Europa se ponovno nalazi pred ključnim povijesnim raskrižjem. Rat u Ukrajini, sukobi na Bliskom istoku, rastuća nesigurnost u globalnim odnosima moći i sve vidljivije pukotine unutar same Europske unije zahtijevaju novo promišljanje njezine političke i sigurnosne arhitekture. Nakon više od tri desetljeća liberalnog optimizma, kada se činilo da je “kraj povijesti” zapečatio trijumf demokracije i tržišne ekonomije, Europa se suočava s vlastitim paradoksom - stabilnošću bez vizije i demokracijom bez sadržaja.

U tom kontekstu zemlje Zapadnog Balkana i dalje su prostor u kojem se europske vrijednosti često deklariraju, ali rijetko stvarno žive. Gotovo sve države regije formalno su posvećene europskom putu, no njihova unutarnja politička stvarnost pokazuje drugo lice: demokratske institucije su slabe, mediji pod pritiskom vladajućih, korupcija endemska, a vlast se personalizira i centralizira. U ime “stabilnosti”, Bruxelles je godinama tolerirao autoritarne tendencije - uvjeren da je kontrolirana stagnacija manji rizik od političkih potresa. Dovoljno je pratiti političku situaciju u Srbiji pa da nam bude jasno o čemu govorimo! No upravo ta logika stabilnosti bez demokracije dovela je do današnjeg stanja: gubitka povjerenja građana u europske procese (posebice u Sjevernoj Makedoniji), jačanja rigidnih, isključujućih oblika nacionalizama i povratka diskursa iz 90-ih godina prošloga stoljeća.

Europska unija suočena je s vlastitim zamorom i strukturnim proturječjima. Proces proširenja, nekoć jedan od najsnažnijih alata europske transformacije, pretvorio se u birokratsku proceduru bez ikakve ozbiljnije političke imaginacije. Kada se “europske vrijednosti” svode na tehničko ispunjavanje poglavlja [1], a ne na stvarnu političku kulturu i društvenu promjenu, tada Unija gubi ono što ju je nekoć činilo privlačnom - moralnu i civilizacijsku snagu. Pritom ni same članice više ne nude uvjerljiv model: evidentna je pojava populizma, rasta ekstremne desnice i slabljenje demokratskih standarda unutar EU-a pokazuju da Europa više ne može vjerodostojno zahtijevati ono što sama ne uspijeva živjeti, prakticirati u svakodnevnom životu.

Novi globalni kontekst dodatno komplicira europsku poziciju. Ruska agresija na Ukrajinu ogolila je granice europske sigurnosne autonomije, a sukobi na Bliskom istoku i afričke migracijske krize pokazuju koliko je Europa ovisna o vanjskim akterima. Uz to, američka vanjska politika prolazi kroz fazu preispitivanja i gubitka kontinuiteta. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata u Washingtonu nema čvrstog europskog refleksa - ni razumijevanja ni instinkta. Novi američki establishment promatra Europu više kroz prizmu transakcijskih odnosa nego zajedničkih vrijednosti. Senator Marco Rubio, primjerice, simbolizira tu novu generaciju američkih političara kojima je Europa tek regionalni partner, a ne civilizacijski suputnik.

Sve to nameće pitanje: može li Europa ponovno pronaći smisao svoje političke misije? Odgovor, čini se, leži u nužnosti resetiranja europskih politika. Europa mora obnoviti vlastiti narativ - ne kao tehničku uniju propisa, nego kao zajednicu smisla i solidarnosti. Mora prestati podupirati “stabilne autokrate” na Balkanu i početi graditi partnerstva s društvima, a ne samo s vladama. Mora ponovno otkriti vlastiti jezik slobode, prava i odgovornosti.

Reset europske politike prema Zapadnom Balkanu znači odbacivanje paternalizma i stvaranje realnog političkog dijaloga. Umjesto beskonačnih procesa usklađivanja, potrebno je jasnije prepoznati političku volju, kulturne posebnosti i demokratski potencijal pojedinih društava. U suprotnom, Europa će izgubiti i ono malo kredibiliteta koji joj je preostao.

Vrijeme je da se preispita strategija “stabilnosti pod svaku cijenu”. Jer stabilnost bez demokracije nije stabilnost, nego privremeni mir pred novu krizu. Ako Europa želi ostati relevantna, mora ponovno postati politički hrabra - i moralno dosljedna.

(Od 24. do 26. listopada u Osijeku i Vinkovcima, u suradnji s Međunarodnom paneuropskom unijom, održava se Međunarodna konferencija Europa svjetska predvodnica mira. Sa svojim izlaganjem sudjelovao je i prof. dr. sc. Zlatko Kramarić)