Posljednja zemlja koja je ušla u EU bila je Hvatska, prije više od deset godina, a u međuvremenu je Ujedinjeno Kraljevstvo izišlo. Sad se, međutim, proces proširenja nastoji ubrzati i dati mu novi zamah. EU vodstvo govori o proširenju kao strateškom prioritetu. Koji su temeljni razlozi takvog naglog zaokreta - upitali smo Adnana Ćerimagića iz Sarajeva, višeg analitičara Inicijative za europsku stabilnost (ESI), u kojoj od 2013. godine prati situaciju u zemljama zapadnog Balkana i njihove odnose s Europskom unijom.

Adnan Ćerimagić

- Presudan je jedan događaj: ruska agresija na Ukrajinu. Putinov cilj nije bio samo prekrojiti granice, smijeniti vlast u Kijevu, i uništiti ukrajinsku državnost, nego i srušiti europsku sigurnosnu arhitekturu izgrađenu nakon Drugog svjetskog rata. EU je odgovorio snažnom političkom, vojnom i financijskom podrškom Kijevu, ali i otvaranjem perspektive članstva Ukrajini. Time je EU ponovno otkrio svoju dugoročno jedinu uspješnu vanjskopolitičku polugu - proširenje kao alat za sigurniju, stabilniju i demokratskiju Europu.

Je li taj novi zamah stvaran ili samo lijepa retorika?

- Ovisi gdje i koga pitate. U Bruxellesu se smatra da je zamah vrlo stvaran i postoje određeni dokazi za to. Od 2022. donosi se više jednoglasnih odluka nego godinama prije: kandidatski statusi, otvaranje pregovora. Veto se koristi manje. Moldavija i Albanija također imaju najbrži napredak u razini pripremljenosti za članstvo viđen od 2015. godine. Kada to kažem, mislim na razinu pripremljenosti kako to vidi Europska komisija, koja svake godine provodi vrlo ozbiljnu, detaljnu, stručnu i vjerodostojnu procjenu. Sličan je osjećaj u Kijevu, Kišinjevu, Tirani i Podgorici. No postoje i sumnje: ne napreduju svi jednako, a strah od novih blokada ostaje.

O proširenju Europske unije svakodnevno slušamo različita tumačenja, analize i komentare, pa se u medijima odnedavno dosta govori o mogućnosti da se Crna Gora pridruži do 2028. Koliko su ti planovi realni? I koliko ih podržavaju zemlje članice EU-a?

- U regiji se desetljećima iznose razni ciljevi i datumi, do sada isključivo praćeni razočaranjem. No danas postoji bitna razlika: Europska komisija i brojne članice otvoreno podržavaju ambicije Crne Gore i Albanije. Crna Gora želi završiti pregovore do kraja 2026., Albanija je odlučna sustići je. Ukrajina i Moldavija ciljaju članstvo do 2029. godine. Podrška postoji, uz izuzetak Mađarske u slučaju Ukrajine.

Međutim, izvješća Komisije jasno upozoravaju da napredak nije dovoljno brz ni uvjerljiv da bi se ti ciljevi ostvarili. Usto, javnost u državama poput Francuske većinski su protiv daljnjeg proširenja, a buduće ratifikacije mogle bi uključivati referendume ili većinu od tri petine u parlamentima. Uz političku polarizaciju u Francuskoj, na primjer, garancija jednostavno nema.

Tvrdite da u regiji postoje "dva kolosijeka" među kandidatima. S jedne strane Crna Gora i Albanija, s druge strane Srbija, BiH, Kosovo i Sjeverna Makedonija. Kakva je zapravo EU politika prema zemljama u drugom kolosijeku?

- Da. U prvoj brzini su Crna Gora i Albanija; u drugoj Srbija, BiH, Kosovo i Sjeverna Makedonija. Poruka Bruxellesa glasi: Vrata su otvorena svima koji žele uskočiti, ali uz ispunjavanje obaveza. U slučaju Srbije ključan je jasan vanjskopolitički izbor i usklađivanje s EU-om prema Rusiji, kao i demokratizacija - od izbora do medija. Dok se to ne dogodi, EU angažman se svodi na upravljanje krizama u tim zemljama, i čekanje da primjer napretka prvih motivira ostale. Energija i resursi za guranje svih u istom tempu trenutno jednostavno ne postoje. Ni u EU ni u zemljama kandidatima.

Kako komentirate ideju da bi se nove države mogle pridružiti EU-u bez punog prava glasa. Što bi to zapravo značilo, koliko je ta opcija uopće realno izvediva?

- To je jedna od opcija o kojoj se razgovara u širem kontekstu internih reformi EU-a. Neke države žele reformirati način odlučivanja, posebno u vanjskoj politici, prije novih proširenja. Drugi smatraju da proširenje ne smije čekati na reformu, nego da se mogu uvesti privremena ograničenja - primjerice bez veta, do dogovora o reformi.

Privremena izuzeća imaju presedane: ograničenje slobode zapošljavanja nakon pristupanja ili monitoring za vladavinu prava (Rumunjska, Bugarska). Sve je još na razini ideja. Moje je mišljenje kako je najvažnije da kandidati dobiju pristup jedinstvenom tržištu i fondovima za gospodarsku transformaciju. Ostalo je stvar pregovora i pragmatizma.

Što očekivati kad se radi o proširenju EU-a na BiH?

- Od 2022. EU je - zahvaljujući i snažnom i pozitivnom angažmanu Zagreba - prilagodio svoju politiku prema BiH. Umjesto nerealnih zahtjeva iz prošlosti, sada vrijede kriteriji kao za Ukrajinu i Moldaviju. Rezultati su se vidjeli: kandidatski status i otvaranje pregovora u ožujku 2024.

No potom se fokus vlasti u BiH prebacio na sudski proces protiv Milorada Dodika i njegove pravne i političke posljedice. Uz ulazak u predizbornu godinu, europske reforme padaju u drugi plan. SAD trenutno igraju vidljiviju ulogu, EU ostaje u pozadini. Sve dok domaće elite prioritiziraju kratkoročno političko preživljavanje, teško je očekivati ozbiljan napredak.