Od početka punog razmjera ruske invazije na Ukrajinu 2022. u zapadnim krugovima sve se snažnije rabi termin “hibridni rat” kao način opisivanja agresije Moskve - ne samo oružanom silom nego i integriranim djelovanjem na više fronti istovremeno. On se ne odnosi samo na klasične vojne napade nego i na kontinuiranu kombinaciju sredstava koja za cilj imaju mijenjati političku volju, slomiti otpornost i stvoriti nesigurnost u ciljanim društvima. Međutim, termin nije nov, u akademskoj i strateškoj literaturi vodi se živ dijalog o tome koliko je uporaba “hibridnog rata” analitički korisna, a koliko može biti preširok ili zloupotrijebljen termin. O toj aktualnoj temi, u tri nastavka feljtona, ekskluzivno za Magazin Glasa Slavonije piše Ivica Mandić, vojni komentator, umirovljeni načelnik Centra za obrambene i strateške studije Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu.

AKCIJE U SIVOJ ZONI

Struktura ruskog hibridnog rata - što sve ulazi u “arsenal”: Da bi se razumjelo kako funkcionira hibridna prijetnja, važno je razložiti njezine komponente i logiku njihove integracije. Prema NATO-ovu izvještaju o “Hybrid Threats and Hybrid Warfare”, hibridne prijetnje obuhvaćaju niz vojnih, poluvojnih i nevojnih mjera kojima se koordinirano koristi protiv ciljne države kako bi se degradirala njezina stabilnost, otpornost institucija i kontrola nad prostorima odlučivanja. [1]

Rad “Hybrid warfare on the Ukrainian battlefield: developing theory based on empirical evidence” upućuje da hibridno ratovanje u suvremenim sukobima ima tri ključne tendencije:

 

l fokus na široki spektar “nevojnih” [2] gravitacijskih središta [3] - ekonomija, javno mnijenje, infrastruktura

l djelovanje “u sjeni”, iskorištavanje ranjivosti, stvaranje nejasnoća u odgovoru protivnika

l kreativna kombinacija vojnih i nevojnih metoda - paralelno i fleksibilno - kako bi se napad prilagodio kontekstu. [4]

 

Ruski stratezi (i analitičari) često zamišljaju “hibridni rat” ne samo kao skupljanje sredstava nego i kao strateški okvir natjecanja u kojem su sve domene - vojna, informacijska, ekonomska, diplomatska - integrirane u kontinuiranu kampanju. Institut Understanding War opisuje rusku uporabu hibridnog ratovanja kao “strateški napor usmjeren da se oblikuje upravljanje i geopolitička orijentacija ciljne države, u kojem su sve akcije - uključujući konvencionalne vojne snage - podređene informacijskoj kampanji”. [5]

Važna komponenta, koju često ističu stručnjaci, jest cyber i informacijska dimenzija. Prema radu “Russia’s Cyber Campaigns and the Ukraine War: From the ‘Gray Zone’ to the ‘Red Zone’’”, Moskva se koristi hakiranjem, subverzivnim kampanjama i akcijama u “sivoj zoni” prije klasične invazije ili paralelno s njom. [6]

Chatham House u svom radu o ruskoj kibernetičkoj i informacijskoj praksi pokazuje da su, premda Rusija često nastoji imati učinke dezinformacijama i cyber-napadima, ukrajinski otpor i svijest često smanjivali učinkovitost tih napada. [7]

Također, hibridne strategije uključuju djelovanje protiv civilne i društvene infrastrukture - poput zdravstva, energetskih sustava, transporta - kao i manipulaciju migracijama i demografijom. U radu “Conflicts in Ukraine and Nagorno-Karabakh raise the alarm” istaknuto je da strategije uključuju “weaponization of health care, disruption of essential services... strateško preseljenje civilnog stanovništva” kao dio pritiska na metasocijalne strukture. [8]

Ukratko, ruski hibridni pristup sadržava integrirani spektar instrumenata - oružje, cyber, medije, gospodarstvo, politiku - da stvori sveobuhvatni pritisak koji cilja slabosti i otpor države žrtve.

OD UKRAJINE DO NJEMAČKE

Primjena u Ukrajini i eksperimenti prije invazije: Ukrajina je postala “test-poligon” za metode hibridnog rata Moskve već 2014. godine (aneksija Krima, sukob u Donbasu). U tim fazama Kremlj je kombinirao:

 

neoznačene “zelene čovječuljke” i proxy-snage

sabotaže infrastrukturnih objekata

intenzivne kampanje dezinformacija (u ruskim, ukrajinskim i stranim medijima)

cyber-napade na ključne sustave (energetski, državne institucije).

 

U radu Exploring Russia’s Postponed War Against Ukraine istraživači Ilin i Nihmatova analiziraju “pripremnu fazu” hibridnog rata: dugoročno planiranje, infiltriranje, stavljanje pritiska na civilne sfere i institucionalne ranjivosti prije otvorenog vojnog napada. [9]

U studiji iz ETHZ-a autori primjećuju da se tijekom rata u Ukrajini razvijaju nove mješovite forme ratovanja, gdje je ciljana fleksibilnost - prelazak među metodama u skladu s prilikama - ključna karakteristika. [10]

S obzirom na uspone i padove, neke prijašnje hibridne metode nisu išle po planu: Rusija je precijenila ranjivosti Ukrajine, podcijenila njezinu sposobnost društvene mobilizacije i otpornost medijskim napadima. Chatham House ističe da je otpor društva, u kombinaciji s međunarodnom podrškom, smanjio učinke dezinformacijskih i cyber-kampanja. [11]

Takođe, Small Wars Journal analizira evoluciju ruskog hibridnog pristupa sugerirajući da u ratu od 2022. Rusija pomalo prebacuje naglasak s neklasičnih metoda na veći udjel klasičnih vojnih sredstava, što upućuje na određenu transformaciju pristupa. [12] Stoga ih, iako hibridne metode ostaju važne, u praksi Rusija kombinira s velikim konvencionalnim operacijama - one su sredstvo, ne cilj sam za sebe.

Širenje hibridnih aktivnosti prema Zapadu i Njemačkoj: Kako se rat u Ukrajini produbljuje, Moskva - prema analizama i izjavama pojedinih zapadnih lidera - pokušava projicirati hibridne prijetnje i prema državama članicama EU-a i NATO saveza.

Kancelar Friedrich Merz u više je navrata iznio da Rusija vodi hibridni rat protiv Njemačke, navodeći, između ostalog:

 

sabotaže i špijunske aktivnosti domaćeg karaktera

kibernetičke napade

utjecaje na politički diskurs i medije unutar zemlje

incidente s dronovima i prijetnje u zračnom prostoru.

 

Prema pisanju medija The Local, Njemačka namjerava razviti “sveobuhvatni plan” za obranu od ruskih hibridnih prijetnji “niskog intenziteta”. [13] Merz je također spomenuo da je novi National Security Council (Nacionalni savjet sigurnosti) predviđen da razvija planove obrane protiv hibridnih prijetnji. [14] Također, u kontekstu spora o regrutaciji (obveza za vojnu službu) u Njemačkoj, mediji su prenijeli da se Merz i ministar unutarnjih poslova svakodnevno razilaze u jasnoći prijetnji, ali jedinstveno optužuju Moskvu za pokušaje destabilizacije Njemačke hibridnim mjerama. [15] Dakle, u njemačkom slučaju “hibridni rat” se koristi kao politički okvir za argumentiranje većeg ulaganja u sigurnost, zakonskih promjena, jačanja institucija i koordinacije s partnerima (EU, NATO).

GRANICE KONFLIKTA

Trend - Europa kao metasfera hibridnog izazova: Prema analizi na Atlantic Council, ruski hibridni rat protiv Europe “odražava taktike koje je Kremlj primjenjivao u Ukrajini nakon 2014”, u smislu sabotaža, dezinformacija, utjecaja na političke pokrete i infrastrukturu. [16] U NATO-ovoj publikaciji “Russia’s Hybrid War Against The West”, piše da se Rusija strateški koristi hibridnim taktikama upravo zbog asimetrije moći - kad ne može na vojnom polju nadjačati Zapad, rabi “mekše” instrumente da smanji slabosti i stvori troškove držanju politike prema Moskvi. [17] Dakle, optužbe poput one koje iznosi Merz ne djeluju izolirano - one se uklapaju u širi trend u kojem europske države vide da “granice konflikta” postaju fluidne i da društvene zone (mediji, infrastruktura, javna sigurnost) čine novo bojište.

Kritičke točke i izazovi koncepta “hibridnog rata”: Iako je koncept privlačan kao okvir koji obuhvaća mnoge vrste prijetnji, ne nedostaje mu kritika:

 

Proširena i nejasna granica

 

Neki stručnjaci tvrde da “hibridni rat” postaje žrtva konceptualnog razvodnjavanja - gotovo svaka vrsta državnog pritiska može se injektirati u “hibridnu” kategoriju. Jedan elaborat - “Hybrid Warfare as an academic fashion” - upozorava da se riječ “hibridno” više upotrebljava kao moderna parola nego kao precizni analitički pojam. [18]

 

Pitanje atribucije i dokazivanja

 

Mnoge aktivnosti u “sivoj zoni” ostaju nejasne - tko ih financira, tko ih pokreće, kako povezati pojedine incidente s državnim strukturama. To otežava legitimne odgovore i može voditi do eskalacije ili manipulacije.

 

Mogućnost strateške eskalacije

 

Ako država reagira na svaku sabotažu ili dezinformaciju kao na ratni čin, postoji rizik da konflikti koje smo nekada nazivali konfliktima “niskog intenziteta” eskaliraju u otvoreni konvencionalni sukob.

 

Resursi i kapacitet ciljanih država

 

Nema svaka država kapacitet da odgovori na sofisticirane hibridne prijetnje, potrebno je koordinirano djelovanje institucija, civilnog društva, privatnog sektora i međunarodnih partnera. U suprotnom, prijetnja postaje demoralizirajuća i stvarno može rezultirati erozijom otpornosti.

KLJUČNI SMJEROVI

Budući trendovi i strateške implikacije: Analize upućuju na nekoliko ključnih smjerova u kojima se može razvijati ruski hibridni rat:

Evolucija prema većoj normalizaciji kombiniranih sukoba

 

Kako rat u Ukrajini pokazuje, kombinacija klasičnih i hibridnih sredstava postaje pravilo, ne iznimka. Rusija može dalje eksperimentirati u “sivoj zoni” čak i u mirnodopskim uvjetima.

 

Tehnološka inovacija i automatski alati

 

Upotreba umjetne inteligencije, algoritamskih dezinformacija, naprednih cyber-alata, autonomnih dronova i - u budućnosti - robotskih sustava mogla bi povećati efikasnost hibridnih kampanja.

 

Proširenje metasfere prijetnje

 

Ne samo vojska i infrastruktura nego i obrazovanje, kultura, zdravstvo i klimatska politika mogli bi postati mete u fleksibilno konstruiranim kampanjama pritiska i destabilizacije.

 

Jačanje obrambenih arhitektura u Zapadnoj Europi

 

Primjerice, Njemačka razvija taktičke planove za obranu od hibridnih prijetnji; nesigurnost se više ne smatra domenskim problemom sigurnosnih agenata, nego integralnim pitanjem društvene otpornosti. [19]

 

Izazovi institucionalne saradnje i interoperabilnosti

 

Države će morati bolje koordinirati civilne i vojne strukture, razmjenjivati obavještajne podatke i analize, standardizirati procedure odgovornih djelovanja - sve dok balansiraju u okvirima slobode i sigurnosti.

ŠIRA PERCEPCIJA

Zaključak: Trend optužbi poput one koju je izrekao kancelar Merz - da Putin vodi hibridni rat protiv Njemačke - odražava širu percepciju da su tradicionalne barijere između rata i mira, unutarnje politike i sigurnosti postale mutne. Ruski hibridni rat nije jednoličan recept, nego područje eksperimentiranja: kombinacija vojne sile, cyber-napada, dezinformacija, političkih i ekonomskih pritisaka, sabotaža i institucionalne subverzije.

Iako koncept nije bez kritika, on pomaže razumjeti kako države - bez potrebe za punom invazijom - mogu činiti kontinuirani pritisak na ciljne države. U slučaju Njemačke Merz i koalicijski akteri upotrbljavaju ga da artikuliraju novu paradigmu prijetnje, opravdaju strateške promjene i institucionalna jačanja u zemlji te suradnju unutar EU/NATO-a.