Kako se približavao početak jesenskog zasjedanja Hrvatskog sabora, javna se rasprava sve intenzivnije usmjeravala na pitanje trajanja i smislenosti kriznih mjera koje je Vlada uvela radi stabilizacije gospodarstva i zaštite socijalno ugroženih skupina - navodi izv. prof. dr. sc. Pavle Jakovac, s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, te u svom prilogu za Magazin piše:

- Te su mjere odigrale važnu stabilizacijsku ulogu tijekom pandemije i energetskog šoka, no otpočetka je bilo jasno da je riječ o privremenim instrumentima. Postupno povlačenje države iz uloge izravnog tržišnog aktera u načelu je znak normalizacije gospodarskih tijekova, ali taj proces otvara pitanja o otpornosti realnog sektora i potencijalnim posljedicama na cijene i troškove. Ekonomska teorija i praksa pokazuju da intervencionizam ima snažnu opravdanost u uvjetima krize, jer sprječava propadanje poduzeća i produbljivanje socijalnih razlika. Međutim, dugotrajno oslanjanje na potporne mjere stvara problem ovisnosti, narušava tržišne signale i povećava fiskalne rizike. U tom kontekstu, postupno smanjivanje državne uloge nije samo ekonomska nužnost nego i signal jačanja institucionalne i tržišne stabilnosti.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

U vezi s inflacijom i trenutačnimg stanjem gospodarstva, makroekonomski pokazatelji upućuju na ambivalentnu situaciju. Hrvatska u 2024. bilježi rast BDP-a od gotovo 4 %, čime se svrstava među najbrže rastuće članice EU-a. Taj rast ponajviše proizlazi iz turizma, investicija povezanih s EU fondovima i iz javne potrošnje. Međutim, takva struktura rasta otvara pitanje održivosti, jer se temelji na sektorima osjetljivima na vanjske šokove i na izvorima koji nisu trajni.

S druge strane, inflacija ostaje uporno povišena, posebno u segmentu hrane i usluga, što izravno utječe na standard kućanstava. Prema projekcijama, inflacija u 2025. mogla bi biti nešto viša nego u 2024., što se objašnjava kombinacijom nekoliko čimbenika: rastom troškova rada, koji nadmašuju produktivnost, oscilacijama na energetskim tržištima i perzistentnim uskim grlima u globalnim lancima opskrbe. Takva struktura inflacije smanjuje manevarski prostor ekonomske politike te stavlja dodatni naglasak na nužnost povećanja produktivnosti.

Hrvatska, kao mala i otvorena ekonomija, posebno je izložena kretanjima u globalnoj trgovini. Najnovije procjene HNB-a upućuju na blago poboljšanje globalnih očekivanja, ali i na usporavanje međunarodne trgovinske razmjene. Razlog tomu djelomično je rast protekcionizma i ponovna fragmentacija svjetskog gospodarstva, što se očituje u višim carinama i sve izraženijim ograničenjima u globalnim lancima vrijednosti. Za Hrvatsku to znači da će tradicionalna orijentacija na izvoz i integraciju u europska tržišta biti nužno dopunjena jačanjem unutarnjih izvora rasta. Bez ulaganja u inovacije, digitalnu transformaciju i povećanje konkurentnosti domaće gospodarstvo ostat će ranjivo na vanjske šokove, što dugoročno smanjuje stabilnost rasta.

U kontekstu perspektive rasta, makroekonomske projekcije HNB-a za 2025. i 2026. upućuju na nastavak rasta BDP-a po stopi od oko 3 %. Iako je riječ o solidnom rezultatu u europskom kontekstu, on istodobno signalizira usporavanje u odnosu prema gotovo 4 % u 2024. U osnovi, hrvatsko gospodarstvo prelazi iz faze intenzivnog postkriznog oporavka u fazu umjerenog i stabilnijeg rasta. Takav rast, međutim, nije dostatan za dugoročno smanjivanje razlike u razvijenosti u odnosu prema naprednijim članicama EU-a. Da bi se taj cilj ostvario, potrebno je nastaviti sa strukturnim reformama - od modernizacije javne uprave i rasterećenja poslovnog sektora do ulaganja u ljudski kapital i jačanja kapaciteta istraživanja i inovacija. Samo se tako može stvoriti održiva osnova za brži rast produktivnosti i veću konkurentnost.

Zaključno, hrvatsko je gospodarstvo u ovom trenutku između dviju faza - faze snažne državne potpore i faze tržišne konsolidacije. Dosadašnji rezultati, posebice rast BDP-a i stabilnost tržišta rada, upućuju na otpornost, ali inflacija, strukturna ograničenja i globalna neizvjesnost ozbiljni su izazovi. Povlačenje države iz izravnog intervencionizma stoga je opravdano, ali mora biti postupno i pažljivo provedeno kako bi se ublažili rizici za najugroženije.

Dugoročno gledano, održivi razvoj može se osigurati jedino jačanjem konkurentnosti, inovativnosti i produktivnosti. Hrvatska, dakle, ulazi u razdoblje u kojem će se testirati njezina sposobnost da privremene poticaje zamijeni strukturnim reformama te iskoristi prednosti članstva u EU-u i europodručju za trajno podizanje životnog standarda.