Još u travnju ove godine Donald Trump je objavio da se s Rusijom uglavnom dogovorio o mirovnom sporazumu. Tada je američki predsjednik rekao kako sporazum predviđa da poluotok Krim, koji je Rusija anektirala, treba pripasti Rusiji - naglašava Max Bauer iz ARD medijskog servisa, a prenosi DW.

MAGAZIN DW

“Odluka Rusije i SAD-a preko glave Ukrajine pravno je nezamisliva, čak i ako politički postaje sve vjerojatnija", smatra Pierre Thielbörger, profesor međunarodnog prava na Sveučilištu Ruhr u Bochumu. Bez suglasnosti Ukrajine ne može biti takvog mirovnog sporazuma, smatra on. Moderno međunarodno pravo zasniva se na "suverenoj jednakosti svih država". Dvije države ne mogu jednostavno sklapati ugovore na štetu treće, argumentira stručnjak.

PRAVNE ZAMKE

Dogovor o ustupanju teritorija Ukrajine bez njezina pristanka jasno krši teritorijalni suverenitet zemlje, naglašava Thielbörger. Osim toga, takav ugovor Rusije i SAD-a "po svom sadržaju vjerojatno bi kršio i zabranu upotrebe sile i stoga bi bio suprotan međunarodnom pravu", kaže stručnjak za međunarodno pravo. Poluotok Krim i četiri administrativna okruga Luhansk, Doneck, Zaporižja i Herson prema međunarodnom pravu pripadaju Ukrajini. Činjenica da Rusija faktično kontrolira te teritorije - ili bar njihove dijelove - i to što ih je anektirala, tu ništa ne mijenja.

Godine 2014. na Krimu i 2022. u istočnoj i južnoj Ukrajini održani su referendumi o pristupanju okupiranih teritorija Rusiji. Međutim, stručnjaci za međunarodno pravo smatraju ih lažnim glasanjima. Postoje jasne smjernice o tome pod kojim uvjetima takvi referendumi mogu biti priznati prema međunarodnom pravu. "Na primjer, mora biti zajamčeno da glasači mogu slobodno, bez prisile i bez straha izraziti svoje mišljenje", kaže Thielbörger. To sigurno nije bio slučaj 2014. tijekom ruske okupacije Krima. Glasanja u istočnoj i južnoj Ukrajini u rujnu 2022. također su se odvijala već pod uvjetima ruskog agresorskog rata i ruske okupacije tih teritorija.

Tek u srpnju 2025. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu utvrdio je da je Rusija na okupiranim područjima već u razdoblju između 2014. i 2022. uspostavila "sustav kršenja" ljudskih prava. Prema presudi Suda, to je uključivalo nasumične vojne napade, pogubljenja civila i ukrajinskih vojnika, mučenje i protjerivanje, ali i "potiskivanje ukrajinskog jezika iz škola". S obzirom na tu situaciju u regijama koje je okupirala Rusija, ne može se pretpostaviti da su referendumi ondje bili u skladu s međunarodnim pravom.

Opća skupština UN-a više je puta potvrdila da su referendumi na Krimu i u istočnoj i južnoj Ukrajini bili ilegalni. Oni ne bi ništa promijenili u pripadnosti tih teritorija Ukrajini. Profesor prava Thielbörger također upozorava na to da je 2003. između Ukrajine i Rusije sklopljen ugovor - u skladu s međunarodnim pravom - u kojem je Rusija priznala Krim kao dio Ukrajine. Osim toga, 1997. godine dvije države obećale su jedna drugoj da će poštovati međusobne granice.

Iz Rusije se često može čuti da ljudi na Krimu i u istočnim i južnim oblastima žele napustiti Ukrajinu i to je također pokriveno važnim načelom međunarodnog prava, naime, pravom naroda na samoopredjeljenje. Međutim, međunarodno pravo je vrlo suzdržano oko pitanja daje li pravo naroda na samoopredjeljenje tom narodu pravo i da se odvoji od matične države validnim referendumom, objašnjava Thielbörger. U načelu, pravo na samoopredjeljenje omogućava narodima da slobodno odrede svoj politički, ekonomski i kulturni razvoj. Nastalo je prvenstveno kada su bivše kolonijalne države izborile svoju neovisnost. Međutim, to načelo uvijek mora biti u skladu s drugim temeljnim principom međunarodnog prava, naime, državnim suverenitetom nad vlastitim teritorijem. Oba načela mogu doći u sukob kada se jedna skupina stanovništva želi odvojiti, a država se tomu protivi.

Sa stajališta međunarodnog prava, mora se praviti razlika između "unutarnjeg" i "vanjskog" samoopredjeljenja, kaže Thielbörger. "Unutarnje" samoopredjeljenje znači: nacionalne manjine dobivaju posebnu zaštitu unutar matične države, na primjer samoupravu ili zaštitu svoje kulture i tradicije. S druge strane, "vanjsko" samoopredjeljenje, odnosno odvajanje od matične države, moguće je samo u ekstremnim okolnostima. Narod mora biti sustavno tlačen i na meti teških kršenja ljudskih prava da bi imao pravo na odcjepljenje. U slučaju Krima i istočne i južne Ukrajine nije bilo takvih teških kršenja prava sa strane ukrajinske vlade.

Što bi bilo kad bi Trump i Putin napravili dogovor koji predviđa da Ukrajina ustupi okupirane teritorije i ukrajinska vlada to nevoljno prihvati? Bi li ta cijena za mir bila dopuštena prema međunarodnom pravu? "U načelu da", kaže Thielbörger. Međutim, pristanak na takav mirovni sporazum morao bi biti "zakonit i prije svega dobrovoljan čin ukrajinske vlade". Posebno se ne smije dogoditi pod prisilom ili prijetnjom silom, upozorava Thielbörger.

Iz perspektive stručnjaka za međunarodno pravo, "vrlo je upitno kako bi u trenutačnoj situaciji mogla izgledati odluka ukrajinske vlade koja bi bila donesena bez prisile ili dobrovoljno". Kako bi se točno situacija u Ukrajini trebala razvijati da bi se, prema međunarodnom pravu, moglo govoriti o dobrovoljnom ustupanju teritorija - trenutačno je teško reći. Žestoki ruski zračni napadi na civilne ciljeve posljednjih mjeseci i prijetnje američke vlade da će potpuno obustaviti vojnu pomoć svakako ne govore u prilog situaciji odlučivanja u kojoj vlada ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog može djelovati slobodno.

Thielbörger upozorava na još jedan aspekt: pri odlučivanju o teritorijalnom integritetu države mora se uzeti u obzir i uloga pogođenog stanovništva. U međunarodnom pravu postoje različita mišljenja o tome. Neki stručnjaci za međunarodno pravo smatraju da bi prilikom odricanja od državnog teritorija i ljudi koji tamo žive morali dati svoj pristanak.

USTAVNE SMJERNICE

Ako ukrajinski državni teritorij treba promijeniti, ukrajinski Ustav za taj slučaj predviđa referendum na kojem mogu sudjelovati svi Ukrajinci s pravom glasa. Također, za ustupanje teritorija koje je Rusija okupirala vjerojatno bi morao biti promijenjen i sam Ustav. Jer u članku 133, stavku 2, definiran je državni teritorij Ukrajine i izričito se navode i četiri istočne oblasti: Lugtrumpansk, Doneck, Zaporižja i Herson. Sa stajališta međunarodnog prava, pravna situacija u Ukrajini ne igra presudnu ulogu. Ali politički gledano, ukrajinsko ustavno pravo moglo bi biti značajno za svako mirovno rješenje.