Splitu se posljednjih mjeseci ponovo raspravlja o budućnosti Poljuda, a arhitekti Jerko Rošin i Dinka Pavelić su jednoglasni - rušenje ne dolazi u obzir. U emisiji Špica s Macanom ugledni hrvatski arhitekt Jerko Rošin kazao je da Poljud nije samo sportski objekt nego i svjetski vrijedan arhitektonski simbol čija je vrijednost priznata i izvan Hrvatske.

- Dragan Magaš napravio je stadion koji je svjetska arhitektura i nacionalno dobro. Srušiti to nacionalno dobro znači da se država odriče svoje kulture, nečega što je za nju referenca na svjetskom planu. Puno se stadiona u svijetu gradilo inspirirano Magaševim stadionom. On je poseban jer je Magaš uzeo u obzir kontekst prostora u kojem se taj stadion nalazi. Ta je forma došla iz toga da bi se neke vrijednosti afirmirale ili bar sačuvale: pogleda na Marjan, blizinu mora, strujanje zraka, Kozjaka i Mosora... Na tom stadionu, na tribinama ja nisam izgubljena jedinka, osjećam se u ravnoteži s tom arhitekturom. Ta arhitektura ljudska, ona me nije zarobila, i zato ne dolazi uopće u obzir da se sruši - kazao je Rošin, zaključujući da, ako se ipak više isplati rušiti nego rekonstruirati, zašto se novi stadion opet ne bi gradio prema Magaševom projektu. I, naravno, njegovo je mišljenje, to ne može biti trošak samo Grada Splita nego se u financiranje mora uključiti i država.

ARHITEKTONSKI PROTOTIP

Dinka Pavelić također ističe važnost Magaševa Poljuda, naglašavajući da stadion nije samo splitski simbol već univerzalan arhitektonski prototip.

- Bio bi strašan grijeh kada bi se srušio taj stadion ili kada bi se zanemario - njezin je stav. Podsjeća da je stadion već bio zapušten, na štetu kluba i grada, te da je medijska pažnja ključna za očuvanje. Spomenula je i zagrebački Maksimir, koji je građen po projektu arhitekta Vladimira Turine.

- Njegov prvotni projekt bio je "vrlo kontekstualan", usklađen s maksimirskom šumom, ali kasnije intervencije potpuno su izmijenile izgled - ustvrdila je. Dvojbe oko rušenja stadiona prati i problem prometne dostupnosti, kazala je te usporedila i Kranjčevićevu, gdje rast kapaciteta prijeti još većim prometnim problemima. Dinka Pavelić prisjetila se i prijedloga profesora Njirića za stadion na Kajzerici, no smatra da je i ta lokacija previše urbana. Kao uzor navodi Allianz Arenu, smještenu izvan centra, povezanu cestama i željeznicom.

I tako se došlo do šireg problema, kojemu je aktualna priča o stadionima tek odraz - neplanskog razvoja gradova te pitanje urbanih prometnih rješenja u hrvatskim gradovima koji su, prema mišljenju sudionika ovotjedne "Špice", danas zanemarena. Pri tome se opet kao primjer uzimaju Split i Zagreb, koji nemaju razvijenu prometnu infrastrukturu, prije svega željeznicu, koja bi povezala rubne dijelove grada i njegova središta. Osobito je to izraženo u Splitu kao turističkom gradu gdje bi, prema mišljenju Jerka Rošina, trebalo razmišljati o tome da je splitska trajektna luka, treća na Mediteranu po putničkom prometu s više od četiri milijuna putnika godišnje. Ključ razvoja grada vidi u planiranju i jasnoj viziji - Split, ali i svaki drugi grad u Hrvatskoj, mora najprije odlučiti je li ponajprije sveučilišni, turistički, pomorski, brodograđevni grad...

Sugovornici su se složili da je bitno odrediti za koga se uopće osmišljavaju infrastrukturna rješenja u gradovima, što ne uključuje samo prometnice nego i ostalu infrastrukturu poput struje, vode, kanalizacije... te koliko takva rješenja prate stvarne potrebe, prije svega ljudi koji žive na tom prostoru.

MONOKULTURNI GRADOVI

Arhitektici Pavelić osobito smeta to što se hrvatski obalni gradovi i otoci gotovo isključivo promatraju kroz prizmu turizma.

- Ni jedan grad ne može se i ne bi ga trebalo definirati monokulturno - njezin je stav te upozorava na primjere iz istočne Ukrajine, gdje su monokulturni gradovi propali kada je nestala njihova glavna industrija. "Bila sam svagdje: Donetsk, Lugansk, to su veći gradovi. Svi gradovi koji su oko njih, gradovi veličine Velike Gorice, gotovo su potpuno napušteni jer su zatvorili 70 svojih rudnika. To su gradovi duhova, zapravo. Mi sebi ne bismo trebali to dopustiti. Mislim da svaki grad zapravo mora biti multifunkcionalan. Naravno da mora odrediti neki svoj prioritet i po tom prioritetu planirati svoje kapacitete, ali lokalne potrebe moraju biti u prvom planu", kaže Dinka Pavelić. Kao primjer kompromisa navodi primjer Zadra, gdje su trajekti premješteni iz gradske luke u Gaženicu, a katamarani su ostali u centru radi otočana. "Meni je taj koncept sasvim u redu, i mislim da, na neki način, ta povezanost treba postojati u takvim gradovima", pojašnjava.

- Mislim da trebamo stavljati na prvo mjesto naše stanovnike, njihove lokalne potrebe, a turizam treba biti u ravnoteži s njima. Naravno, tu je uvijek zakon velikih brojeva. To je meni jasno. Ali ono što ja vidim, recimo, u svim prostornim planovima, otoka ili obalnog područja, jest da se uvijek inzistira na tom turističkom aspektu. To je, naravno, u redu, to moramo uzeti u obzir jer nam je to trenutno, nažalost, jedina ekonomija. To svakako ne smijemo zanemariti u ovim novim pristupima, pa i u pristupu redukcije apartmana, jer ljudi od toga žive nakon propasti industrijskih divova. Ta se činjenica ne smije zanemariti i ne smijemo im izbiti i posljednju mogućnost da dostojanstveno žive ili stare - kaže Pavelić. Kada je riječ o Zagrebu, odgovarajući na pitanje Krešimira Macana gdje se tu "zapelo" s izgradnjom prometne infrastrukture koja bi omogućila bolju mobilnost i povezanost, Pavelić se osvrnula na gradsku željeznicu u glavnom gradu koja je već desetljećima tema, ali bez konkretne realizacije.

- Zapeli smo upravo na tome što se još od osamdesetih ta gradska željeznica planira, ali zapravo nikada ništa ozbiljno o tom pitanju nije poduzeto - kaže, dodajući primjer današnje linije od slovenske granice do Dugog Sela koja je "nastala gotovo slučajno", ali je jednostavnom prilagodbom voznog reda i uvođenjem zaustavljanja na svim lokalnim stanicama, postala najprofitabilnija u Hrvatskoj. Unatoč tom uspjehu, daljnji razvoj gradske željeznice je izostao. Glavni kolodvor i postojeći pravci funkcioniraju, ali nisu dovoljno frekventni niti financijski isplativi kao spomenuta linija. Postoje strategije koje predviđaju nova službena mjesta i infrastrukturne poteze, no sve se svodi na planove bez realizacije. Meni je loše kad čujem: sve je nacrtano. Radimo nove strategije, čekamo studiju gradskog čvora, stvarno mi je loše jer sam ih vidjela tri, sad se radi četvrta, i ne znam koja će se realizirati - pojašnjava Dinka Pavelić.

KLJUČNA PREPREKA

Macan je otvorio i usporedbu s bivšim sustavom koji je, kaže, napravio npr. Novi Zagreb i Split 3, što smatra primjerom projekata priuštivog stanovanja te se otvorilo pitanje jesu li, iako je danas uobičajeno kritizirati taj sustav, tada urbanizam i planiranje funkcionirali bolje. Jer, činjenica je, ti su projekti nastali političkom voljom i jasnim ciljevima.

Složio se Jerko Rošin s tom tvrdnjom da su urbanizam i planiranje u bivšem sustavu funkcionirali bitno bolje nego neki drugi segmenti, no od tada su se, kaže, dogodile neke "dramatično nove stvari". Te "dramatično nove stvari" su - ljudski egoizam, koji je u bivšem sustavu velikim dijelom bio potisnut i nije se mogao afirmirati.

- Danas se, međutim, društvo nalazi u mješavini naslijeđenog mentaliteta samoupravnog socijalizma - uvjerenja da se ništa ne može nametnuti izvana i nezrelog, primitivnog kapitalizma - uvjerenja da pojedinac može sve što želi. U toj situaciji u kojoj prevladava mišljenje da mogu sve što hoću, a meni ne može nitko ništa dobivate da se zapravo objektivno ne može napraviti ništa ako se ne radi izvan sustava. Ta kombinacija rezultira time da se sustavno ne gradi gotovo ništa, a pojavljuju se divlja gradnja i stihijski procesi - kaže Rošin.