U časopisu Društvena istraživanja iz rujna ove, 2025. godine objavljen je temat naslovljen "Kvaliteta radnog života u 2020-ima: predstavljanje SUPERB modela kvalitete poslova". O čemu se radi, kakvo je to bilo istraživanje, tema se čini vrlo intrigantnom, što nam o svemu tome može reći pitali smo autora prof. dr. sc. Zvonimira Galića, redovitog profesora s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

FFZG

- Istraživački tim u kojem radim već dvadesetak godina prati kvalitetu radnog života u Hrvatskoj. Prvi rad koji sam ja, u koautorstvu o toj temi objavio izašao je još 2005. godine. Od onda svakih nekoliko godina izbacimo uradak u kojem u nekom trenutku "izmjerimo temperaturu" na tržištu rada iz psihološkog kuta.

Bit cijelog tog istraživačkog programa jest u tome da plaća nije jedino mjerilo prema kojem gledamo kako je ljudima na tržištu rada nego se radi o cijelom skupu potreba koje su predmet desetljeća rigoroznih istraživanja u psihologiji i menadžmentu. U ovom posljednjem radu predstavljam jedan konceptualni model ljudskih potreba koji smo razvili u Business Psychology Labu i koji može služiti i drugim istraživačima, ali i poslodavcima kada analiziraju zadovoljstvo ljudi na poslu. Prema tom našem modelu postoji šest kategorija potreba koje ljudi zadovoljavaju na poslu: ekonomska i psihološka sigurnost (eng. Safety), rast i razvoj (eng. Upgrading), smisao i svrha (eng. Purpose), autonomija i osnaživanje (eng. Enhancement), odnosi s drugim ljudima (eng. Relationships) te ravnoteža radne i ostalih životnih uloga (eng. Balance). S obzirom na to da ciljamo na međunarodnu publiku, model smo prema akronimu engleskih naziva dimenzija nazvali SUPERB. Temeljna je poruka da što su više SUPERB radna mjesta, radnici će biti zadovoljniji, produktivniji i manje će napuštati organizacije.

Da moram sažeti nalaze ovog našeg 20-godišnjeg istraživačkog programa u nekoliko riječi, napravio bih to ovako - prva tri desetljeća nakon tranzicije na radnim mjestima je karakterizirala borba za golu egzistenciju. Sada, više od deset godina nakon učlanjenja u EU, vidimo benefite koji su uglavnom vezani uz poboljšanje materijalne situacije radnika. U tome koliko cijenimo i razvijamo svoje radnike i dalje smo kao zemlja trećeg svijeta...

Aspekt kvalitete života, životni standard u Hrvatskoj, uvijek je tema o kojoj se ima što reći, a imamo i brojna istraživanja i na EU razini s tim u vezi... Kad govorimo o životnom standardu pojedinog društva, što se zapravo pod tim pojmom podrazumijeva? Koliko je u tom kontekstu između ostalog BDP realan pokazatelj stanja? Eurostat mjeri standard stvarnom individualnom potrošnjom po stanovniku... Po uzastopnom rastu BDP-a i dalje smo vodeći u EU...

- Zanimljivo, i ovo je zapravo u nekom smislu odraz trenda koji se očituje u našim istraživanjima o kvaliteti poslova o kojima sam ranije govorio. BDP i osobna potrošnja rastu već mjesecima, i to je super. Znatno rastu i plaće, iako je rast u velikoj mjeri "pojela" inflacija. Kako god, u prosjeku nam materijalno stanje vjerojatno nikad nije bilo bolje. Osobito treba naglasiti ovo "u prosjeku", jer su neke skupine puno slabije dotaknute materijalnim napretkom (umirovljenici), a neke su snažnije pogođene rastom cijena hrane (siromašniji građani/umirovljenici) odnosno astronomskim poskupljenjem nekretnina (mlađi građani). Dodatno, iako nam nikad nije bilo bolje, mi smo još uvijek relativno siromašni - medijalna plaća je oko 1250 eura, a medijalna mirovina između 500 i 600 eura.

Ali, O.K., hajdemo prihvatiti da nam materijalno nikad nije bilo bolje. Pitanje je onda zašto se ne osjećamo tako. Moj tim s Hendalom niz mjeseci već prati što hrvatski građani smatraju prijetnjama u društvu. Na vrhu su uvijek ista tri faktora - korupcija, inflacija i dostupnost zdravstvenog sustava. Dva od ta tri čimbenika možemo vezati za institucije društva i način na koje one funkcioniraju. Osjećaj nepravde koji proizlazi iz percepcije korupcije i nedostupnosti zdravstva je ono što nas čini nesretnima.

Koliko sam se informirao, mjerenje životnog standarda globalna je računska operacija koja se jednako provodi na svjetskoj i lokalnoj razini. Ono što svaku zemlju čini posebnom je krajnji rezultat... Često se navodi i Indeks društvenog napretka (Social Progress Index - SPI) kao relevantan faktor... Možete li nam to sve malo šire pojasniti, konkretizirati i na nekim primjerima?

- Mi u medijima kao temeljni pokazatelj razvoja društva uzimamo BDP per capita, koji zahvaća ekonomsku stranu razvoja društva. SPI na društvenoj razini je nešto kao onaj naš SUPERB za radna mjesta - on mjeri kako su osnovne egzistencijalne i druge ključne ljudske potrebe zadovoljene u nekom društvu. Primjerice, tu spadaju, dostupnost obrazovanja i zdravstvenog sustava te druga prava i slobode koje zadovoljavaju ono što mi u psihologiji zovemo potrebama višeg reda. BDP i SPI se znatno, ali samo djelomično preklapaju. Evo, recimo, ja sam neku duže vrijeme proveo u SAD-u i Australiji. SAD je uvijek pri vrhu po BDP-u, ali bitno slabije stoji u SPI-u zbog niza razloga među kojima se ističu velike nejednakosti, slaba dostupnost zdravstvene skrbi i visoke stope nasilja. Australija je dobra po oba kriterija. Osobno nikad ne bih živio u SAD-u, a jedino za čim žalim u životu je što se nisam rodio u Australiji. Ono što hoću reći ovime - rast BDP-a je vrijedan cilj, ali nije jedini kojim bi se vlada trebala hvaliti i jedina stvar čemu treba težiti.

Iz Vlade ističu kako je viši rast i životni standard u Hrvatskoj ostvariv kroz reforme usmjerene na povećanje produktivnosti... Što bi to zapravo značilo? Svjetska banka navodi kako je napredak, odnosno rast životnog standarda, moguće ostvariti produbljivanjem reformi koje za cilj imaju poboljšati produktivnost cjelokupnog gospodarstva, unaprijediti kvalitetu obrazovanja i povećati sudjelovanje na tržištu rada... Goran Šaravanja iz HGK-a optimistički najavljuje da će Hrvatska uskoro biti na 80 % standarda EU-a, da se približavamo Poljskoj i Portugalu... Vaš završni komentar?

- U Hrvatskoj svjedočimo velikim društvenim i ekonomskim promjenama. Mi smo ubrzano od posttranzicijske siromašne zemlje postali donekle normalna tržišna ekonomija. Promjene koje su brze i intenzivne uglavnom su nabolje, ali meni se čini da smo previše usmjereni na ekonomsku stranu razvoja. Ona jest vjerojatno najvažnija, ali nije jedina. Prema ovome što sam uspio pogledati, mi po ekonomskim aspektima (rastu BDP-a i osobne potrošnje) znatno rastemo, i to nitko ne može dovesti u pitanje. Međutim, u pogledu razvoja društva i njegovih institucija taj napredak se ne vidi. Primjerice, ako pogledamo trend SPI-ja u proteklim godinama, nema tu nekog poboljšanja. U percepciji korupcije smo uvijek među najgorima u EU-u; slabi smo i u povjerenju u institucije.

Da sam ja premijer ili ministar, zapitao bih se zašto građani ne percipiraju da živimo bolje ako su svi pokazatelji tako dobri. Možda ne bi bilo loše da bace oko i na rad Darona Acemoglua s američkog MIT-a, koji je prošle godine dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju za svoja istraživanja o odrednicama dugoročnih ekonomskih ishoda u različitim državama. Jako pojednostavljeno, prosperitet država ovisi o fer-pravilima te snažnim i nezavisnim institucijama koja prate njihovu provedbu. Možda bilježimo ekonomski prosperitet, ali jesmo li osnaživali institucije ili smo ih slabili?