Europska unija izostavljena je iz pregovora Trumpa i Putina jer je geopolitički slaba, preciznije govoreći, Unija ima gospodarsku i demografsku snagu, ali nema kapacitete da samostalno oblikuje međunarodne odnose, bilo vojnom moći, strateškim savezima bilo jedinstvenom vanjskom politikom - kaže izv. prof. dr. sc. Ivan Balabanić, viši znanstveni suradnik s Instituta za istraživanje migracija, te dodaje:

Ustupljeno

- Europska unija oslanjala se na NATO savez i američku zaštitu, pa nije razvijala vlastite kapacitete za geopolitičko djelovanje. Također, EU nema jedinstvenu vanjsku politiku, nego pojedine članice često slijede vlastite interese, što otežava i ponekad paralizira donošenje odluka. Tu slabost Europske unije, naravno, prepoznali su i u SAD-u i u Rusiji, te se ponašaju u skladu s tim - svatko zbog svojih razloga. Washington želi zadržati inicijativu i prezentirati se svijetu kao glavna vojna i ekonomska sila. U Trumpovoj viziji međunarodnih odnosa EU nema status strateškog partnera, nego je prije svega ekonomska konkurencija SAD-u. Također, Trump preferira bilateralne dogovore s velikim silama - u ovom slučaju s Rusijom - jer vjeruje da tako SAD lakše ostvaruje svoje interese.

S druge strane, Moskva namjerno marginalizira Europu jer zna da je EU podijeljen i da nema jedinstvenu sigurnosnu i vanjsku politiku. Rusiji je mnogo lakše razgovarati samo s Washingtonom, jer tako pregovara s jednim, a ne s 27 različitih partnera. Osim toga, Kremlj želi pokazati da Europa nema geopolitičku težinu i da je ovisna o SAD-u, čime slabi europski autoritet, povećava vlastitu pregovaračku moć, ali se i predstavlja u očima svijeta kao velika sila.

Bez suvišnih riječi, SAD i Rusija demonstriraju logiku moći, a EU ostaje u sjeni jer, realno, osim gospodarske moći nema drugih preduvjeta da bi ga velike sile smatrale relevantnim geopolitičkim igračem.

S obzirom na sastanak na Aljasci, ali i na ukupnu situaciju u kojoj se danas nalazi Europa/Europska unija, mogu li se povući neke usporedbe sa situacijom kakva je u Europi bila 1938./39. godine? Čini se da nismo ništa naučili iz povijesti...

- Usporedbe s 1938./39. godinom nameću se same od sebe jer i tada i danas vidimo kombinaciju popuštanja agresoru, fragmentiranosti zapadnih saveznika i nade da će se kriza riješiti sama od sebe. Bez obzira na to što Europska unija nije do kraja jedinstvena u svojoj vanjskoj politici, ipak se može reći da je zauzela čvrsto stajalište o pitanju ruske agresije na Ukrajinu. Međutim, zbog navedenih slabosti Europske unije i same Ukrajine našli smo se u situaciji koja podsjeća na 1938. godinu i Münchensku konferenciju, na kojoj su velike europske sile odlučivale o sudbini Čehoslovačke bez sudjelovanja same Čehoslovačke.

Ipak, ne bih stvari pojednostavio ni izravno tvrdio da će popuštanje agresoru imati iste posljedice kao popuštanje Hitleru u slučaju Čehoslovačke. S jedne strane, države Europske unije danas su članice NATO saveza i teško je zamislivo da bi se Rusija odlučila na otvorenu konfrontaciju s NATO-om. S druge strane, Rusija želi definirati svoju zonu utjecaja - koja prvenstveno uključuje Bjelorusiju, Ukrajinu, Moldaviju, države Kavkaza i države Središnje Azije. Zbog toga ruski režim nema izravne pretenzije prema Europskoj uniji, a ako u budućnosti ponovno poduzme vojne akcije radi ostvarenja svojih interesa, to će se događati u prethodno navedenim državama, a ne u članicama Europske unije i NATO saveza.

Europska unija trenutno nije u poziciji da može odlučnije djelovati, ali ovo je jasna poruka da će i u budućnosti ostati samo promatrač ako ne razvije vlastite vojne kapacitete koji mogu konkurirati onima velikih sila poput SAD-a, Rusije i Kine.

Zašto je Europa zapravo dovela samu sebe u podređeni položaj, napose sada prema SAD-u i Trumpu, ali i prema Rusiji, s obzirom da jedino što EU sustavno provodi jesu sankcije prema Moskvi, međutim, s malim ili nikakvim učinkom...?

- Europa se nije dovela u podređeni položaj preko noći, nego se može reći da je na vlastitoj podređenosti radila desetljećima, a aktualni događaji samo su demonstracija te podređenosti. Razlozi su višeslojni: od ekonomske i socijalne komocije, preko nespremnosti na ulaganja u obranu i sigurnost, pa do onoga najvažnijeg - potpuno pogrešne predikcije razvoja svijeta nakon završetka Hladnog rata. Vjerovalo se da će s padom komunizma liberalna demokracija ostati bez ozbiljne alternative ili, kako je to formulirao Fukuyama, da je došao kraj povijesti.

U tom "kraju povijesti" postojao je jedan svjetski policajac sa svojim NATO saveznicima. Europa je, čini se, vjerovala da će takvo stanje trajati zauvijek. Međutim, autoritarni režimi ne samo što nisu nestali nego su se i prilagodili, ojačali i ponovno postali globalni igrači s kojima se Europska unija, nakon desetljeća zanemarivanja vlastitih vojnih sposobnosti i prepuštanja svoje obrane SAD-u, danas nije sposobna nositi.

Dakle, ekonomska komocija i preveliko oslanjanje na američku vojnu zaštitu, ali prije svega pogrešna predikcija budućih trendova, doveli su Europsku uniju u situaciju u kojoj je danas.

Kad se sve zbroji i oduzme, da se tako izrazim, jesmo li doista ušli u završnu fazu novog geopolitičkog i geostrateškog preslagivanja, novog svjetskog poretka, ne više u teoriji nego sada i u praksi? Drugim riječima, je li svijet kakav smo poznavali jučer, danas prijelazna faza za sutra koje postaje nova budućnost?

- Ono što smo mogli čitati, primjerice, u knjigama Aleksandra Dugina i njegovu političkom manifestu, u kojem definira stvaranje multipolarnog svijeta kao alternativu "unipolarnom svijetu" pod američkom dominacijom, postalo je stvarnost koju je danas nemoguće negirati. Rusija stvara saveze s drugim autoritarnim i antizapadnim državama, velike azijske sile postale su i ekonomske i vojne velesile, a svijet kakav smo poznavali - u kojem je Zapad odlučivao više-manje uime cijeloga svijeta - vjerojatno više nećemo gledati.

Zbog toga je rat u Ukrajini toliko važan za Rusiju. U Ukrajini nije riječ samo o tome da Rusija nije željela NATO savez na području koje smatra realnom sigurnosnom prijetnjom nego i o tome da rat za nju znači kraj samovolje Zapada i početak stvaranja multipolarnog svijeta - svijeta u kojem će postojati više velikih sila, a svaka će imati svoju zonu utjecaja. Da je Rusija kojim slučajem pokleknula pod pritiskom sankcija i bila vojno poražena u Ukrajini - što bi gotovo sigurno dovelo do pada Putinova režima, a vrlo vjerojatno i do raspada Ruske Federacije - dominacija Zapada vjerojatno bi se nastavila. No to se nije dogodilo i ušli smo u fazu stvaranja novog svjetskog poretka.

Sudeći po trenutnoj situaciji, čini se da Rusija iz rata u Ukrajini izlazi kao višestruki pobjednik - ne samo što će vrlo vjerojatno zadržati okupirana područja Ukrajine nego se i vratila na svjetsku pozornicu kao velika vojna sila i globalni igrač, a usto je urušila i svijet kakav smo poznavali i u kojem smo živjeli 20-30 godina nakon završetka Hladnog rata. Ipak, i dalje je nejasno kakve će konture taj novi svjetski poredak imati i tko će s kim biti u savezništvu, ali jedno je sigurno: svijet iz 1990-ih i prvog desetljeća 2000-ih više se nikada neće vratiti.

I konačno, hoće li i u kojoj mjeri promjena međunarodnog poretka otvoriti prostor za reformu demokracije, ili to ostaje u sferi puke teorije? S tim u vezi, mogu li ekstremistički pokreti biti odskočna daska za povratak totalitarističkih tendencija u Europu (ne samo u slučaju Putina) ili se taj "trend" već događa, uključujući i neke aspekte u RH društvu...?

- Tu imamo dva problema. Prvo, očito je da u svijetu brzih geopolitičkih, tehnoloških i društvenih promjena demokratske države ne mogu djelovati s jednakom brzinom i učinkovitošću kao autokratski sustavi. Drugi problem je to što svijet građanima demokratskih država više ne djeluje sigurnim kao donedavno. Tu sporost demokratskih institucija i strahove koji vladaju među pojedincima već iskorištavaju razni populistički i ekstremistički pokreti, koji nude jednostavna i brza rješenja za sve probleme ili pak povratak tradicionalnim vrijednostima, u kojima se ljudi mogu lako pronaći i osjećati sigurno. Tradicionalne vrijednosti - obitelj, zajedništvo, solidarnost - same po sebi nisu loše, naprotiv, one su temelj stabilnog društva. Problem nastaje kada ih populisti i ekstremisti iskoriste kao jednostavne slogane i lažna rješenja za vrlo kompleksne probleme.

REUTERS

Uočavamo da građani Europe gube povjerenje u vlastite institucije i da sve veći broj njih traži rješenja u raznim populističkim ili ekstremističkim pokretima. U konačnici, i u SAD-u je Donald Trump pobijedio na izborima upravo naglašavanjem veće učinkovitosti i povratka na tradicionalne američke vrijednosti. Demokratska društva morat će reformirati svoje institucije kako bi bila jednako učinkovita i odlučna kao autokratski sustavi, ali bez odricanja od svojih temeljnih vrijednosti - slobode govora, pluralizma, neovisnog pravosuđa i zaštite ljudskih prava. Hoće li to uspjeti, ostaje vidjeti.

Što se tiče Europske unije, čini se da se trenutačno ne snalazi najbolje i da građanima ne nudi rješenja koja bi im ulijevala povjerenje i osjećaj sigurnosti. To je zasigurno dobra odskočna daska za porast raznih populističkih i konzervativnih pokreta, koji naglašavaju povratak tradicionalnim vrijednostima, pa i političara koji pokazuju autokratske osobine.

Uglavnom, treba pronaći način da se postigne učinkovitost, ali bez narušavanja vrijednosti koje čine temelje liberalne demokracije, kako bi se građanima vratilo povjerenje u institucije vlastite države i europske institucije. Budući da se takva reforma trenutačno ne događa, svjedočimo sve većem rastu populizma i ekstremizma, a tradicionalne vrijednosti - koje same po sebi mogu biti važan oslonac i izvor sigurnosti - sve češće služe kao politički alat u rukama populističkih pokreta. Takav trend vidljiv je i u Hrvatskoj.