Nakon telefonskog razgovora Putina i Trumpa svrha ponuđenog prekida vatre u Ukrajini nije trebala biti potpuni kraj rata, već privremeno smirivanje s ciljem olakšavanja daljnjih pregovora o preostalim pitanjima te reorganizacija i pregrupiranje snaga. Putin je navodno spreman ponuditi okupirane dijelove Hersona i Zaporožja za neosvojeni dio Dombasa uključujući presudno važan aglomerat Slavjansk-Kramatorsk. Iako se u ovom sektoru vode krvave bitke i ruska vojska ima inicijativu, gotovo je nemoguće zamisliti da bi Zelenski ili Oružane snage Ukrajine (AFU) dragovoljno napustili Slavjansk i Kramatorsk jer to znači da bi ih Rusija “besplatno” zamijenila za recimo geografski bezvrijednu, industrijski zapuštenu i demografski devastiranu Hersonsku i Zaporošku oblast.

Suprotno svojim propagandnim izjavama kako Rusija gubi nebrojene milijune ljudi i da joj se gospodarstvo suočava s kolapsom, Trump je privatno upozorio Ukrajinu da će ih Rusija “uništiti” ako Zelenski odmah ne učini ustupke odustajući od Donbasa. Prema neimenovanom europskom dužnosniku koji je upoznat s nedavnim sastankom u Washingtonu, Trump je rekao Zelenskom da mora sklopiti dogovor ili će se suočiti s uništenjem. Na tom tragu je i poruka britanskog feldmaršala Lorda Richardsa prema kojoj Ukrajina nema šanse samostalno, ali ni uz europsku pomoć, pobijediti Rusiju i da bi trebala pregovarati o mirovnim uvjetima s Kremljom.

UMIJEĆE SLIJEDA

Trump u ovoj teoriji igara i političkih igrica trenutno postupa točno prema unaprijed razrađenom planu prezentiranom u tekstu Sequencing Over Simultaneity: How to Avert a Two-Front War na portalu warontherocks.com, koji potpisuje analitičar Nick Danby. On piše o strateškoj dvojbi Washingtona u suočavanju s tri istovremena protivnika - Iranom, Rusijom i Kinom. Prema njemu je Iran nakon nedavnog bombardiranja “uklonjen” sa šahovske ploče zaslugom Trumpa. Navodi se da su američki paralizirajući udari na iranski nuklearni program u lipnju stvorili uski prozor za izbjegavanje strateške noćne more, borbe protiv Kine, Rusije i Irana istovremeno.

S neutraliziranim Iranom strateška logika zahtijevala je da Sjedinjene Države sljedeće udare usmjere na Rusiju. Ali samit na Aljasci između predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina zakomplicirao je taj smjer. Putin je iskoristio diplomatsku priliku kako bi pojačao ruske napade na Ukrajinu, bez izgleda za strože američke sankcije ili pregovore između Moskve i Kijeva.

Novonastale okolnosti nalažu da SAD iskoristi sljedeće dvije godine za sustavno slabljenje Rusije diplomatskim i inim mjerama, uz ubrzavanje europske obrambene autonomije koja bi omogućila Americi da se konačno okrene prema Kini prije nego što se suoči s nepobjedivim ratom na dva fronta.

Znači, postavlja se presudno pitanje kako istovremeno odvratiti ili poraziti i Rusiju i Kinu bez iscrpljivanja vlastitih resursa? Svoje rješenje Nick Danby naziva “redoslijedom prijetnji”: Koristeći dokument “Marathon working paper” citira drevne sile koje su uspješno koristile umjetnost “redoslijeda” za uništavanje neprijatelja jednog po jednog umjesto da se borite protiv svih odjednom.

Velike sile od Bizanta preko Venecije, habsburške Austrije i edvardijanske Britanije preživjele su zahvaljujući umijeću sekvenciranja. Ova strategija, kako je objasnio strateg Wess Mitchell, podrazumijeva koncentriranje snaga i fokus protiv remetilačkog potencijala jednog prije nego što se okrene odvraćanju ili porazu drugog, sposobnijeg protivnika. Izrael je nedavno demonstrirao ovaj pristup, metodičnim demontiranjem iranske “osi otpora”. Prvo je eliminiran Hamas, zatim Hezbollah, pa uz američku pomoć i sam Iran, a da se ne ulazi u totalni rat sa svima zajedno.

IRAN PAO, OSTALA SU DVA

Dalje Danby navodi da je nakon izraelskih i američkih napada u lipnju, iranski nuklearni program “ozbiljno oštećen” i da je unazađen za do dvije godine. Prvi put u desetljeću Amerika može preusmjeriti svoj primarni fokus s Bliskog istoka izravno na Rusiju i neizravno na Kinu. U maniri adolescenta to opravdava time što je Moskva trenutno slabija i kriva jer je prva počela, pa prva treba biti i kažnjena. Daje vremenski okvir od maksimalno četiri godine u kojem Washington mora provesti drugi slijed. Prva i druga godina trebale bi se usredotočiti na pomoć Ukrajini u sprječavanju ruskih dobitaka kroz kontinuiranu obavještajnu podršku i vojnu obuku, ublažavanje “mehanizma revizije” koji ograničava ukrajinske ofenzivne udare dugog dometa na Rusiju, uspostavljanje europskih temelja za obrambenu proizvodnju i nametanje sustavnih troškova ruskoj financijskoj industriji i energetskoj trgovini, dvama glavnim pokretačima ruskih ratnih napora. Dovoljno pritiska moglo bi degradirati rusko ratno gospodarstvo do 2027., kada stručnjaci sugeriraju da Moskva možda više neće biti sposobna održavati rat u Ukrajini. Isto ističe Zelenski za svoju zemlju i traži još više dalekometnih projektila.

Toliko željeni Tomahawci za sada nisu isporučeni Ukrajini, ali je Trump nakon sastanka s Zelenskim u Washingtonu otkazao planirani samit s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom koji se navodno trebao održati u Budimpešti, navodeći da “sastanak nema smisla u ovom trenutku”. Odluka je došla neposredno nakon što je Vlada SAD-a uvela nove sankcije protiv ruskih energetskih kompanija Rosnjeft i Lukoil, uz poziv Moskvi na “trenutni prekid vatre” u Ukrajini.

Sve ovo, uz dosadašnje duboke udare na rusku kritičnu infrastrukturu, ocrtava operacionalizaciju ideje o sveobuhvatnom uništenju i sankcijama cijeloj ruskoj industriji, kako bi se osakatila njezina sposobnost premještanja sredstava za rat. Dalje Damby navodi, prije nego su to preplašeni europski političari artikulirali, da treba još jače izravnije napadati rusku energetsku trgovinu ukidanjem uvoza europske nafte i plina iz Rusije već do kraja 2026., kao i olakšavanje daljnjih ukrajinskih dubokih udara na ruska energetska postrojenja isporukom obećanog ERAM-a i drugog naprednog streljiva dugog dometa. Zelenski je u tom smislu u Bijeloj kući navodno dao Trumpu popis “bolnih točaka” ruske obrambene i proizvodne infrastrukture koja je sustavno i gađana kao dio pritiska prije nove runde pregovora.

Što se tiče izgradnje europske obrane, Nick Danby predlaže mnogo dublju integraciju NATO-a u tekuće ukrajinske operacije, u biti pozivajući na suptilno upletanje NATO-a u rat metodom “kuhanja žabe” koju Rusija vjerojatno, ako i primijeti, neće stići reagirati. Naglašava se da prvo treba uspostaviti jasnu podjelu rada, gdje europski saveznici upravljaju većinom konvencionalnih sposobnosti dok SAD pruža “zaštitnu” podršku u područjima svojih komparativnih prednosti.

EUROPSKA KRAJINA

Europske sile poput Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske rasporedile bi “snage za uvjeravanje” u blizini Ukrajine, spremne za raspoređivanje u zapadnu Ukrajinu tijekom primirja ili eskalacije, gdje bi učile od ukrajinskih snaga, a također bi pružale podršku u pozadini. Europski partneri preuzeli bi veću ulogu u upravljanju zračnim i pomorskim operacijama i patrolama povezanim s NATO-om protiv ruskih aktivnosti u sivoj zoni. U međuvremenu, SAD bi pružao obavještajnu, nadzornu i izviđačku potporu, logistiku i transport, nuklearno odvraćanje i zamjenske snage. Ako sve bude išlo glatko, Europljani bi se trebali baviti svakodnevnim konvencionalnim odvraćanjem i obranom, a Amerika bi igrala specijaliziranu potpornu i nadzornu ulogu.

Ovakav fazni pristup osigurava početak tranzicije uz smanjenje ruske vojne moći prije nego što se američki alarmi opet počnu oglašavati oko 2027., kada se, usput rečeno, očekuje navodno planirana kineska invazija na Tajvan i ponovno pokretanje iranskog nuklearnog programa. Do tada bi europske zemlje morale biti bolje pozicionirane, odnosno samostalne za dugogodišnje odvraćanje ili obranu od ruske agresije, navodi Nick Danby.

Gotovo svi ovi recepti nude se pod pretpostavkom da je Europa strukturno, ekonomski i politički u poziciji koordinirati i surađivati na potpuno neometan način. Autor ipak priznaje da bi Europi u idealnim uvjetima trebalo deset dugih godina da “postigne punu obrambenu autonomiju”.

Uz to ova druga faza sekvencioniranja ignorira vrlo loše trendove ukrajinskih i europskih ekonomskih i političkih pokazatelja. Predsjednik Milanović na tom tragu kaže: “Rusija je u izolaciji, tko ih izolira? Koliko ima ljudi na zemaljskoj kugli - 8,5 milijardi. Pogledajmo malo distribuciju stanovništva i političkih vlasti u dvjestotinjak država, pa ćemo vidjeti da oni koji izoliraju Putina i Rusiju, zajedno s Japanom i Korejom, obuhvaćaju 12 posto svjetske populacije. Ostali nas ne mogu žive vidjeti.”

Osim tih ostalih prisutna je i odbojnost samih Europljana prema nametnutom ratu, dok Zelenski, kojeg, usput rečeno, Jens Stoltenberg u svojim memoarima naziva gnjavatorom, traži Tomahawke kojima bi zadobio prednost u ratu. U Europi je, može se reći, probuđen duh našeg zemljaka Grge Turkalja, koji je, na putu za ukrajinsko ratište 1914., zapisao: “Pogledaj tamo onog starca traljavoga što ide na desnoj strani ceste. Čuješ ga kako viče: Živio rat! Pas mu njegovu majku izjeo! On kako viče živio rat, kad on ne mora danas ići. Kad bi on sa mnom išao danas, ne bi vikao, da živi rat.”

PROTEKTORATI ILI PARTNERI

Kako god bilo, vratimo se našem osebujnom strategu Danbeyu koji iz sigurnosti utvrde Arlington piše kako neizbježna strateška ograničenja Amerike zahtijevaju redoslijed unutar redoslijeda, zapadni diplomatski pritisak danas, europska obrambena autonomija sutra. Ovo nas dovodi do kraja analize u kojoj Danby citira predviđanje američkog admirala Phila Davidsona prema kojem bi Amerika, prije nego što Kina pokrene napad za preuzimanje Tajvana do 2027., trebala iskoristi posljednji prozor kako bi “dokrajčila” Rusiju. Spominje brojne zamke ovog pristupa, uključujući diplomatsko usko grlo kao rezultat toga što je SAD i dalje zaokupljen ratom u Ukrajini, što bi ih lišilo diplomatskog poticaja za antikinesku “izgradnju koalicije” u Aziji. U tom smislu Trump završava prvu veliku Azijsku turneju, obilazeći Maleziju, Japan i Južnu Koreju.

Za tu ulogu je japanski narod nekidan izabrao premijerku Sanae Takaichi, koja retorikom, programom i glazbenim ukusom (death-metal) odgovara raspoloženju čvrste ruke. Njezinim inauguracijskim govorom euforično je odzvanjala riječ rad, rad, rad! Što su mnoge uši čule kao rat, rat, rat! To se savršeno uklapa u završnu Danbyjevu misao: “S neutraliziranim Iranom, poboljšanom europskom sigurnošću, Ukrajinom koja drži liniju i oslabljenom Rusijom, SAD ima rijetku priliku do kraja oslabiti rusku prijetnju u bliskoj budućnosti, istovremeno revitalizirajući europsku sigurnosnu arhitekturu kako bi dugoročno odvratila Rusiju, tako da Amerika konačno može potpuno usmjeriti resurse i pažnju na suprotstavljanje svom velikom rivalu ovog stoljeća, Kini.

Ako Sjedinjene Države iskoriste sljedeće četiri godine bolje od svojih protivnika, to će preokrenuti strateški krajolik. Transformirat će zapadni savez iz protektorata u partnerstvo. Umnožit će američki doseg kroz povećane savezničke kapacitete i raspodijeliti teret obrane u Europi i na Pacifiku”, zaključuje u svojoj analizi Nick Danby.