Liga naroda bila je prvi pokušaj stvaranja globalne međuvladine organizacije koja bi okupljala međunarodnu zajednicu radi rješavanja globalnih problema. Taj pokušaj iz 1920. godine vrlo je brzo nestao u plamenu Drugog svjetskog rata, ali je pokušaj stvaranja globalne organizacije evaluirao i od 1945. imamo organizaciju Ujedinjenih naroda - podsjeća mr. sc. Krševan Antun Dujmović, stručni savjetnik s Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), te dodaje:

- UN je u proteklih 80 godina bio više ili manje uspješan - važan je kao jedini relevantni politički forum koji okuplja cijelu međunarodnu zajednicu, i tu se pod istim krovom mogu naći i Rusi i Ukrajinci, i Palestinci i Izraelci, što je potrebno. S druge strane UN nije uspijevao rješavati ključna svjetska pitanja, prije svega zaustaviti velike sukobe, odnosno ratove koji su izbijali nakon 1945., njih stotine.

UČENJE IZ POVIJESTI

Ako se vratimo u prošlost, koji su aspekti međunaredne zajednice posebno važni...?

- Primjerice, u sklopu konferencije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) u Budimpešti 1994. potpisan Memorandum koji je trebao jamčiti sigurnost Ukrajini. Ukrajina je predala nuklearno oružje Rusiji, kao pravnoj sljednici SSSR-a, koja je zauzela svoje mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a (u slučaju raspada Jugoslavije, Srbija nije pravna sljednica), a države potpisnice - Rusija, SAD, Ujedinjena Kraljevina, Francuska i Kina - dale su sigurnosna jamstva Ukrajini. Nije prošlo ni 20 godina, a Rusija je već prekršila taj Memorandum, anektirala Krim u ožujku 2014. i poslala tenkove u Donbas, na istoku Ukrajine. Takav rasplet događaja nisu zaustavili ni UN, ni OESS, ni države potpisnice, među njima, tada i danas, najveća svjetska vojna, politička i ekonomska sila - SAD. Tako da se može zaključiti da smo nakon doba idealizma i Fukušimina ''Kraja povijesti'', koji je slijedio nakon raspada Sovjetskog Saveza u 1990-im godinama ušli u novo doba real politike - sila je pravo!

Ono što je problem koji se manifestirao tijekom brutalne ruske agresije na Ukrajinu, koja traje od 2014., a u punom opsegu od 2022. godine, jest da postoje podjele unutar još jedne zajednice, one Transatlantske. Tako 47. američki predsjednik Donald Trump poziva ruskog predsjednika Vladmira Putina na samit u kolovozu ove godine, a neki su očekivali da će napraviti deal koji bi potpuno izostavio Ukrajince i Europljane. No Trump već u rujnu izjavljuje da ga ja Putin razočarao i da je Rusija "tigar od papira", kojeg treba kazniti sankcijama, carinama i još obilnijim naoružavanjem Ukrajinaca. U jednom trenutku s druge stane Atlantika se čuje kako je NATO zastarjela organizacija, a u drugom kako će Amerika braniti svaki pedalj teritorija zemalja članica NATO-a, a vezano uz ruske dronove i zrakoplove iznad Poljske, Rumunjske, Estonije i posljednje vjerojatno i Danske.

Ovakva nepredvidljivost, neki bi rekli pragmatičnost, trgovinski odnosi, lišeni ideologije utemeljene na zajedničkim vrijednostima, nije viđena od osnivanja NATO-a 1949. do današnjih dana. Štoviše, upravo je Amerika bila inicijator osnivanja NATO-a i koristila je Sjevernoatlantsku organizaciju temeljenu na zajedničkim vrijednostima i ciljevima kao platformu za projekciju svoje moći u svijetu. Kako je govorio Zbigniew Brzezinski, jedan od najvećih američkih geostratega novog doba, savez Amerike i Europe je "omnipotentan", gotovo svemoguć, bez dostojnog rivala, pa bio to i novi strateški savez Kine i Rusije. Danas se gotovo više i ne čuju takvi glasovi.

Prestankom hladnog rata, Europa je pomislila da je mir trajna kategorija... No kako se odjednom situacija promjenila?

- U novom svijetu masovno se ratuje hibridnim metodama, a u Ukrajini svim mogućim metodama i sredstvima. Nakon nepotrebne, katastrofalne američke intervencije u Iraku 2003. godine, određeni krugovi potencirali su sliku svijeta bez dobrih i loših momaka, svijet bez vrijednosti i ideologije, u kojem je jedino bitan - profit! Takva podjela postojala je do 1991., odnosno do kraja hladnog rata, a Zapad, Amerika, Britanci, Zapadni Nijemci, itd. bili su na strani dobra, razvoja, demokracije i slobode, dok je SSSR bio imperij zla. Ukidanje ovih ideoloških postavki i podjele, što se brišu nakon 2003., uvelike je iskoristila Rusija. Napad na Ukrajinu samo je dijelom utemeljen na ekonomskom interesu iskorištavanja ukrajinskih resursa, "mineralnih sirovina" o kojima se toliko govori u posljednje vrijeme. On je više ideološki, čak zalazi i u sferu ruskog kreda, vjere - Rusija ne može (opet) biti velika sila bez ukrajinskog teritorija, i to cijelog, da ne bi bilo zabune, i bez tih četrdesetak milijuna ljudi, koji ionako po Rusima nisu nikakvi Ukrajinci, nego Rusi - oni postojanje te nacije niječu, a sada ju nastoje i fizički zatrti.

Europa konačno uviđa da su njezini temelji, njezine vrijednosti i, štoviše, sama opstojnost ugroženi, i zato pomaže Ukrajini, jer nakon Ukrajine, do čijeg pada gotovo sigurno neće doći, postavlja se pitanje tko je sljedeći. Suočeni s egzistencijalnom prijetnjom s Istoka i mogućnošću da sa Zapada više nemaju osigurana leđa, Europljani su sve ujedinjeniji i sve rezolutniji u svojoj nakani da se suprotstave ruskim imperijalnim težnjama. Važno je i da na području sigurnosti EU i Ujedinjena Kraljevina, koja je tek 2020. napustila EU, tijesno surađuju, a sve relevantne političke stranke u Britaniji zdušno zagovaraju pomoć Ukrajini. Pokazuju to i nedavni nastupi poljskog ministra vanjskih poslova Radoslava Sikorskog i britanske ministrice vanjskih poslova Yvette Cooper u UN-u tijekom zasjedanja Opće skupštine krajem rujna, kao i nedavna pobjeda proeuropskih snaga na izborima u Moldaviji. Ovo je europski odgovor na sve učestalije provokacije Rusije na granici sa zemljama članicama NATO-a/EU-a i nevjerojatne izjave ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova u UN-u da se Rusija u Ukrajini zapravo brani od zapadne agresije.

Tko snosi najveću odgovornost za sadašnji poremjećaj u geopolitičkim i geostrateškim odnosima moći i interesa...?

- Odgovornost za ovakvu situaciju u velikoj mjeri snosi i sam Zapad. Neuspješne američka intervencije u Afganistanu, što je završilo potpuno kaotičnim američkim povlačenjem 20 godina poslije, 2021., te naročito u Iraku potkopale su moralni kredibilitet SAD-a. Tijekom hladnog rata SAD je sudjelovao u mnogim vojnim intervencijama, od Koreje i Vijetnama do Kube i Grenade, međutim bar deklarativno, u borbi protiv komunizma. Nakon značajne i pozitivne uloge administracije Billa Clintona u okončanju ratova na području bivše Jugoslavije uslijedile su katastrofalne odluke tijekom administracije Georgea Busha mlađega, a nakon Iraka 2003. nastala je podjela u Europi. Tzv. Stara Europa, ponajprije Njemačka i Francuska pod Angelom Merkel i Nicolasom Sarkozyjem, okreću se Rusiji, dok su zemlje na istoku Europe, prije svega Poljska i pribaltičke država, zbog iskustva brutalne sovjetske okupacije, uvijek zazirale od približavanja Rusiji. Projekti poput Sjevernog toka, dovođenjem ruskog plina izravno u Njemačku preko Baltika, ponovo su doveli do uspona Rusije, i to europskim novcem. Uz to je američka intervencija u Iraku podignula nepovratno cijene nafte i plina u neslućene visine, a danas je upravo sankcioniranje odnosno visoko carinjenje ruskih energenata opet glavna tema. U isto vrijeme, izvoz američke tehnologije, zbog preseljenja proizvodnje zbog jeftine radne snage, doveo je do uspona Kine, koja je danas glavni američki globalni rival.

Uz rat u Ukrajini, u kojem Rusija svakodnevno ubija civile, svijet se suočava u s dramatičnom humanitarnom krizom u Gazi, gdje svaki dan gotovo sto Palestinaca gubi život, suočeni sa glađu, bolestima, neimaštinom i neljudskim uvjetima, koji najviše pogađaju djecu. Priznanje Palestine dio država odbija, jer Palestina nema definirane tri temelja za uspostavu države: stanovništvo, teritorij i vladu. Međutim, Palestina ima četvrti temelj i na neki način već sudjeluje kako subjekt u međunarodnim odnosima jer uspostavlja političke i diplomatske odnose sa drugim državama. S druge strane, i države koje su nedavno priznale Palestinu, poput Ujedinjenje Kraljevine, Australije, Kanade i Portugala, svjesne su ovog problema, ali smatraju da ovo priznaje daje političku snagu Palestini, što bi moglo na kraju dovesti do rješenja dviju država.

MUDRA HRVATSKA

Republika Hrvatska je među zemljama koje se zasad nisu odlučile priznati palestinsku državu... Vaš komentar?

- Hrvatska diplomacija ovdje je mudro postupila, osudila je odlučno brutalan napad Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. kada je masakrirano više od tisuću Izraelaca, a njih oko 250 uzeto za taoce, od kojih su neki i nakon dvije godine i dalje zatočeni u neljudskim uvjetima. S druge strane Hrvatska je poslije osudila i masakr palestinskih civila, žena, djece i ubojstva desetaka novinara, uvažavajući razloge za priznanje i protiv priznanja Palestine koji su podijelili Europu. Bilo bi odlično kada bi baš u ovom kritičnom trenutku došlo i do konačnog dogovora između dvaju brda u Zagrebu, te kada bi se imenovali veleposlanici - naši vrsni diplomati to zaslužuju, a i Hrvatska, koja igra izrazito konstruktivnu ulogu u regiji i unutar EU-a, to zaslužuje.

Sve u svemu, nakon posljednjeg sastanka izraelskog premijera Benjamina Netanyhua i Donalda Trumpa u Washingtonu, ostaje vidjeti hoće li američki mirovni plan za Gazu donijeti mir na Bliski istok.