Zašto su zapadnjačke demokracije izložene, ili bolje reći podložne političkom nasilju, ako se tako može postaviti pitanje? Povijest je prepuna primjera, no danas se najviše priča (ponovo) o Sjedinjenim Američkim Državama... Koliko je političko nasilje samo po sebi devastirajućeg učinka na same osnove, temelje demokratskog poretka? Na ta i neka druga pitanja u intervjuu za Magazin odgovarao je Domagoj Juričić, savjetnik za upravljanje političkim rizicima u tvrtci MKPS...

Ustupljeno

- Političko nasilje nije devijacija, nego oduvijek sjena koja prati demokratske poretke. Razlog je jednostavan. Demokracija je sustav u kojem se sukob različitih interesa, ideja i identiteta rješava institucionalno i proceduralno, kroz argument i glas, a ne kroz silu. Ali upravo zato je i krhka. Kada netko zaključi da se spor ne može dobiti unutar institucija, iskušenje posezanja za nasiljem postaje veliko. Povijest je puna takvih trenutaka. Od atentata na Lincolna i Kennedyja u Sjedinjenim Državama do atentata na Rabina u Izraelu ili pak političkog terorizma u Italiji i Njemačkoj sedamdesetih. Ono što demokraciju čini ranjivom jest činjenica da počiva na povjerenju: građani moraju vjerovati da institucije, koliko god spore i nesavršene, ipak nude kanal u kojem je moguće ostvariti promjene. Kada se to povjerenje uruši, a podjele u društvu dobiju emocionalni i identitetski karakter, nasilje postaje prijetnja koja ne cilja samo na pojedince nego na samu ideju zajedničkog života pod istim pravilima.

Danas ponovno vidimo koliko su Sjedinjene Države osjetljive. Ubojstvo Charlieja Kirka izazvalo je šok, ali još više zabrinjava brzina kojom je taj čin postao gorivo za nove optužbe i dodatnu polarizaciju. Umjesto da društvo pronađe zajednički jezik osude i stane u obranu pravila igre, svaka je strana događaj iskoristila da potvrdi vlastitu naraciju. Upravo tu leži devastirajući učinak političkog nasilja na demokraciju: ono stvara dojam da institucije više ne vrijede, da se pravila mogu zaobići, a da pobjedu donosi samo sila.

Još malo o Americi danas. Trump je ubojstvo Charlieja Kirka nazvao "političkim nasiljem radikalne ljevice", a na ljevičare se okomio i poznati konzervativni komentator i voditelj Fox Newsa Jesse Watters rekavši da su "oni u ratu s nama". Koliko je to sve pretjerivanje ili je snaga tzv. američke ljevice (političari, mediji, Soroš i dr.) doista takvog utjecaja i takve snage da postaje ozbiljna prijetnja američkoj demokraciji? Naravno, može se sve gledati i s druge strane, pa okriviti Trumpa i njegove pristaše za podjele pa i nasilje... Gdje je istina?

- Američka scena danas je možda najpolarnija od šezdesetih godina, kada su se protesti protiv rata u Vijetnamu pretvarali u nasilne sukobe na ulicama, a atentati na Martina Luthera Kinga i Roberta Kennedyja simbolizirali dubinu krize. Ali razlika je u tome što je tada postojao širi osjećaj zajedničke sudbine i veće povjerenje u institucije, pa je sustav, premda potresen, ipak pronašao ravnotežu. Danas, međutim, algoritamski pogonjena ekonomija pažnje nagrađuje ekstrem i širi osjećaj opsade. Kada Trump govori o "političkom nasilju radikalne ljevice", a komentatori govore da su "oni u ratu s nama", time se društvo uvodi u logiku prijatelja i neprijatelja, logiku koja je uvijek uvod u nasilje.

Snaga američke ljevice ne leži u njezinoj organizacijskoj moći, već u činjenici da postoji percepcija njezine sveprisutnosti. Konzervativni spektar često ljevicu zamišlja kao mrežu političara, medija, aktivista i filantropa koji djeluju koordinirano, premda realnost pokazuje da se i unutar tog spektra vode žestoke borbe. Isto tako, progresivni krugovi vide u Trumpu i njegovim pristašama egzistencijalnu prijetnju demokraciji. Rezultat je da obje strane vlastite strahove projiciraju na protivnika, stvarajući zatvoreni krug optužbi i obrambene mobilizacije. Istina je, dakle, da političko nasilje nije proizvod samo jedne strane. To je dinamika koja se hrani međusobno: desnica i ljevica u Americi danas više ne vide suparnika, nego neprijatelja. U takvom ozračju i jedan čin nasilja postaje simbol opravdanja za novi val radikalizacije.

Premda se Amerika ne samo danas nego i prije navodi kao glavni negativni primjer, ni dobra stara Europa nije bez političkog nasilja, posebno u prošlosti, kad se to zvalo terorizam (Italija - Crvene brigade, otmica i ubojstvo Alda Mora, Švedska - ubojstvo Olofa Palmea, Njemačka - RAF...). Kako je zapravo Europa preživjela ta "olovna vremena", postoji li opasnost da se ponove (uspon AfD-a u Njemačkoj, desnice u Francuskoj, Nizozemskoj...)?

- Europa je sedamdesetih i osamdesetih proživjela "olovna vremena" u kojima se činilo da je nasilje postalo normalan oblik političkog izraza. Crvene brigade u Italiji i RAF u Njemačkoj koristili su otmice i atentate da bi izazvali državu na reakciju, vjerujući da će represija radikalizirati društvo. Ubojstvo Alda Mora i atentat na Hansa Martina Schleyera šokirali su cijeli kontinent. Švedska je bila simbol političke stabilnosti sve dok metak nije pogodio premijera Palmea usred Stockholma. Ipak, Europa je kroz kombinaciju odlučne vladavine prava, depolitizacije sigurnosnog aparata i postupnog socijalnog dijaloga uspjela izolirati ekstremiste. Teroristički val nije slomio demokratske institucije jer je postojao širi politički konsenzus da nasilje ne smije postati legitimni alat.

Opasnost ponavljanja nikad nije isključena. Danas vidimo uspon krajnje desnice u Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj. Iako je njihov alat ponajprije izborna politika, radikalna retorika nosi rizik da potakne pojedince ili male skupine na nasilne akcije. Razlika je u tome što su današnji pokreti više ukorijenjeni u institucijama i javnim platformama nego u podzemnim mrežama kakve su bile RAF ili Crvene brigade. Ali normalizacija političkog govora koji delegitimira protivnika, koji ga prikazuje kao neprijatelja naroda ili prijetnju samom opstanku nacije, uvijek otvara vrata mogućnosti da se netko odluči djelovati izvan političkog procesa. Europa je jednom preživjela olovna vremena. No njezina otpornost danas ovisit će o tome hoće li mainstream politika pronaći načine da odgovori na strahove građana, a ne da ih ignorira ili prepušta ekstremima.

Kakvo je stanje s političkim nasiljem u Hrvatskoj, ovoj sadašnjoj, neovisnoj i samostalnoj? Može li se zaključiti da ni kod nas političkog nasilja ne manjka, srećom zasad i dalje samo u verbalnoj formi? No koliko je i ta verbalna forma, počevši od Milanovića do ekstremne retorike u Saboru, potencijalni okidač za neke drastičnije pojave političkog nasilja?

- Hrvatska je, srećom, zasad pošteđena ponavljanih činova smrtonosnog političkog nasilja. Ipak, ne smijemo zaboraviti da smo prije nekoliko godina imali oružani napad na Markovu trgu, u srcu državne vlasti, koji je DORH kvalificirao kao teroristički čin. Taj događaj jasno je pokazao da radikalizacija pojedinca, pod utjecajem političkog i medijskog ozračja, može prerasti u pokušaj oružanog rješenja političkog nezadovoljstva. U kolektivnom sjećanju ostaje i atentat na Ivu Pukanića, premda je riječ bila o kriminalnoj, a ne političkoj pozadini.

Danas dominira verbalna oštrina. Tvrda retorika političara, oštri sukobi u Saboru, javne diskvalifikacije i uvrede stvaraju atmosferu u kojoj se politički protivnik ne tretira kao legitimni suparnik, nego kao neprijatelj. Takav diskurs smanjuje prag tolerancije i potiče osjećaj kako se institucije ne mogu nositi s problemima, nego je potreban radikalniji odgovor. Povijesna iskustva nas uče da verbalna eskalacija rijetko ostaje samo na riječima. U Italiji i Njemačkoj prije pola stoljeća mediji i intelektualci najprije su upozoravali na opasnost retorike, a tek su kasniji atentati i otmice pokazali da je granica između riječi i djela tanja nego što mislimo.

Hrvatska danas ima prednost što je članica Europske unije i NATO-a, što znači da postoje širi sigurnosni i pravni mehanizmi koji djeluju kao amortizer. No nitko ne može jamčiti da verbalna radikalizacija neće inspirirati pojedince ili male skupine da posegnu za nasiljem. U takvim situacijama ključna je odgovornost političkih lidera. Njihova je dužnost spustiti ton, vratiti politiku u registar argumenata, jačati institucije i pokazati da pravila vrijede jednako za sve. Demokracija nije otporna sama po sebi. Ona opstaje samo ako se stalno njeguje i brani, a to znači i da se mora postaviti jasna granica između političkog nadmetanja i dehumanizacije protivnika.

(Domagoj Juričić savjetnik je za upravljanje političkim rizicima u tvrtki MKPS. Tijekom karijere obnašao je dužnosti predstojnika Ureda predsjednice Republike Hrvatske, državnog tajnika i zamjenika državnog tajnika u hrvatskoj Vladi, diplomata u SAD-u te potpredsjednika Hrvatske gospodarske komore. Radio je i kao savjetnik Svjetske banke na reformskim projektima diljem svijeta. Specijalizirao se za političke i geopolitičke rizike, regulatorne reforme, a danas savjetuje multinacionalne kompanije i međunarodne institucije. Diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a usavršavao se na području procjene učinaka propisa na College of Europe u Belgiji, transformacijskog vodstva na George Washington University u SAD-u te na području globalnog upravljanja, međunarodne politike i međunarodnog prava na berlinskom International Business Management Institute. Član je međunarodne organizacije Novi pariški klub, koja se bavi razvojem ekonomije znanja).