Međunarodna zajednica dosta je širok, neprecizan i frazeološki pojam koji se pojavljuje u sferama internacionalne geopolitike, a naročito često na njega nalijećemo kada su u pitanju aktivnosti Ujedinjenih naroda. Ovaj je termin vrijednosno, ideološki i u praksi, poveziv s pojmovima globalizacija, slobodni svijet, međunarodno pravo, internacionalizam… Međunarodna zajednica pritom ne označava, kako bi riječ zajednica ovdje možda mogla pogrešno sugerirati, neku jasno i precizno definiranu skupinu zemalja, nacija, naroda i/li institucija povezanih u nekakvu utopijski zamišljenu transnacionalnu, globalno-planetarnu sferu u kojoj su svi jednaki, gdje vladaju načela univerzalizma i humanizma - zapisao je ugledni hrvatski sociolog Hajrudin Hromadžić u jednom svom osvrtu prije nekih četiri i pol godine u rubrici "Leksikon tranzicije" jednog našeg portala.

KRAJ JEDNE ILUZIJE

Hromadžić još dodaje kako je kroz sva protekla desetljeća od kraja Drugog svjetskog rata do danas, koliko svjedočimo agendi međunarodne zajednice u praksi, arhivirano obilje nepobitnih dokaza, neposrednih uvida, izvedene su brojne analize i utemeljene kritike u kojima se ne prepušta ni milimetar prostora sumnji u tezu koja je danas opće mjesto na ovu temu: u slučaju politike koja nastupa pod zastavom međunarodne zajednice, radi se o pukim imperijalnim interesima najjačih zemalja svijeta, predvođenih Sjedinjenim Američkim Državama, koje pod krinkom zaštite ljudskih prava i promocije demokratskih vrijednosti neokolonijalnom politikom skrojenom u okvirima ideologije liberalnog kapitalizma zapravo tek proširuju svoju moć i ostvaruju svoje partikularne interese, ponajprije ekonomske i političke.

Međunarodna zajednica bila je vrlo prisutan faktor i na našim prostorima tijekom ratova 1990-ih, pritom nerijetko osporavana i kritizirana zbog svoje nekonzistentne politike, nedorečenosti i nespremnosti da jasno zauzme pozicije u pitanju jugoslavenskih konfliktâ, a uz to podupirući upravo ovakvu ekonomsku tranziciju kakvu prolazimo. Simbolički vrhunac javno-medijske i društvene osude politike međunarodne zajednice na prostoru SFRJ u spomenutoj dekadi dogodio se nakon genocida u Srebrenici, krunskom zločinu svih naših proteklih ratova - zaključuje Hajrudin Hromadžić svoj komentar.

Netom iznesenim navodima nema se što posebno dodati niti oduzeti, osim što i Hromadžićev tekst, kao i tekstove niza drugih sociologa, politologa i povjesničara možemo staviti i u aktualni kontekst u kakvom se međunarodna zajednica našla posljednjih nekoliko godina izložena pogubnim krizma koje su umnogome poremetile ionako krhko stanje mađunarodne zajednice uljuljkane u iluziju "vječnog mira" nakon dokidanja hladnog rata i propasti komunističke ugroze na čelu sa SSSR-om. Drugim riječima, invazijom Rusije na Ukrajinu i otpočinjanjem rata koji traje već više od tri godine pred vratima zapadne Europe, kao i novom eskalacijom sukoba na Bliskom istoku, uza sve druge probleme koji su se svakodnevno gomilali, međunarodna zajednica zatekla se u situaciji kakvu je malotko mogao predvidjeti, gotovo u dramatičnom kriznom stanju kakvog nije bilo od raspada Jugoslavije i krvavog rata s tisuća ljudskih žrtava.

No da se vratimo na aktualnosti, navodeći između ostalog Njemačku, u kontekstu UN-a, gdje je sat vremena tupio o svemu i svačemu i Donald Trump. Naime, samo nekoliko sati nakon što je američki predsjednik oštro napao zapadne demokracije, njemački kancelar Friedrich Merz u Bundestagu je o tome uglavnom šutio - i umjesto toga okrenuo se unutarnjoj politici. Ako Merz već šuti o događajima posljednjih dana, onda je o njima progovorila šefica zastupničkog kluba Zelenih Britta Hasselmann. Ona kritizira to što Merz nije otputovao u New York na sastanak UN-a i tamo se jasno suprotstavio Trumpovu govoru: "Međunarodna zajednica jučer je morala sat vremena slušati uvrede Donalda Trumpa. Odbacivanje međunarodnih organizacija. Odbacivanje međunarodnih sporazuma. Poricanje klimatskih promjena. Multilateralizam, odgovornost za globalni jug - sve je dovedeno u pitanje."

PEXELS

Nekad vodeće institucije međunarodne zajednice poput UN-a, stvorene upravo na inicijativu Sjedinjenih Američkih Država, danas su na margini zbivanja, a notorno Vjeće sigurnosti potpuno je izgubilo smisao postojanja, i to ne samo zbog postojanja veta koje stalne članica mogu primijeniti u svakom, pa i najbezazlenijem primjeru nego i općenito u svijetu novih geopolitičkih i geostrateških odnosa. Nekad su naime odluke Vijeća sigurnosti (kad je postojala suglasnost) te rezolucije Opće skuštine UN-a bile obvezatni dokumenti koje se moralo provoditi u praksi.

Danas je situacija u UN-u i Vijeću sigurnosti posve suprotna nekim davnim "idealističkim godinama". Teorija je još tu, ali praksa demantira i najveće optimiste. "Bolje zajedno" - to je optimistična poruka koju je Annalena Baerbock, nova predsjednica Opće skupštine Ujedinjenih naroda, izabrala za ovogodišnje, 80. globalno zasjedanje. No američki predsjednik Donald Trump u svom je govoru potvrdio ono što se, prema riječima iskusnih diplomata na East Riveru, sve češće čuje u kuloarima UN-a: da je stvarni smjer bliži onome "gore razdvojeni"! Kao i obično, Trump se obrušio na UN s podsmijehom, ali i na zemlje i ljude koje prezire. "Dvije stvari koje sam dobio od Ujedinjenih naroda", rekao je podrugljivo, "jesu loše pokretne stepenice i loš teleprompter". Dodao je da je, dok je on navodno "okončavao sedam ratova", "nažalost, u svim slučajevima UN ostao potpuno po strani". Usput je očekivano prozvao sve one koji su priznali palestinsku državu. To isto učinio je mnogo oštrijim riječima za govornicom UN-a i Netanyahu...

I bez obzira na Trumpovu uobičajenu pretjeranu teatralnost i optuživanje bez ikakvih čvrstih argumenata, mora se priznati da iza cijelog tog DT showa, uključujući i ovaj proteklog tjedna u UN-u, stoji osjećaj da je američki predsjednik u osnovi u pravu, makoliko njegove kvalifikacije i prosudbe izgledaje poput loše kazališne predstave. Drugim riječima, kao i u slučaju dijeljena lekcija Europi/Europskoj uniji ("Prestanite kupovati rusku naftu i plin", apsolutno je opravdani šamar), najnoviji udar DT-a na UN također je posve opravdan, iako je iluzorno očekivati da će SAD istupiti iz članstva te najstarije i najveće međunarodne organizacije.

Naravno, međunarodna zajednica nisu samo Ujedinjeni narodi. Međunarodna zajednica u širem smislu obuhvaća i sve druge organizacije, uključujući dakako i Europsku uniju, počevši od onih ekonomskih i financijskih (MMF, Svjetska banka, G8) preko humanitarnih i zdravstvenih (WHO) do vojnih i sigurnosnih (NATO, OSCE) uključujući i još niz drugih, svakako organizacije kao što su BRICS i ambicioznih kineskih inicijativa tipa Belt and Road, odnosno novog svjetskog poretka koji bombastično najavljuju Xi Jinping i Vladimir Putin kao kontru dominaciji Zapada. Jer ako je međunarodna zajednica bila i ostala definirana unutar interesa Zapada, prije svega SAD-a, promjenom dosadašnje geopolitičke i geostrateške paradigme kao posljedice Putinovih imperijalnih težnji, napose rata u Ukrajini i posredno rata protiv EU-a i NATO saveza, ulazimo u novo doba raspodjele interesa i moći između Zapada s jedne strane (uz vodstvu kakvo zagovara Trump) i Dalekog istoka s druge strane, uključujući i interese globalnog juga u opreci upravo s dosadašnjom zapadnjačkom dominacijom.

Uzimajući u obzir sadašnju situaciju, zaključak bi se mogao svesti na dvije opcije. Prva je da međunarodna zajednica, u obliku kakav smo poznavali proteklih sedamdeset godina, nepovratno odlazi u ropotarnicu povijesti. Druga je pak mogućnost da se međunarodna zajednica, upravo u ovakvim teškim vremenima u kakvima je danas, krene u rekonstrukciju temeljnih načela i sukladno s izazovima novog poretka (geopolitičkog, geostrateškog, ekonomskog...) postavi nove temelje na kojima će graditi novo jedinstvo, nove oblike suradnje i odgovornosti te u konačnici s jakim i održivim argumentirma krenuti u obnovu svijeta dramatično nečetog beskrajnim sukobima, ratovima, krizama i dramatičnim promjenama na svim razinama.

RAZLOG POSTOJANJA

Koliko je međunarodna zajednica u stanju promijeniti se i prilagoditi, napraviti sveobuhvatni reset i pronaći nove motive za obnovu zajedništva u interesu mira prije svega, ostaje vidjeti. Povratak na staro jednostavno nije opcija u sadašnjem svijetu poremećenih odnosa moći i interesa. Europa, odnosno Europska unija i dalje je sama po sebi potencijalno snažna sila, potpora NATO saveza njezinoj opstojnosti i stabilnosti ostaje neupitnom, no zbrka u Bruxelessu i Strasbourgu, nefunkcionalni EU parlamentarizam i zastarjeli “alati” odlučivanja, i dalje ostaju otegotni faktori za neke veće pomake, sveobuhvatne reforme u kojima bi bi EU iznova našla davno zagubljeni raison d’être koji jamči održivu budućnost, stabilnost i konačno dugoročni mir na Starom kontinentu. Možda se to sve sad i čini kao još jedna iluzija dok Putin nezadrživo razara Ukrajinu i dronovima iznad Poljske i Danske testira strpljenje NATO saveza otvarajući vrata za širenje rata od kojeg i sam živi i preživljava u Kremlju. Zato ni scenarij sveopćeg rata na Starom kontinentu ne treba odbaciti kao odveć katastrofičnu sutrašnjicu. Sve je naime moguće, pa i takva tragična opcija u sadašnjim igrama moći u kojima se međunarodna zajednica doima tek kao jaka teorija bez nekog većeg praktičnog učinka.