Groblja su bitna i za nacionalni identitet, a poveznica su i s književnim i filmskim turizmom
TRADICIJA POSTALA TREND: HRVATSKA SE TAKOĐER NALAZI U EU KULTURNOJ RUTI GROBLJA...
Pogrebna tradicija dio je identiteta i autentičnosti kroz običaje određenih kultura tijekom povijesti te duhovnost, što se može prepoznati i na razini interkulturne komunikacije. Tematski je vezano upravo uz Dan mrtvih i Dušni dan, a bitno je istaknuti i da nas, što, nažalost, mnogi ne znaju, mrtvi trajno povezuju, ne samo kroz obitelj, koja čuva uspomenu, nego i na način koji je postao istinska poveznica živih i mrtvih - navodi doc. dr. sc. Romana Lekić, prof. stručnih studija u trajnom zvanju, članica ZV-a za turizam i prostor pri HAZU, te u nastavku svoga priloga piše:
- U širem kontekstu tzv. grobljanski turizam postaje sve jači trend jer ljudi traže povijesna, kulturna i umjetnička iskustva i taj poseban oblik turizma povezuje povijesne elemente s modernim interesima pretvarajući ih u mjesta za učenje i istraživanje. Neki izvori ga povezuju i s mračnim, ili “tanato”, oblikom turizma, ali taj podoblik vezan je uz katastrofe, koncentracijske logore i ratni turizam.
Za ovaj tekst pomogli su mi svojim odličnim istraživanjem moji studenti Jelena Horvat i Antonijo Mešić, koji su mi otvorili vrata koja spajaju prošlost i sadašnjost, ali nas i globalno spajaju fenomenom smrti te pogrebnim ritualima i običajima.
GROBLJANSKE TURE
Svakako treba uvodno istaknuti da je Hrvatska ušla u EU kulturnu rutu groblja sa svojim grobljima: Mirogoj u Zagrebu, Kozala u Rijeci, Dubovac u Karlovcu, Gradsko groblje Varaždin, Boninovo u Dubrovniku i Gradsko groblje Zadar. Ruta europskih groblja certificirana je članica Kulturnih ruta Vijeća Europe od 2010. godine, a kako navode na svojim web-stranicama (https://rm.coe.int/report-european-cemeteries-route-en/) cilj je spajanje razmjenom iskustava i razvojem zajedničkih projekata, čime se povezuje 186 značajnih groblja iz 27 europskih zemalja.
Može se reći da je zahvaljujući EU kulturnoj ruti groblja posjet grobljima u vođenim obilascima postao i duhovno i edukativno iskustvo, ističući priče o onima koji su pokopani, a povijest groblja i različiti pogrebni rituali i prakse sve više privlače i turiste jer su i dio interkulturne komunikacije.
Posebno se ističe memorijalna umjetnost, gdje su poznati kipari ostavili trag na grobljima, tako se otkrivaju skrivene priče i misteriji. Groblja su bitna i za nacionalni identitet, te sa svojim spomenicima i simbolikom daju pogled u prošlost, a poveznica su i s književnim i filmskim turizmom, jer su često zanimljiv scenarij i svojevrsna pozornica za događaje glavnih likova.
Još je u davnim antičkim vremenima Platon poručio da duša čuva sjećanje na svoje božansko podrijetlo, a djela umjetnosti slikama, zvukovima i formama mogu probuditi u čovjeku sjećanje na njegove nebeske korijene. Vanjska ljepota izraz je unutarnje, a objema je zajednička harmonija koju čine red, proporcija i plemenite namjere. Štovanje ljepote tako postaje štovanje Dobra i Istine. Zato je i u tradiciji memorijalna umjetnost, kao univerzalan jezik i komunikacija između mrtvih i živih, osim estetske imala i moralnu i odgojnu te duhovnu vrijednost.
U nekim je kulturama smrt povezana s različitim ritualima i običajima koji pomažu osobama koje tuguju. Rituali im nude načine da procesuiraju i izraze svoju tugu. Oni također pružaju načine na koje zajednica može pomoći osobama koje tuguju. Smrt može izazvati kaos, ljutnju i zbunjenost. Tu dolazi zajednica da podrži i pomogne u suočavanju s tugom, a pogrebni obredi postaju tako simbolički sustavi, čineći specifične društveno-kulturne prakse ljudske vrste.
Bitno je naglasiti da ljudska briga za mrtve postoji prije pisane povijesti, imamo za to arheološke dokaze iz razdoblja paleolitika koji pokazuju da su ljudi prije 10.000 - 40.000 godina namjerno pokapali one koji su umrli. Tijekom vremena postalo je očito da su mnoge kulture održavale veze s onima koji su umrli te da su također vjerovale da mrtvi dobivaju nadnaravnu moć. Zbog toga su se živi osjećali prisiljenima poštovati mrtve u obredima, kako bi iskazali poštovanje onima koji su umrli prije njih i kao svojevrsnu zaštitu.
DOMAĆI PRIMJERI
Ono što treba istaknuti za Hrvatsku a od globalnog je značenja, to su mirila na Velebitu - jedinstveni posmrtni ritual na svijetu, jedinstveno polaganje duše u zemlju. Kako navode na svojoj web-stranici (https://www.np-paklenica.hr), mirila su nastala u razdoblju od 17. do 20. stoljeća, a vezana su uza pogrebni običaj stanovništva da zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje mrtve mora nositi do groblja. Mirila su prostor koji se obilježavao od uzglavnog i uznožnog kamena s popločenjem između njih.
Položeni se mrtvac “izmjerio” po duljini tijela i mjera bi se “zabilježila” dvjema kamenim pločama, pa se tek nakon pokapanja mrtvaca izrađivalo mirilo. Rješenjem Ministarstva kulture RH od 27. prosinca 2007. posmrtni običaji vezani uz mirila imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Kako naglašava Valentić (2013:598): “Uzimanjem mire pokojnikova tijela završen je najosjetljiviji dio pogrebnog postupanja. Narod na Velebitu stoljećima vjeruje da je u tom trenutku, a na mirilu, duša pokojnika namirena, baš kao što dobar velebitski pastir na kraju dana - u zimskim mjesecima - namiruje svoje blago da bi moglo počivati u dugoj zimskoj noći. Drugim riječima, najbliža rodbina zajedno s nosačima na mirilu daju svom pokojniku siguran prijelaz iz svijeta živih u svijet mrtvih.”
Posebna interpretacija mirila je na Poučnoj stazi Starigrad, gdje se prolaskom te staze inspirira, ali i potiče na razmišljanje o fenomenu smrti i običajima kada su ljudi vjerovali da je bitno dušu vezati uz prostor koji je pokojniku bitan i koji mu je istinski dom.
STRANI PRIMJERI
Ispraćaj pokojnika u nekim je kulturama posveta voljenoj osobi na određeni datum, ovisno o kulturi i geografskoj regiji, kao što su Bolivija, Kina, Indonezija, Madagaskar, New Orleans. U različitim pogrebnim obredima prisutno je i ugošćavanje, hranjenje, njegovanje, kićenje pokojnika te poštovanje i štovanje prirode. Tako je posebno vrijedna spomena i tradicija jazz-pogreba u New Orleansu, nastala početkom 20. stoljeća kao afrička duhovna praksa, gdje se “slavi” život onoga tko je umro, a bitno je zadovoljiti i duhove da zaštite pokojnika. Jazz-družine svirkom prate pokojnika bez obzira na boju njegove kože i kreću iz različitih mjesta, pokojnikove kuće, crkve ili mrtvačnice. Počinje bend s pogrebnim melodijama i vjerskim himnama; okupljeni sporim i bolnim koracima prate ritam. Neki pratitelji obično nose šarene kišobrane, u tisuću boja. Kovčeg je smješten u pogrebnoj kočiji koju vuku konji do dolaska na groblje i to je njihov najčasniji način opraštanja od pokojnika, slavljenja vremena kada je bio među njima, dijeljenja, podučavanja i učenja. Često se pogrebnoj povorci pridružuju i anonimci koji se u tom trenutku zateknu na ulici i pridruže se procesiji u čast pokojnikova života i tada se mnogi kišobrani okreću ili čak maše rupčićima.
Producenti horora (filmovi, TV serijali, videoigre...) često se koriste grobljima kao pozadinom/eksterijerom u svojim vizualno više ili manje dojmljivim djelima kako bi u gledatelja izazvali nelagodu, uz upotrebu sve strašnijih elemenata, izazivajući nekrofobiju, strah od smrti ili mrtvih tijela, kao i tanatofobiju, koja je povezana sa strahom od smrti ili umiranja. Posebno su interesantna groblja starijeg izgleda (gotičko ozračje) u takvim filmovima, TV serijalima i videoigrama, atmosfera s tamnom rasvjetom i maglom, a često imena pokojnika na nadgrobnim spomenicima čuvaju neke tajanstvene elemente, pri čemu likovi traže te određene ljude u zapisima na grobnim spomenicima.
Razvoj filmskih mogućnosti, filma kao medija, pomogao je širenju i Halloweena, praznika koji se slavi noć uoči Svih svetih, 31. listopada. Prisutan je uglavnom u anglosaskim zemljama, a sve više i u mnogim drugim zemljama, pa i u Hrvatskoj. To je svakako i zbog slavnog horrora “Noć vještica” poznatog Johna Carpentera. Mnogi, međutim, ne znaju da je povijest tog praznika vezana uz stare Kelte, koji su početkom studenoga slavili početak nove godine, a proslava je bila posvećena bogu Suncu, kao i gospodaru smrti. Vjerovali su da za punog mjeseca, najčešće noć prije Svih svetih, mrtvi napuštaju svoje grobove te nakratko opet dolaze na zemlju i posjećuju svoj dom. Zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću susreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku. U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u ognjištima, na pragovima kuća ostavljala se hrana i izdubljene tikve/bundeve, repa, cikla ili krumpir s upaljenom svijećom, kako bi se grješne duše uplašile, a dobre pronašle put kući. Bundeva je u 16. stoljeću postala popularna za dubljenje, i to najprije u Americi, a zatim i u drugim zemljama. Danas imamo zabavne festivale koji uključuju maskiranje u mitološke likove poput vještica, vampira, duhova, zombija, goblina itd., a kuće i okućnice ukrašavaju se bundevama.
HOLLYWOOD FOREVER
Svjetska turistička atrakcija je groblje Hollywood Forever (https://hollywoodforever.com/) u središtu Hollywooda, u Los Angelesu, osnovano 1899., i kao nacionalno groblje jedno je od najpovjesnijih mjesta na svijetu i posljednje počivalište stotina holivudskih legendi. Osim svjetski poznatih glumaca to je groblje i mjesto ukopa tisuća stanovnika susjedstva i pojedinaca iz cijelog svijeta. Najdinamičnije kulturno središte Los Angelesa, Hollywood Forever, svake godine prima obitelji i posjetitelje na koncerte, filmove i druge vrste događaja. Groblja, spomenici i slavne ličnosti koje su pokopane uz posebne umjetnički izrađene spomenike i epitafe postaju tako svojevrsni influenceri, gdje i smrt postaje snažan medij.
Za kraj ove prigodne teme navedimo i nedavni primjer - smrt i pogreb slavnog pjevača Halida Bešlića. Taj je događaj iznova, gotovo ritualno, povezao na desetke tisuće njegovih fanova njegovim pjesmama. Tekstovi pjesma bili su poruke kojima se mase obožavatelja povezuju kroz kolektivnu svijest i pjevalo se u mnogim gradovima i državama, ali i na drugim kontinentima. Kao što bi Halid poručio: “Sve je jasno k’o noć i dan...”, te u pjesmi dodao: “I ovaj ritam, da se mene pita, taman, taman, taman je...”
