Roman “Bejrut na Seni” (Naklada Ljevak, 2025.) Sabyl Ghoussouba pripovijeda o autorovu traženju identiteta u razgovorima s roditeljima, koji su 1975. napustili Libanon i otišli u Pariz. I Kaissar, pripovjedačev otac, i Hanane, pripovjedačeva majka, bili su uvjereni da će njihov boravak u Parizu biti privremen. Mislili su da će se politička situacija u Libanonu smiriti. No, kao što je poznato, takvo što nije se dogodilo.
U Libanonu je počeo dugogodišnji građanski rat, koji je potpuno razorio tu inače prelijepu mediteransku zemlju. U romanu sin se često prisjeća razgovora s roditeljima koji su Pariz smatrali tek “privremenim boravištem”. Ali rat u Libanonu nije jenjavao, pa se privremeno protegnulo na desetljeća. Ta se privremenost pretvorila u cijeli život, a sin se pita gdje je zapravo njegova kuća - u Bejrutu, koji nikada nije istinski upoznao, ili u Parizu, gdje je uvijek “tuđin”. Kroz obiteljske priče Bejrut se pretvara u mit - grad koji autor poznaje više kroz fotografije, anegdote i nostalgiju roditelja nego kroz osobno iskustvo. On opisuje kako “Bejrut koji sam naslijedio nije grad, nego priča - a priča se ne može naslijediti bez gubitka”.

Bejrut na Seni

Autor romana, Sabyl, sin Kaissera i Hanane, i više se nego spretno koristi autobiografskim elementima - fotografijama, pismima i intervjuima..., što nam omogućava da roman “Bejrut na Seni” interpretiramo i kao svojevrsnu autofikciju. Roman se iznimno lako čita, no lakoća čitanja nimalo ne umanjuje dubinu te traumatične obiteljske priče. Od početka do kraja romana možemo osjetiti toplinu, specifičan smisao za humor, duboke emocije, ljubav prema obitelji...
Pojedini kritičari roman uspoređuju s Philipom Rothom i Woodyjem Allenom - zbog tragikomičnog stila i introspektivnog humora. Autor se često služi humorom kao načinom da se nosi s tragedijom (i obiteljskom i osobnom). Kada majku upita zašto se nikada nisu vratili, ona odgovara: “A što bismo radili tamo - prebrojavali granate?” Doduše, takvi trenutci ne brišu tugu, ali nedvosmisleno pokazuju kako se samo ironijskim odnosom spram zbilje može pobijediti egzil.
Naslov “Bejrut-sur-Seine” simbolično povezuje dvije prijestolnice i dvije zemlje - Libanon i Francusku, kao i njihove vodene veze, more i rijeku Senu, koje metaforično spajaju egzil i sjećanje. Autor naglašava da je ova knjiga “moj Libanon” - njegova subjektivna, osobna verzija sjećanja i identiteta, što otvara pitanje stvaranja memorije kroz fikciju. Nadalje, roman donosi nijansiran portret traženja identiteta kroz mnogobrojne obiteljske priče (Sabyl se ne oslanja samo na priče svojih roditelja, nego on pozorno sluša i priče svojih drugih rođaka, stričeva, ujaka, sestre...) i egzil. Knjiga “Bejrut na Seni” zanimljiv je spoj autobiografskog i fikcijskog. Dodatnu dimenziju romanu daje skladan suživot humora i vrlo ozbiljne teme, (besmislenih) ratova koji su ljudima potpuno promijenili živote, sudbine...
Stoga sam uvjeren da će u ovome romanu uživati svi oni koji vole teme egzila, obitelji, identiteta i povijesnih trauma. Svoj čitateljski interes naći će i svi oni koje zanima suvremena francuska književnost s libanonskom dimenzijom, u kojoj se, u pravilu, tematizira odnos između arapskog i kršćanskog svijeta/kulture, nestalnost/promjenjivost identiteta, razarajuća uloga politike u životima ljudi:
“Habib više ne može podnijeti komuniste, socijaliste i ljevičare: Ništa ne razumiju, kao ni kršćanski falangisti. Jednako su glupi, i jedni, i drugi”, kako piše majci. “Ja bih se htio baviti samo glazbom, ali kako u tome uspjeti u ovoj zemlji? Nikoga nije briga za glazbenike, a još i manje za jazz.” (str. 97)
Roman je 2022. godine osvojio prestižnu francusku nagradu Prix Goncourt des lycéens. Jedan od motiva romana je i jezik. Sabyl Ghoussoub kaže da mu je francuski prirodniji od arapskog (konačno, i rođen je u Parizu, 1988. godine, formirao se unutar francuske kulture i jezika), ali istovremeno osjeća da mu arapski nedostaje. Govori ga nesigurno, “kao stranac”, i upravo u toj jezičnoj pukotini otkriva vlastitu dvostruku pripadnost i nepovratnu identitetsku rascijepljenost, jednom riječju - prokletstvo egzila.
DRUGI O KNJIZI: “Knjiga koja je istovremeno i duboka i lagana, pisana iz srca. Sjaji” (Adil Bouhelal). Roman je “lijep, uznemirujući, dirljiv, pun preokreta”, s “incisivnim humorom, fluidnom naracijom i laganim tonom čak i kad je kontekst bolan” (The Markaz Review). Ukratko, manje-više, većina kritičara se slaže da je roman “Bejrut na Seni” “ranjiv, iskren, dirljiv”, gdje “humor ne umanjuje ozbiljnost teme, već je produbljuje”.
JEDNO PODSJEĆANJE: Već sam pisao o fenomenu u francuskoj književnosti koji se referira na “libanonske teme i dileme”. Primjerice, Amin Maalouf napisao je roman “Stijena Tanios”. Maalouf je francuski pisac također libanonskih korijena, zagrebački Ljevak objavio je i njegov roman “Porijeklo”, koji se, između ostaloga, bavi i sretnim i manje sretnim sudbinama članova njegove obitelji rasutih po cijelome svijetu, Americi, Kubi, Brazilu, Francuskoj... Amin Maalouf našoj akademskoj javnosti poznat je i po sjajnoj studiji “Ubojiti identiteti”. I taj kultni tekst o “nevoljama s identitetom” moguće je čitati na hrvatskome jeziku.