Pitanje - živimo li bolje nego ikad dosad?, koje nam političari neprestano nabijaju na nos, ako se na njega želi bar donekle suvislo odgovoriti moralo bi biti postavljeno šire, na nekolicinu drugih načina - navodi Željko Ivanković s Prague City University, te u nastavku svog priloga za Magazin, piše:

IDEJE.HR

- Jedna preformulacija glasi: Žive li bolje nego ikad dosad stotine tisuća stranih radnika koji su se posljednjih godina doselili u Hrvatsku? Sami na to pitanje odgovaraju pozitivno - u Hrvatskoj žive bolje nego prije, zato su se ovamo i doselili. Ipak, ne žive toliko dobro kao mi: plaće su im manje, poslovi teži, smještaj niže kvalitete. No, upravo s tim su im svrhama - da rade teže poslove za manje plaće - dane radne dozvole. Napokon, i prava su im reducirana u usporedbi s našima. Živimo li bolje nego ikad prije na njihov račun, zato što oni, iako i sami žive bolje nego prije, žive lošije od nas? Bismo li "živjeli bolje nego ikad dosad" da oni ne žive lošije od nas? Ako je odgovor potvrdan, ispada da bolje nego ikad dosad živimo na tuđi račun, na račun tuđe muke.

UČENJE IZ POVIJESTI

Pitanje živimo li bolje nego ikad dosad proistječe iz imperativa progresa. Prema Enciklopediji filozofije Sveučilišta Stanford pojam progresa, kao specifičnog viđenja povijesti, u središtu je intelektualnih rasprava od prosvjetiteljstva. U nekim je interpretacijama povijest čak izjednačena s progresom. Ciklička povijest, ili povijest kao pad iz zlatnog doba, smatrani su nepovijesnim gledanjima na prošlost i budućnost čovječanstva. Prema tim, inače sasvim netočnim tumačenjima, povijesti prije novog vijeka nije bilo ni u stvarnosti ni u ideji: sve je bilo uvijek isto, ili se vrtjelo u krug, ili se svodilo na "puko trajanje". I prije se, naravno, razmišljalo o progresu, i o povijesti kao progresu. I prije se težilo boljitku i prije je bilo boljitka: životni vijek u demokratskoj Ateni se vidljivo produžio, a bogatstvo stanovništva uvećalo.

O tome se radi: progres je u novom vijeku sve do danas izjednačen s ekonomskim rastom i bogatstvom. John Locke piše da kralj domicilnog stanovništva u američkim kolonijama živi lošije nego nadničar u (civiliziranoj) Engleskoj. No plemenski poglavice ipak nisu bili skloni svoj život mijenjati za život nadničara u Engleskoj. U zenitu prosvjetiteljstva postavilo se pitanje o drugim pokazateljima boljitka, recimo o širenju sloboda kao pokazatelju napretka. Vruća tema bilo je napuštanje ropstva. U Sjedinjenim Državama, kao što je poznato, ropstvo je formalno napušteno tek početkom druge polovine 19. stoljeća ratom Sjevera i Juga, a u Engleskoj sredinom prve polovine - 1833. godine. Ključni argument bio je ekonomski - da će oslobođeni robovi, radeći za sebe, pridonositi više. Pretpostavljeno izvorno pravo robova na slobodu bilo je slabije od ekonomskog argumenta. Protivnici ukidanja ropstva tvrdili su da će im to izazvati poslovne probleme i stvoriti kaos u društvu. Da "premoste teškoće" od države su dobili novčanu naknadu u enormnoj visini od tadašnjih ukupno 20 milijuna funti, a određeno je i prijelazno razdoblje u kojem su bivši robovi imali ostati otprilike pet godina s robovlasnikom u statusu šegrta, po nekim historičarima manje zaštićeni i sa suštinski manje prava nego prije. Usporedno s napuštanjem ropstva ograničen je i dječji rad. Protivnici promjene tvrdili su da će ulicama zavladati bande raspuštene djece. (Da ne bi bilo dileme, ovdje se piše o Zapadu, no ropstvo je bilo rašireno diljem svijeta, i danas je daleko od toga da bude iskorijenjeno, a o dječjem radu da se i ne govori.)

Političari intencionalno pitanje živimo li bolje nego prije svode na usporedbu sadašnjih i nekadašnjih prihoda i imovine, a to, iako je važno, nikako nije i ne može biti sve. Ako su nam prihodi i imovina veći nego prije deset godina zahvaljujući tome što za nas rade strani radnici s manjim pravima nego mi, to je analogno napretku ekonomije u kojoj je ukinut ropski rad, šegrti dobivaju neku naknadu, ali su čak i manje zaštićeni nego prije kad se robovlasnik za njih brinuo jer je u njih uložio novac. Joseph Foster Barham, član Parlamenta i vlasnik plantaže, računao je da ga "uzgoj roba" do 14. godine, kad počinje raditi punom snagom (do pedesete) košta 80 funti. Sukladno s izračunom, za robove iz Afrike davao je manje.

Iako je to danas cinizam, Barham je u "uzgoj roba" uključio niz konkretnih stavki: majčinsku brigu (za koje vrijeme majka ropkinja ne može raditi), socijalizaciju, poučavanje za rad, liječenje kad se razboli… Sloboda uključuje prava. To što rob nakon oslobođenja "živi bolje nego ikad prije" implicira da su mu unaprijeđena prava na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, privatnost, unaprijeđen mu je socijalni život.

NISU U STATISTICI

Socijalni (i politički) život u Hrvatskoj je histeričan (raste broj depresivaca), privatnost je na udaru, u zdravstvu se nejednakost očituje vrlo snažno, obrazovanje je kaotično, od osnovnog, koje je izloženo ideološkim udarima, do visokoškolskog, koje je dezorijentirano. Povjerenje u pravosuđe je na vrlo niskim razinama. Bez povjerenja ono ne funkcionira, a bez pravosuđa nema slobode. Napokon, moglo bi se reći da to što govore i kako se ponašaju političari izaziva dizanje želuca kad zapravo ne bi izazivalo strah: radi se o potencijalnim kormilarima kroz sve bliže i prjeteće svjetske oluje. Zato i inzistiraju na pitanju zar se ne živi bolje nego ikad prije, da sebi priskrbe orden prije nego što se eventualno okliznu.

“Srećom" u Hrvatskoj žive i rade i oni kojima je lošije - strani radnici, koje se ne uračunava u statistiku rizika od siromaštva, ni u statistiku nejednakosti, svjetskim su olujama već izloženi, ali za to se ima brinuti netko drugi, ili uglavnom oni sami. Kao uostalom i mi. Odgovor na pitanje zar se u Hrvatskoj ne živi bolje nego ikad dosad, dakle, glasi: dobro je kako bi moglo biti!