U posljednjih godinu-dvije proces proširenja Europske unije dodatno se ubrzava i EU je proširenje učinio strateškim prioritetom. Koji su temeljni razlozi tog naglog zaokreta u svezi s proširenjem, koliko je pritom ruska agresija na Ukrajinu ključan faktor - pitali smo dr. sc. Milana Igrutinovića s Instituta za evropske studije u Beogradu.

dr Milan Igrutinović

- Točno je da posljednjih godina postoji pozitivniji odnos EU-a, gledajući u cjelini - i Komisije, koja je formalno uvijek ostajala posvećena procesu, i znatne većine vlada država članica - prema temi proširenja Europske unije. No glavni poticaj došao je s istoka (napadom Rusije na Ukrajinu) i fokusiran je na istok, tj. na otvaranje tog formalnog procesa za Ukrajinu i Moldaviju. Proces proširenja na Balkanu treba gledati na dvije ravni. Prva je da je "komesarijatu" za proširenje dan prostor da ubrzava proces s državama koje se pokažu spremnim za to, i tu je na prvom mjestu Crna Gora, a od prošle godine i Albanija, s kojom taj proces daje praktične rezultate u obliku otvaranja pregovaračkih klastera i poglavlja. Druga je da je u javnim debatama unutar EU-a, vidljivim, recimo, kroz izbore za Europski parlament, prošle godine ta tema tretirana znatno pozitivnije nego na izborima 2019. godine. Stranačke su grupacije svojim unutarnjim konzultacijama, koje odražavaju i nacionalne senzibilitete, tu temu "izvukle na zelenu granu". No gotovo unisono je dan jedan politički preduvjet, a to je da se taj proces može realizirati paralelno ili nakon unutarnjih reformi Unije u području, prije svega, političkog upravljanja. To znači pitanje načina glasanja država članica, pitanje prava veta, kvalificirane većine itd. Taj zaplet dolazi zbog iskustva s odnosom prema Ukrajini, gdje se Mađarska percipira kao ustaljeni "kvaritelj" zajedničkih stavova.

No s obzirom na polikrize kroz koje je Unija (i ne samo ona) prolazila posljednjih desetak godina, od ekonomske, migrantske krize do korone, šoka početkom ruskog napada na Ukrajinu i svih složenih ekonomskih i sigurnosnih posljedica, teze o potrebi jasnijeg i jednostavnijeg upravljanja Unijom dobile su na snazi. Opet, podsjetimo se da su situacije u kojoj je jedna članica blokirala vanjsku politiku, a posebno proces proširenja, bile brojne: Slovenija - Hrvatska, Grčka - Sjeverna Makedonija, Bugarska - Sjeverna Makedonija.

Nedavno je odjeknula i vijest da bi se nove države mogle pridružiti EU-u bez punog prava glasa. Što bi to zapravo značilo, koliko je ta opcija uopće realno izvediva, koji su dobri (ako ih ima), a koji loši aspekti takve mogućnosti, o kakvoj se sad naveliko priča...?

- U tom kompleksu je ideja i priključenja novih članica bez punog prava glasa. EU sada ne poznaje koncept "djelomičnog" prava glasa. Ulazak Bugarske i Rumunjske pratili su posebni verifikacijski mehanizmi i određeni izuzetak u odnosu prema ostalim priključenjima, ali njihov slučaj nije dopirao do razine suženog prava glasa. Dugo se u stručnim krugovima govori o faznom, stupnjevitom priključenju, u kojem bi kandidati ulazili u pojedina područja i tu stjecali konkretna prava i obaveze pa tako redom.

Te ideje promjene procesa i njegova završnog čina politički su bile povezane s krizama politike proširenja EU-a u cjelini, koji je u prethodnom desetljeću, a nakon ulaska Hrvatske, bio posve vidljiv. Taj famozni "zamor" od proširenja ima svoje brojne posljedice, a jedna od njih je poznata cinična opaska da se "kandidati pretvaraju da ulaze, a Unija se pretvara da ih prima", te da u takvom savezu neprincipijelnih elita cvjetaju autokracija, demografski odljev, stagniranje razvoja institucija i euroskepticizam.

Formalno će to pitanje ostati vezano uz eventualne unutarnje reforme Unije, a vjerojatno i nužnu izmjenu Lisabonskog sporazuma, što podrazumijeva konsenzus svih članica, a to nije lako zamislivo. Dakle, to bi bio dio šireg reformskog procesa kojim politički ne bi dominiralo pitanje proširenja i budućih članica, nego nadograđivanje različitih interesa sadašnjih članica. One bi te reforme procesa provodile zbog sebe, a ne zbog bržeg ili lakšeg prijema novih članica.

Što je sa zemljama zapadnog Balkana? Nedavno je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen posjetila Bosnu i Hercegovinu u okviru svoje regionalne turneje...

- Fokus Unije je na Ukrajini, ona je tema svojom nesrećom kao objekt ruskog napada, i strateških proračuna Bruxellesa da joj se mora ustaljeno pomagati kako bi tom napadu odoljela kao nezavisna država sa što većim zadržanim teritorijem. Sve oko ukrajinskog rata umnogome iscrpljuje energiju Unije za ostale teme. Balkanske zemlje već su dobro poznate, Unija se njima uhodano institucionalno bavi. Kada bi one bile šampioni reformskih procesa, možda bi do izvjesne mjere udobrovoljile, zainteresirale članice EU-a da i formalno konkretiziraju finalni korak prijma, ali u situaciji u kojoj dvije relativno male zemlje (i za balkanske prilike) "vode priču", a većina zemalja ostaje zapetljana u svojim konkretnim problemima, jasno je zašto nisu u prvom planu. Ima važnijih tema, Balkan se ne čini posebno strateški bitnim, ni geografski ni resursno, da bi geopolitičkom logikom bio jako "uvlačen" u Uniju.

Što očekivati kad se radi o proširenju EU-a na BiH, Crnu Goru, Makedoniju, Kosovo i konačno na Srbiju, kao najveću državu regije? Tko od njih ima najveće šanse ulaska u EU, a tko najveće probleme oko ulaska u EU? Vaš završni komentar?

- Crna Gora ima objektivne šanse da u sljedeće dvije-tri godine završi pregovarački proces. No bit će zanimljivo gledati interne rasprave u Uniji hoće li se razmatrati proračunsko mjesto za Podgoricu, kao i njezino mjesto za stolom u tijelima Unije. Bugarska će nastaviti s blokadom Sjeverne Makedonije, dijelom iz vlastitih dubioznih interesa, a dijelom zato što utjecajnije članice Unije nemaju interes baviti se tim pitanjem i eventualno otkloniti blokadu. Česti izborni ciklusi u Bugarskoj u posljednje tri godine nisu tu temu pomaknuli s fiksirane točke dnevnog reda. Možda će neka stabilnija i samouvjerenija vlada naći snage promijeniti svoj pristup.

Bosna i Hercegovina ima višeslojan problem na svom putu k EU-u: od pitanja rada ukupne zajedničke uprave, prepletenih nadležnosti do odnosa na relaciji Banja Luka - Sarajevo. Personalna drama oko pozicije i uloge Milorada Dodika možda je sada pri svom kraju i otvara mogućnost relaksacije odnosa, ali ukupnost institucionalnih problema će ostati. Srbija je posljednji klaster otvorila u prosincu 2021., prije napada Rusije na Ukrajinu, i jedina mikrotema u procesu pregovora je hoće li i kada biti otvoren klaster br. 3. Za to je Komisija odavno dala pozitivno mišljenje, ali Srbija se suočava s blokadama niza država članica EU-a. S obzirom na narav krize vlasti (i društvene krize), ogoljene tijekom prosvjeda nakon pada nadstrešnice željezničkog kolodvora u Novom Sadu 1. studenog 2024., Unija se u biti distancira od službenog Beograda. Praktično je nezamisliv ikakav formalan napredak ako ne bude bilo znatnijih promjena i unutarnjih i vanjskih političkih smjerova Beograda ili ako ne dođe do promjene sadašnje vlasti.

Na kraju treba napomenuti i ovo: Amerika više ni izbliza ne vuče konce u istom smjeru kao EU na ovom prostoru, i to se također osjeća. Druge su joj teme, često i drugi prioriteti. Također, treba dublje razumijevati portfelj koji u Uniji vodi Marta Kos i, kako smo rekli, dati joj prostor da pomiče horizonte procesa proširenja, ali sam uvjeren da će to biti do onog trenutka dok tema konkretnog prijema u članstvo ne postane sasvim opipljiva, konkretna. Tada će na potezu biti Unija i njezine članice, premda ostaje veliko pitanje hoće li one biti spremne za to.