Albanija - Zemlja gdje vendeta izumire
ILLYRIAN LOOP 2025.: AUTONOMNA BICIKLISTIČKA UTRKA KROZ PLANINE SJEVERNE ALBANIJE
Uz Veliku džamiju skliznuli smo između katoličke i pravoslavne crkve kroz tihe i prazne ulice staroga Skadra prema periferiji, gdje su kroz krovove zastarjelih obiteljskih imanja stršala velika brda i bedemi ozloglašenog zatvora. Njegova gusto pletena bodljikava žica i sivi zidovi bili su u suprotnosti ljepotama Albanije kojima sam se divio kao sudionik Illyrian Loopa 2025.
Riječ je o egzotičnoj autonomnoj biciklističkoj utrci od oko šeststo pedeset kilometara s trinaest tisuća metara uspona, koja nas je kružno provela kroz nekoliko zaštićenih područja sjeverne Albanije. Već je prvi brutalni uspon, dug pedesetak kilometara ispresijecan oštrim puteljcima i makadamima albanskih planina nagovijestio što me čeka sljedećih dana. I spustovi su bili podjednako zahtjevni, ali je onaj do živopisnog planinskog mjestašca Theth u srcu Prokletija bio opuštajući. Tu se nalazi lijepa katolička crkvica uz koju poput stražara stoje divovska stabla lipe ispod kojih su nekada preminule ostavljali dok ne ispuste dušu. Kroničarka Edith Durham nakon obilaska sjeverne Albanije početkom prošlog stoljeća u putopisu High Albania objavljenom u Londonu 1909. je zapisala: “Mislim da nijedno mjesto gdje žive ljudska bića nije na mene ostavilo takav dojam veličanstvene izolacije od cijelog svijeta poput Thetha.”
Nakon kratke pauze za jauznu s pogledom na Maja Popluks, prvi najviši vrh planinskog masiva koji se nadvija nad dolinom Theth, dočekao me je novi niz zahtjevnih uspona i spustova kroz “Albanske Alpe”. Na prvu kontrolnu točku kod mosta Mesit (Ura e Mesit) stigao sam oko deset navečer. Most je izgrađen za vrijeme Osmanlija na mjestu gdje rijeka Drim svojim tokom odvaja polja od padina planine Dristi. Njegova lokacija je važna jer se nalazi na trasi drevnog trgovačkog puta Via Egnazia (Ignacijev put), koji je povezivao Skadar i Konstantinopol.
DEMAPIRANI SVIJET
Na mostu sam sreo troje biciklista iz Leipziga, koji su tražili prenoćište, dok sam ja nakon kratkog kolebanja nastavio pedelirati u tamu. U ono što Spengler naziva demapirani svijet. Svijet u kojem bi se normalni čovjek treba osjećati kao svoj na svome. Negdje tek pred zoru, na dvjestotom kilometru odspavao sam pola sata u šumarku nakon čega je na red došao Pukë, mali mirni grad na osamsto metara nadmorske visine. Ispred njegove gradske vijećnice postavljen je jedan od najljepših spomenika Skenderbega kojega sam na ovom proputovanju vidio. Albanska nacija konstruirana je na mitu o ovom junaku. Ukratko, Albanci su u Osmanskom Carstvu bili razdijeljeni po mnogim osnovama. Nisu imali poseban milet, nego je većina tamošnjih muslimana smatrana ravnopravnima s Turcima, a dio ih je pripadao Rum-miletu, pravoslavnom miletu pod carigradskom ili grčkom patrijaršijom. Među Albancima su postojale vjerske i jezične razlike. U sjevernom dijelu, u nekadašnjem Skadarskom i Kosovskom vilajetu, žive većinom Gege, s jakom plemenskom povezanošću i krvnom osvetom. To su uglavnom planinski krajevi, kroz koje sam se provozao biciklom, i u kojem je dio klanova ostao u katoličkoj vjeri, a dio klanova prihvatio je islam. Na jugu su Toske, među kojima je većina stanovništva prešla na islam, dio ih je postao veleposjednicima, a dio vojnicima ili državnim službenicima Carstva. Dio stanovništva je pravoslavne vjeroispovijesti, a među njima nije postojala plemenska podjela kao na sjeveru.
Do stvaranja moderne Albanije ne bi došlo i bez volje i napora Austro-Ugarske Monarhije i Italije koje su nastojale tako odmaknuti bilo kakvu potencijalnu prijetnju s Jadranskog mora. Oni su postavili i tezu o Albancima kao potomcima Ilira. Širenje Grčke ili dolazak Srbije na more nije se nikako uklapao u njihove planove o gospodarenju Jadranom. Čak je uoči Prvog svjetskog rata njemački plemić Wilhelm zu Wied bio instaliran kao prvi monarh Albanije nakon oslobođenja od Turaka. No, da bi okupili veliki broj fisova (klan, bratstvo) u zajednički nacionalni korpus, Beč je standardizirao albanski jezik kroz mit o Skenderbegu kao neustrašivom heroju i ujedinitelju.
Erudit Theofan Stilian navodi kako je Juraj Kastriotić Skenderbeg rođen 1405. godine u Lješu. Njegova majka je bila Voisava, čije se podrijetlo ne zna sa sigurnošću. Skenderbeg je imao tri starija brata te pet sestara, od kojih se najmlađa zvala Mamica. Otac mu je bio Ivan Kastriotić, imao je velike posjede na današnjom području Kosova i Albanije. Postao je vazal sultana Bajazita i sudjelovao u brojnim bitkama. Sinove predaje sultanu Muhamedu I, kao taoce, te oni prelaze na islam. Istaknuvši se u borbama, Skenderbeg prvo postaje general pa valija nekoliko albanskih pokrajina. Poslije mnogih intriga i zavjera ujedinjuje albanska plemena u Lješku ligu, koja se bori protiv Osmanlija. U svojim je ratovima Skenderbeg imao potporu Papinske Države, Mletačke Republike i Napuljskoga Kraljevstva. Konačno pape su mu udijelili naslov athleta Christi, što je uz podrijetlo i službu kod Sultana stvorilo preduvjete da se kroz njegov lik i djela utjelovi kolektivno nesvjesno Albanaca.
MED I MLIJEKO
Kako god bilo, nakon obilnog doručka i šalice toplog mlijeka ostavio sam se Skenderbega nastavljajući pedalirati iz Pukëa prema Lurëu. Oslonjen na vlastiti instinkt, gomilao sam kilometre od izlaska do novog zalaska sunca koje me je sustiglo na sljemenu nekog visokog i surovog brda, nakon kojeg je slijedio sketchy down hill do mjesta Fushe-Lurë u okrugu Dibër. Ovaj kraj na sjeveroistoku Albanije poznat je po dokazano čvrstim ljudima koji prepoznaju samo dva roda. Tu sam točno na polovici puta, nakon 40 sati vožnje, prvi put legao u krevet i odspavao pet sati u komadu. Hotel je bio lijep i uredan, a doručak, tradicionalno albanski, uključivao je prženo tijesto, jaja, sir, kajmak, med i mlijeko.
Jutarnja vožnja kroz Nacionalni park Lurë-Dejë, koji je nakon pada komunizma 1990-ih, pretrpio masovnu deforestaciju zbog ilegalne sječe i šumskih požara, bila je zanimljiva. Još je zanimljivije bilo kada me je sustigao Yotam iz Tel Aviva, s kojim sam nastavio putovanje sljedećih dvadesetak sati. Yotam je sjajan gospodin, podrijetlom iz drevne jemenske židovske općine. Trenutno živi u Berlinu, gdje ga zbog podrijetla više preziru ljevičari nego desničari. Negdje oko ručka dovezli smo se u Peshkopi, glavni grad okruga Dibër. Toponim Peshkopi potječe od riječi peshkop, što na albanskom znači biskup odnosno episkopè na grčkom. Smješten je u dolini rijeke Drim, u podnožju planinskog lanca Korab. Rijeka Drim, koja je najduža rijeka u zemlji, i čiji sam tok većinom pratio sve do cilja, osigurava vodu za navodnjavanje, stoga je to važno poljoprivredno područje. Peshkopi nas je po vrevi, broju polovnih Mercedesa, uličnim trgovinama, štandovima i zalogajnicama podsjetio na Bliski istok. Tu smo se sklonili od sunca u neki restoran gdje smo jeli i pili koliko smo god mogli. Dočekavši da temperatura padne na trideset stupnjeva, nastavili smo voziti nesvakidašnjim krajolicima ponekad bježeći od strašnih domorodačkih ovčara i drugih zvijeri koje su nas dobrano namučile treće noći dok smo bivakirali u nepoznatoj šumi na putu prema Nacionalnom parku Bizë. Prjeteće zvijeri prisilile su nas da napustimo bivak u gluho doba i krenemo dalje manje odmorni nego smo planirali.
Nakon doručka je u zoru mlađi, snažniji i ambiciozniji Yotam pojačao tempo dok sam ja nastavio verglati po svome. Nakon desetak sati samovanja napokon se spuštam na komad pravog asfalta, gdje je na trasi za Kosovo neki čovjek prodavao pečeni kukuruz. Izgladnio, pojeo sam tri klipa odjednom, nastavljajući tiskati pedale kako sam znao i umio kroz pitoresknu riječnu dolinu prema gradu Rrëshenu, gdje sam rezervirao noćenje. Približno u devet navečer iz daljine me je privlačilo žmirkanje kule koje je nalikovalo na svjetla svjetionika u očima brodolomca. Začaran lelujam do ulaza, gdje su me dočekali iznenađeni vlasnici s majstorima u završnoj fazi renoviranja. Iako ovo uopće nije bio moj hotel i trebao se otvoriti tek za dva tjedna, ljudi su me onako prljavog i umornog ipak primili, nahranili i napojili. Tako sam eto slučajno postao prvi gost hotela Kështjella obitelji Duka koji vuku podrijetlo Pjetëra Duka-Perlatija. On je bio istaknuti crkveni prelat, diplomat, znanstvenik i general koji se istaknuo u bici za Svetigrad. Petar je dobio ime po svetom Petru i pripadao je porodici Perlatajt - ogranku Dukagjin. Bio je bliski suradnik Skenderbega. Vjeruje se da je kao opat koristio prezime Duka, a u svojim diplomatskim i vojnim misijama prezime Perlati. Nazivi Duka i Dukagjini sreću se rano u povijesti. Porodica Dukagjini pojavljuje se prvi put u povijesnim zapisima 1281., kada je njihov rodonačelnik Gjin Tanushi uzeo titulu duxa (“vojvode”). U albanskoj su povijesti postojali Dukađinska Kneževina te Dukađinski sandžak, koji su se prostirali područjem prokletijskog gorja i srednjeg toka Drima.
Obitelj Duka i hotel Kështjell napustio sam vrlo rano klizeći kroz mrkli mrak i gustu maglu do grada Rrëshena, polazne točke za obilazak “Albanskih Alpa” i jezera Koman. Zoru posljednjeg dana dočekujem na jednoj od 25 operativnih albanskih hidroelektrana od preko 10 MW. Osim njih Albanija ima i bezbroj manjih hidroelektrana. Zemlja s populacijom od oko 2,85 milijuna stanovnika, gotovo je potpuno ovisna o hidropotencijalima za opskrbu električnom energijom. Hidroelektrane su trebale biti dio ekološkog rješenja, ali su postale uništavači ekosustava i ruralnog načina života, što se savršeno uklapa u eksploatatorske politike koje nad vodnim i prirodnim resursima Dinarida provode strane banke i korporacije uz pomoć lokalnih jataka.
PROGRESIVNI KUTAK
Nakon hidroelektrane i niza zmijolikih serpentina s tisuću petsto metara uspona, uslijedio je veličanstveni spust u bazen Skadarskog jezera. Bazen je pogranična regija i proteže se uz obale Skadarskog jezera s pristupom moru i mnogim vodnim resursima što se ovdje slijevaju s planina. Ove prednosti potaknule su rani razvoj regije te je Skadar bio i ostao progresivni ekonomski i društveni kutak koji se ističe u usporedbi s drugim albanskim regijama.
Pred kraj ruta Illyrian Loopa me je još odvela do tvrđave Rozafa, poznatu pod nazivom stari grad Skadar. Utvrda ima tri razine dvorišta, odvojene debelim zidinama. Plato drugog dvorišta je najveći i tu se nalaze ostaci ruševine venecijanske kršćanske crkve iz 13. stoljeća, a koja je nakon opsade Skadra u 15. stoljeću, kada je Osmansko Carstvo zauzelo grad, prenamijenjena u džamiju Fatiha Sultana Mehmeta. Treće dvorište je mjesto gdje se nalaze muzej i restoran. Odavde se pruža lijep pogled na rijeke Drim, Bojanu i na Skadarsko jezero. Ovo najveće jezero Balkanskog poluotoka dijele dvije države. U Crnoj Gori jezero je nacionalni park, a u Albaniji park prirode. Jezero je bogato ribama i pticama među kojima je poseban dalmatinski pelikan.
Od tvrđave Rozefa do cilja u centru Skadra vozio sam još kratko razgledajući spomenike iz komunističke diktature Envera Hodže o kojemu je nedavno preminuli albanski pisac Ismail Kadare napisao: “On je nedvojbeno bio brutalni diktator, ni komunist, ni fašist, tipičan diktator. Inteligentan i time opasniji; posjedovao je zapadnjačko ponašanje i obrazovanje, eklektičku kulturu koja mu je pomagala da lakše zbuni i zavede sugovornika. Nije djelovao primitivno, kao većina diktatora, a i sam nije bio bez književnih ambicija, ali prosječnog talenta pisao je posvema bezvrijedna djela, uglavnom politički šrot. Hinio je bliskost s poznatim piscima, no to ga nije priječilo da u najužem krugu suradnika s prezirom govori o njima kako su to sve opasni agent stranih sila, da bi istodobno glumio i velikodušnost, govoreći kako im treba dati priliku da se poprave.”
Ironično, duga diktatura i izolacija održala je albansku autentičnost, što joj sada daje poseban šarm i prednost u odnosu prema bezličnim konkurentima. Ona je za mene posljednja europska divljina. Koliko će još dugo biti originalna, ne znam, ali neki Albanci misle da će ih dokrajčiti materijalizam koji zbog profita proždire resurse, hrani korupciju i progoni ljude iz ruralnih područja u betonska naselja. Kada se to dogodi, onda će autonomne utrke poput Illyrian Loop, gdje fizička, kognitivna i kreativna komponenta sudionika dostiže maksimum, biti isto što i adrenalinski eventi koje organiziraju tvrtke za proizvodnju instant doživljaja.
