Otkako je Donald Trump ponovo zasjeo u ovalnom uredu Bijele kuće, spektakla ne manjka ni jednog dana. Između niza tema koje su s Trumpom došle u prvi plan svjetske javnosti, medija, politike i ekonomije, najveću pozornost svakako je izazvala uspostava kakvog-takvog primirja u Gazi, kao i Trumpov odnos s Putinom i Xi Jinpingom, uz već pomalo dosadnu sagu o carinama.

No uz sve te konkretne akcije i reakcije na manjka ni dijeljenja lekcija iz Washingtona svima onima za koje Trump i njegovi doglavnici drže da ne rade dobro, naravno u interesu SAD-a prije svega. Tako smo usred proteklog ljeta čuli i da Trumpova administracija proziva Europu zbog ugrožavanja slobode govora, uz tvrdnju da EU regulacija društvenih medija i drugih online platformi predstavlja "orvelovsku" cenzuru. Još u ožujku je Brendan Carr, predsjednik američke Savezne komisije za komunikacije, u govoru na Mobile World Congressu upozorio da ti propisi ugrožavaju slobodu govora. Potpredsjednik SAD-a J. D. Vance na ovogodišnjoj je Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji također napao europske vlade, kritizirajući ono što je nazvao "odmicanjem Europe od nekih od njezinih temeljnih vrijednosti".

Crno ili bijelo

Gledajući širu i dublju sliku društva, napose zapadnjačkog, doista se danas možemo zapitati koliko je pojam "sloboda govora" u vremenu globalne dominacije medija i komunikacijskog kaosa degenerirao i poprimio izokrenuta značenja. Teorija je naime jasna, ali praksa pokazuje ponešto drukčije stanje. Kako u jednom svom tekstu piše Davor Velnić, ugledni hrvatski književnik, esejist i publicist: "Sloboda govora bitan je atribut demokratskog svijeta, možda najveći doseg modernog svijeta, ako ne i perjanica ljudskih sloboda jednog društva i države. U komunističkoj Jugoslaviji na temelju zakonske odredbe (čl. 133. Krivičnog zakona SFRJ) izricane su drastične (zatvorske) kazne protiv osoba koje su riječju dovodile u pitanje ispravnost odluka i vlast komunističke partije ili glasno posumnjale u vladavinu samoupravnog socijalizma. Kažnjavanje se podjednako odnosilo na književna i znanstvena djela, kao i na govor alkoholiziranih osoba, pa je u tom smislu bila postignuta zavidna razina ravnopravnosti svih građana pred zakonom. Republika Hrvatska u svom zakonodavstvu (još) ne poznaje delikt mišljenja i podržava slobodu govora, no recidivi jugoslavenskog komunizma itekako su prisutni i teško iskorjenjivi, tako da današnji stranački politikanti često požale za vremenima kad su im lik i djelo bili zaštićeni zakonom".

Upravo na tom tragu recidivizma mnogi danas tumače i slobodu govora u kontekstu vremena sadašnjeg, u kojem se liberalna demokracija suočava s autokratskim režimima u kakvima ne manjka niti referenci na "olovne godine" pred Drugi svjetski rat. Eurozastupnik Stjepan Bratulica ide još dalje, pa dramatično upozorava kako danas u Europskoj uniji svjedočimo zabrinjavajućim tendencijama cenzure, tzv. govora mržnje koji se sve češće koristi kao izgovor za ušutkavanje neistomišljenika. "Vidimo da se pokušava stvoriti društvo u kojem je dopušten samo jedan, politički korektan narativ. Europske elite ne vjeruju u slobodu govora nego u reguliran govor. Sve čine kako bi odredili što i kako govoriti prema njihovim pravilima", kaže Bratulica.

S druge pak strane, Europska unija, makoliko neke slobode pokušavala ograničiti uključujući i zasad propali pokušaj uvođenja masovnog nadzora privatnih poruka kroz tzv. Chat Control, ipak se drži Povelje o temeljnim pravima Europske unije gdje se u članku 11 jasno navodi da svatko ima pravo na slobodu izražavanja i da to pravo uključuje slobodu mišljenja te primanja i davanja informacija i ideja bez upletanja tijela vlasti i bez obzira na granice, uključujući i poštovanje slobode i pluralizma medija.

Nesporazumi, međutim, nastaju kad u pojedinim članicama EU-a imate autoritarne vođe (Orban u Mađarskoj, Fico u Slovačkoj...) koji doduše funkcioniraju u okvirima proklamiranih europskih demokratskih postulata, ali svojim odlukama i populističkom retorikom u pojedinim slučajevima (ukrajinski rat, sankcije protiv Rusije) djeluju u suprotnosti sa stavovima i odlukama kojih se drži i koje donosi Europska unija. Naravno da se Orban i Fico pritom pozivaju na slobodu vlastitog mišljenja, govora i vlastite državne suverenosti, što elitama u Bruxellesu u Strasbourgu koje zagovaraju zajedništvo EU-a neprestano diže tlak.

Kad se povede rasprava o stanju slobode govora u Europi/Europskoj uniji, ali i šire, uključujući SAD, zemlje Južne Amerike, Kinu, pa i Rusiju, nezaobilazan je kontekst vremena u kakvom živimo, radimo, komuniciramo, koristimo blagodati tehničkog i tehnološkog razvoja ovodobne civilizacije. Taj kontekst odnosi se naravno na digitalizirano i globalno umreženo 21. stoljeće sa svim njegovim pozitivnim i negativnim aspektima. "U doba globalizacije i digitalnih medija korištenje prava slobode izražavanja jednostavnije je nego ikada prije, no uz svako pravo dolazi i određena obveza - obveza poštovanja prava druge osobe, odnosno zabrana govora mržnje po bilo kojoj osnovi. Institut prava na slobodu izražavanja određen je brojnim međunarodnim ugovorima i konvencijama. Ipak, najvažnija tumačenja i granice korištenja prava na slobodu govora dali su Europski sud za ljudska prava i Sud Europske unije", navode u jednom svom znanstvenom radu Dunja Duić, Tunjica Petrašević i Veronika Sudar.

Sanja Barić, redovita profesorica na Katedri za ustavno pravo na riječkom Pravnom fakultetu, to ovako pojašnjava: "Priče o slobodi govora i nasuprot tome cenzuri su nažalost često vrlo paušalne. Ako više puta iziđete na trg i vičete za neku političku stranku da su lopovi i uhite vas, to je cenzura. No, ako na nekoj od društvenih mreža napišete 'lopovi', pa vam mreža zatvori račun, imate i druge načine na internetu izraziti svoj politički stav - druge platforme, blogove… Osim ako ne živite u Kini, koja je softverski potpuno spriječila pristup nekim mrežama, sloboda govora na internetu je toliko široka da ne možemo govoriti o cenzuri. Priča o slobodi govora je i priča o tome kako ljudi misle da iza govora ne postoji odgovornost, a sigurno je i stvar kulture i kućnog odgoja. Pristojnost i kultura nam nalažu da ne govorimo loše o drugima ako za to nemamo dokaza, a pod loše mislim na optužbu za kazneno djelo što lopov jest", zaključuje prof. Barić

Bilo kako god, uvijek je dobro propitivati dosege demokratskih društava, slobodu govora i mišljenja, slobodu medija i pluralizam političke scene. Pritom odrediti gdje prestaje sloboda izražavanja, a počinje govor mržnje, uključujući i politički kontekst, nije baš laka zadaća, između ostalog i zbog činjenice da se sloboda govora, kao i svaka emancipacijska borba, svodi na odnose moći. Pritom bučne primjedbe poput one da je u EU-u "sloboda govora mrtva" uobičajene su floskule za dnevnu medijsko-populističku i demagošku uporabu, premda i po tim, kao i nekim drugim pitanjima opstojnosti i djelotvornosti zapadnjačkih demokratskih društava uvijek valja biti na oprezu, uostalolm na oprez i budnost upućuje nas i niz poučaka iz ne tako daleke prošlosti.

Beskrajni show

I da zaključimo s Giladom Sommerom, slobodnim piscem, učiteljem i filozofom, podrijetlom iz Izraela, koji je u Chicagu osnovao filozofsku školu "Nova Akropola": "Sloboda govora, kao i svaka druga sloboda, podrazumijeva i odgovornost. Bez odgovornosti, sloboda govora dovest će nas do njezina sloma. Sloboda govora integrirana u obrazovanje koje vodi ispravnom govoru most je koji će nam omogućiti da sačuvamo slobodu govora za potomstvo."

S druge strane, K-Sue Park, izvanredna profesorica prava na Pravnom centru sveučilišta Georgetown, jedan svoj elaborat iz 2021. vezan uz situaciju u SAD-u ovako završava: "Prošlo je vrijeme kada smo mogli uživati bivajući stručnjaci za slobodu govora, ne uzimajući u obzir učinke moći i privilegija, uključujući onih vlastitih. Nadalje, naivno je od liberala što ignoriraju na koji je način desnica pretvorila narativ o 'woke' ljevici koja se protivi slobodi govora u oružje, taktiku usmjerenu prema utišavanju sve glasnijih društvenih pokreta. Svakome tko istinski vjeruje da je sloboda govora važna za demokratsko društvo, trebalo bi biti energizirajuće i ohrabrujuće vidjeti da se razgovor o slobodi govora otvara. Pluralnost različitih glasova koji donose nove ideje doprinosi izgradnji svijeta koji se približava idealu slobodnog izražavanja za sve".

Jednom rečenicom zaokruženo, cijela priča o slobodi govora mogla bi se svesti na održiv i posve relevantan zaključak: sloboda govora ostaje i dalje temelj svake istinski slobodne i demokratske države. Sviđalo se to nekome ili ne sviđalo. I ako smo počeli s Trumpom, red je da s njim i zaključimo ovaj temat: "Kada je 97 posto priča o nekoj osobi loše, to više nije sloboda govora." Za Trumpa je naime i sloboda sama po sebi show!