Grčki filozof Aristotel (384. - 322. pr. Kr.) u svojim raspravama o politici ističe da je čovjek društveno biće - zoon politikon. Kad je riječ o tom pojmu, Hrvatska enciklopedija navodi da je u antičkoj filozofiji on označavao čovjeka kao biće određeno vlastitom društvenošću. Čovjek je društveno biće, koje oblikuje zajednicu i koje je na nju upućeno. Stoga je on nužno političko biće (ili doslovno: politička životinja). Premda je termin skovao Aristotel, već je ranije Platon shvaćao pojedinca kao političko biće - podsjeća prof. dr. sc. Darko Ropac, te u nastavku svoga priloga piše:

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

- Stoga, htjeli mi ili ne, deklarirali se mi kao neutralni apolitični promatrači ili tek simpatizeri neke od stranaka na našoj političkoj sceni, svi smo mi uključeni u društvena zbivanja, dakle u politiku. Ona nam određuje život. Tko su ljudi koji vode našu politiku, dakle, vode našu državu i nas u njoj? Najviša razina izvršne vlasti u Hrvatskoj je Sabor, u kojem sjede, ili uopće ne sjede, u kojem raspravljaju, ili se za riječ nikada ne javljaju, ljudi koje smo mi na parlamentarnim izborima izabrali. Ili zapravo i nismo, glasajući za pojedinu političku opciju koja će iz svojih redova iznjedriti naše zastupnike, bez našeg neposrednog odabira.

DOMAĆE KAZALIŠTE

Kad čujem rasprave pojedinih zastupnika, gotovo da ne povjerujem da se to događa u Saboru. Ničeg konstruktivnog, ničeg dobronamjernog, ničeg za boljitak svih građana ove države. Samo međusobna prepucavanja, verbalna nadmetanja i besramna vrijeđanja. Bila je jednom popularna TV serija pod nazivom Kazalište u kući (ili je to možda bilo "pozorište"). Slušajući izvještaje sa sjednica Sabora, sve me to podsjeća na spomenutu emisiju. Samo što je to nekada bila šala i zabava, a ovo danas je nažalost naša zbilja.

Nerijetko se događa da neki zastupnik iz redova oporbe (koja je razjedinjena, kao uostalom i skupina vladajućih) poimence navodi saborske zastupnike koji su sudjelovali u pljačkanju države, u djelatnostima protiv sigurnosti i interesa Republike Hrvatske, koji su izbačeni s posla radi krivotvorene diplome (pa, umjesto da kazneno odgovaraju, dobivaju zaštićeno mjesto u Saboru) i sve tako redom gotovo nevjerojatne optužbe. Nažalost, vrijeđaju neprikladnim nadimkom predsjednika Sabora. Predsjednik, naravno, ne ostaje dužan i jednakom mjerom uzvraća nekorektnom zastupniku. I umjesto da se premijer i drugi u osvrtu na ovaj "incident" pozabave iznesenim optužbama na račun naših dužnosnika, svi se hvataju neprimjerenih nadimaka kritizirajući predstavnika suprotne političke opcije. Time mažu oči hrvatskom puku. Gotovo da nije važno je li netko otuđio (kako nevina riječ za krađu) veliki novac, je li prodao interese države (pritom besramno puneći svoje džepove), je li netko krivotvorio dokumente i stekao materijalnu i društvenu korist. Sve se izgubi u jalovim raspravama i međusobnom prepucavanju. Ipak, postoji institucija koja se zove Državno odvjetništvo, koja bi po svojim obvezama morala neovisno postupati i pokretati istragu čak i na temelju saznanja iz spomenutih rasprava. Poduzima li ona išta? Gotovo da to ne vidjeh do sada!

Kako kod nas u Saboru ima previše demagoga koji sputavaju razvoj države, jer je to iznad njihovih intelektualnih sposobnosti, a prije svega izvan njihovih osobnih interesa, trebalo bi se vratiti u prošlost i uvesti latinski jezik kao jezik na kojem se u Saboru vode rasprave. Naime, da podsjetim, u Saboru se govorilo latinskim jezikom od druge polovine 13. stoljeća pa sve do 1848. godine, kada službenim jezikom postaje hrvatski, nakon što je pet godina prije prvi govor na hrvatskom održao Ivan Kukuljević Sakcinski. Uvođenje latinskog pomelo bi sve sadašnje zastupnike. Dakako, nećemo se vraćati na staro, ali treba se okrenuti novom načinu komunikacije u tako važnoj instituciji za funkciju države. Nije to ničija pozornica, ni kazalište, ni "prćija", već je to mjesto donošenja najvažnijih odluka za razvoj naše domovine, pa bi se sukladno s time trebali i ponašati oni koji obnašaju tu visoku i časnu dužnost.

USILJENI MARŠ

Za kraj, prisjetimo se 2024. kao superizborne godine u kojoj smo imali između ostalih i izbore za naše predstavnike u EU parlamentu, za tzv. europarlamentarce. Očito je jako slatko i financijski unosno biti tamo našim predstavnikom. Nitko nikoga ni na što ne obvezuje, ali su zato mjesečna primanja zagarantirana i najmanje desetak puta veća negoli prosječna primanja kod kuće. Vrlo primamljiv mamac kojeg se ne želi odreći nitko tko je okusio tu slast. Stoga se svi sadašnji zastupnici nadaju da će ponovno biti izabrani na taj položaj. Nitko se od njih ne želi vratiti kući, a još manje raditi posao za koji su kvalificirani (ako uopće i jesu). Svatko ističe još neki nedovršeni posao koji treba završiti za "dobrobit" naših poljoprivrednika, naših ribara, naših ovih i onih.

Svatko se od njih nečeg uhvatio, a malo ih je doista postiglo neki vidljivi rezultat. Neki su isticali kako im nije teško mjesečno prevaljivati tisuće kilometara na relaciji Bruxelles - domovina. Kao da se radi o usiljenom maršu, a ne biznis klasi zrakoplova na putu svojoj obitelji. Čast rijetkim iznimkama koje su zavrijedile naše povjerenje. Ubuduće (zapravo uvijek pri izborima) treba dobro promisliti komu dati svoj glas, jer mi odlučujemo o svojoj sudbini, dok nam to iz ruke ne otmu saborski i EU parlamentarci koje ćemo izabrati nakon čega očekivanja i mišljenje glasačkog tijela uopće nisu važni.