Ruska agresija na Ukrajinu svakako je pridonijela svojevrsnom otrežnjenju EU-a, koji kao da se uljuljkao u san "kraja povijesti", zadovoljan dosadašnjim učincima, koji jesu impresivni, ali kao da se zaboravilo da se bicikl mora voziti ili se s njega mora pasti ili sići, da stajanje u mjestu jednostavno nije opcija - kaže Milan Sitarski, neovisni predavač i analitičar, član Stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara, te dodaje:

- To ne znači da se EU treba beskonačno širiti, to jednostvno nije moguće, ali u okolnostima nepostojanja definirane granice prema istoku, a još važnije od toga, kad ima zapadnobalkansku "geopolitičku rupu" u svom teritoriju, koja može biti opasna za svoje okruženje ako bi je "popunili" protueuropski akteri, završetak proširenja do razumnih granica postavlja se kao prioritet na kojem se testira vitalnost EU-a. Velika je šteta što se morala dogoditi tragedija kao što je ruska invazija na Ukrajinu da se ključni centri odlučivanja EU-a i ključnih zemalja članica probude i shvate da njihovi neprijatelji nisu nestali, te da Europa može opstati samo ako potvrdi svoju ulogu kao jedan od ključnih globalnih igrača, ne nužno dominantan.

MILAN SITARSKI

Planetarna dominacija Europe iz doba kolonijalizma nije ni moguća ni poželjna, ali ni situacija njezine podjele "željeznom zavjesom" i nestanak njezina bilo kakvoga subjektiviteta, koji se je morao mukotrpno i postupno obnavljati, također ne smije nestati iz europske kolektivne memorije kao upozorenje dokle može dovesti vođenje iracionalne politike ili odricanje racionalnih aktera od vođenja politike. Jasno je da više nije moguće graditi stabilan i održiv EU bez obrambene funkcije, nužnog obilježja suverene političke zajednice, uz podrazumijevanje besplatne američke obrane Europe. U tom kontekstu, samo dovršetak proširenja, zaokruživanje europskog političkog, ekonomskog, sigurnosnog i kulturnog prostora, omogućava ravnopravnu i produktivnu interakciju tog prostora s ostalim dijelovima svijeta, kako s analognim velesilama s drugih kontinenata tako i sa svim zemljama koje žele takvu interakciju na obostranu korist.

O PRAVU GLASA...

- Opcija da bi se nove države mogle pridružiti EU-u bez punog prava glasa vjerojatno je plasirana, ne znam do kojeg stupnja detaljnosti i razrađena, zbog shvaćanja triju činjenica. Jedna je opisana nužnost daljnjeg proširenja. Druga je da je institucionalni okvir EU-a do te mjere kompleksan da bi povećanje njegove složenosti ili dugotrajno odgađanje pojačanja funkcionalnosti i operativnosti dovelo do teških kriza u odlučivanju, baš u epohi u kojoj je pravodobno odlučivanje nužno za sam opstanak, a prijašnji konsenzusi oko bitnih pitanja postaju daleki od doskorašnje neosporivosti, pa i od samog postojanja. To ne znači da se EU treba centralizirati, to je također nemoguće i daleko je od poželjnog, ali se mora naći put do održivijeg načina donošenja i provedbe odluka. Treća je činjenica da zemlje zapadnog Balkana, kao i Ukrajina i Moldavija, pa i Turska, koja je još službeno kandidat, nose sa sobom teret povijesno utemeljenih aktivnih i potencijalnih sukoba, što može dovesti do novih blokada u odlučivanju. Uz uvažavanje svake od tih činjenica, može se razumjeti da se je nekim donositeljima odluka optimalnom učinila ideja da predstavnici tih zemalja, ili bar nekih među njima, steknu pravo sudjelovanja u radu najviših tijela Unije i time stječu iskustvo djelovanja u izrazito pluralnoj institucionalnoj zajednici, da se time pojačava senzibilitet članica za probleme zemalja kandidata i obrnuto, te da tim zemljama razvojne i financijske blagodati punog članstva postanu dostupne u većoj, možda i punoj mjeri, čime bi se njihovo stanovništvo dodatno orijentiralo u proeuropskom smjeru, što je sada daleko od neporecivo usvojenog stava.

O ZAPADNOM BALKANU...

- Zemlje zapadnog Balkana imaju specifične probleme u čijem rješavanju EU može dosta pomoći uz racionalni pristup i pojačanu svijest o njihovim specifičnostima. Za tu pomoć nije nužan prijam u članstvo bez punih glasačkih prava, ali bi bilo bolje primijeniti i takav model nego nikakav. Reforma samih EU institucija i njihova načina funkcioniranja i odlučivanja trebala bi biti simultana tom pristupu. Zemlje zapadnog Balkana trebale bi pojačati vlastiti kredibilitet dosljednim savezništvom s EU-om oko pitanja vezanih uz odnos s izvaneuropskim akterima (premda nema uvijek konsenzusa ni među sadašnjim članicama), a posebice dubinskim usvajanjem i punom primjenom demokratskih, kompetitivnih i transparentnih pravila u politici i ključnih načela tržišno socijalnog gospodarstva.

O POJEDNIM ŠANSAMA...

- Najviše šansi ima Crna Gora i Albanija, koja je rijedak primjer države s izrazito dugom vladavinom jedne stranke i lidera koja ne proizvodi količinu afera, konfrontacija i nestabilnosti kao svi slični primjeri u EU-u i izvan njega. Te zemlje treba podvrgnuti rigoroznoj kontroli zadovoljenosti kriterija u području političkog i ekonomskog sustava, ali im ne postavljati dodatne uvjete motivirane načelnom nenaklonjenošću proširenju. Vodstvo Sjeverne Makedonije mora naći snage da konačno bugarsku zajednicu pridruži mnogima koje su odavno ustavno prepoznate, ali ne smije biti novih specifičnih uvjeta za nju, osim onih općih i nužnih. Srbija mora konačno uvesti kompetitivni i depersonalizirani politički sustav kakav je ne tako davno imala i do kojeg je došla nakon tragičnog perioda autoritarizma. U BiH se mora uspostaviti suptilni, ali stabilni međunacionalni balans predviđen njezinim ustavom, koji neki predstavljaju izvorom problema, a oni izviru baš iz nepoštovanja ustava i pokušaja da se on ignorira ili jednostrano ukine sa separatističke ili unitarističke strane. Kosovo mora uza sve navedene uvjete naći i kreativan način da riješi fundamentalni spor sa Srbijom, koja dijeli tu odgovornost.