Predsjednik Glendale Partners, počasni viši znanstveni suradnik Sveučilišta u Glasgowu i član Savjetodavnog odbora IFIMES-a, dr. sc. John Scott Younger, u svom prilogu "Svijet ide kao i obično - nepredvidljivo" nastavlja analizirati događaje u Gazi i Ukrajini, te komentira odazive Trumpove administracije. Uz neznatnu prilagodbu u opremi, tekst prenosimo u cijelosti.

Svijet ide dalje kao i obično - nepredvidljivo. Oba glavna područja teških neslaganja i ratnih situacija, Ukrajina i Gaza, ostaju nesređena. Svijet čeka Donalda Trumpa da vidi što će učiniti, jer je obećao da će okončati oba sukoba manje-više za jedan dan. Nakon šest mjeseci shvatio je da je zadatak mnogo složeniji da bi ga čovjek njegovih sposobnosti mogao riješiti. Pokazao je kratak raspon pažnje i preferira brze pobjede, što za svijet diplomacije nije sasvim prikladno i gdje je potrebno strpljenja s još više strpljenja.

Međutim, Trump je spreman pokušati zastrašivanjem kako bi ostvario svoj cilj, što je idealno za njegovu narcisoidnu osobnost, a svijet se s tim mora pomiriti. Kao predsjednik Sjedinjenih Država, Trump nesumnjivo ima najviše moći, ali je, nažalost, pokazao da će se njome koristiti na osnovi toga tko je bio "ljubazan" prema njemu i hvalio ga za ono što radi, bilo ispravno bilo pogrešno, često pogrešno, poput izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji ponosno tvrdi da je u redovitom kontaktu s Trumpom te je poslao Izraelske odbrambene snage (IDF) da preuzmu cijelu Gazu, počevši od grada Gaze, gdje živi većina preostalog stanovništva, želeći prisiliti stanovnike da se vrate na jug u Rafah. Usprkos snažnom protivljenju izraelskih generala, obitelji preostalih talaca i većine izrealskog stanovništva, kao i visokih dužnosnika, uključujući bivše ministre izraelske vlade, koji su pisali Trumpu da uvjeri Netanyahua da to ne radi. On to čini kako bi udovoljio malom broju desničara poput Bena Gvira, znajući da će neki izraelski životi biti izgubljeni. Desničarima se sviđa Trumpov način rada, uključujući i najavu plana izgradnje bliskoistočne rivijere nakon što Izrael preuzme cijelu Gazu i protjera palestinsko stanovništvo.

Kada je Trump na konferenciji za novinare upitan o situaciji u Gazi, jednostavno je rekao da je to u cijelosti odluka izraelskog kabineta. Nema interesa. Izgleda da je izraelski premijer zadovoljan Trumpovom podrškom, usprkos sve većem negodovanju zemalja diljem svijeta, uključujući susjedne arapske zemlje. Ako Netanyahu ovako nastavi, a nema znakova da će se zaustaviti, jer ima podršku SAD-a, dugoročno riskira da Izrael pretvori u državu izopćenicu, a SAD će preuzeti dio krivnje.

Netanyahu je znao što radi kada je Trumpu uručio pismo u kojem navodi da ga nominira za i dalje vrlo prestižnu Nobelovu nagradu za mir. Trump je počašćen, jer je općepoznato da on to snažno želi i vjeruje da Nobela zaslužuje. Naravno da nagradu nije (još) zaslužio, a trenutni nositelji toga odličja trebali bi prosvjedovati ako se nastavi forsiranje Trumpa.

U međuvremenu, Trumpova se pažnja prebacila na rat u Ukrajini, a bio je prilično ljut na predsjednika Putina nakon telefonskog razgovora. Međutim, nakon nedavnog razgovora na Aljasci Trump je sve izgladio i najavio skori sastanak Putina i Zelenskog. U međuvremenu Zelenski se sastao s europskim liderima pa su se onda svi skupa otišli "pokloniti" Trumpu u Bijelu kuću..

Trump kaže da će sve biti u redu, a Putin bi mogao reći ne. Što god da se dogodi u nastavku razvoja situacije, malo vjerovatnim se čini brzi nalazak rješenja, pa je posve izvjesno da će se ukrajinski rat nastaviti, Putin će pokušati proširiti svoju invaziju na Ukrajinu, Trump će izgubiti strpljenje i povući se, govoreći Europi da sama nastavi rat. Druga opcija je, možda i nadajmo se, uvjeriti Putina da se dogovore o Donbasu i susjednoj regiji, te o Krimu, koji su Rusi zauzeli prije više od deset godina. Ne vidim kraj neprijateljstvima, osim ako Ukrajina ne odustane od dijela svog teritorija, makoliko nevoljko, jer Rusija će zauvijek poštovati nove granice s Ukrajinom u svakom sporazumu koji potpiše. NATO i Rusija trebali bi paralelno potpisati mirovni sporazum, s EU-om, a ne sa SAD-om u prvom planu.

Iako ovo dugoročno ne pomaže progonjenim narodima sadašnjeg svijeta, podsjeća me na Friedmannove (Alexander Friedmann, 2009.) spise o predviđanju stoljeća. Vjerovao je da će SAD dominirati većinu vremena, ali da će ga druge zemlje postupno sustići i prestići. Zatim je Steven Runciman, engleski povjesničar, najpoznatiji po svojoj trotomnoj "Povijesti križarskih ratova", primjećujući Trumpov stil, nedavno (2018.) napisao knjigu "Kako se demokracija završava" a da nije vidio kamo vodi Trumpov drugi mandat (preminuo 2000.). Uglavnom, Runciman je predvidio da će vlade postati autoritarnije i da su demokracije u opasnosti da "uvenu". Možda bismo svi trebali pročitati i knjigu Hannah Ritchie (2024.), napisanu na osnovi ozbiljne studije prirodnih događaja s kojima se danas suočavamo, od kojih su najočitije klimatske promjene, u koje Trump naravno ne vjeruje i željan je ukinuti sve Obamine zakone kako bi implementirao mjere ublažavanja.

Ritchie, pripadnica milenijske generacije, napisala je knjigu "Nije kraj svijeta" i daje nam svima nadu ako poduzmemo prave korake da se nosimo s prirodnim ili ljudskim djelovanjem izazvanim događajima koji prijete svijetu. Istovremeno, moramo izabrati prave ljude koji će voditi državne poslove. (Tekst iznosi stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.)