BUK 2010.
Baranjska umjetnička kolonija: Pedeset godina koje prekriva zaborav
INSTITUCIJA ILI FENOMEN: BUK 1975. - 2025., KULTURNI TEMELJI I NEKULTURNI ODNOSI PREMA TRADICIJI...
Kako je središte likovne provincije (p)ostalo europski fenomen, da bi se 2019. godine izgubilo u panonskoj magli Baranje kao kolonija, a umjetnine ranijih saziva nestale u zaboravu (čini se sličnu su sudbinu doživjele i one desetak saziva poslije Domovinskog rata) i pogubljene u vrtlogu ljudskih samodopadnosti, pitanje je koje traži iscrpnu analizu uzroka i posljedica takvog stanja stvari. Jer, da budemo malo patetični, odsjevi prošlosti u sadašnjosti stvaraju uvjete za podizanje građanske i političke kulture cjelokupnoga društvenog života ravnice, i to se ne bi smjelo zagubiti.
No je li baš sada došlo vrijeme da "rudarimo" po kulturološkoj prošlosti Baranje? Vjerojatno će se nekima učiniti kako je to nevažno pitanje. Zapravo, ove, 2025. godine navršava se točno pola stoljeća (50 godina) od utemeljenja jednog od baranjskih fenomena - Baranjske umjetničke kolonije, skraćeno BUK. Konkretno, 7. rujna 1975. godine u Skupštini Općine Beli Manastir sastali su se profesori Dejan Rebić (Revija), Imre Tauz (Magyar Kepes Ujsag), agronom Ivo Matijačić i moja malenkost u ime Belja (koje je sve od Domovinskoga rata bilo generalni sponzor BUK-a), kako bi pokrenuli nešto što će postati jedan od najprepoznatljivijih umjetničkih fenomena Baranje, ali i šire, Hrvatske i regije.
Možda je baš sada to vrijeme kada uvelike zriju plodovi one iskrene ljudske znatiželje, o vlastitom nemaru, ali i poruke koje ona odašilje unedogled. I tako u pokušaju odgonetanja što se zapravo dogodilo i što je stvarni uzrok iščezavanju jedne kultne likovne kolonije - pronašli smo katalog Prvog saziva BUK-a: Baranjska umjetnička kolonija & Galerija "Zodijak" (Batina, 23. IX. - 5. X. 1975.) Znakovito - 1975.! Ni manje ni više - ravno 50 godina! Danas još živući agronom Ivo Matijačić, tada predsjednik Skupštine Općine Beli Manastir i prvi predsjednik Savjeta BUK-a, u Batini 23. rujna otvara izložbu te između ostaloga tvrdi: "Sretni smo da imamo danas otvaranje izložbe slika umjetnika čija se djela nalaze u mnogim poznatim jugoslavenskim i svjetskim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama. Sretni smo što smo pobratimi grada u kojem je Milan Konjović rođen, u kojemu je prvi put progovorio jezikom svojih boja."
SLAVNA VREMENA
Podsjetimo još jednom, Baranjsku umjetničku koloniju osnovali su Skupština Općine Beli Manastir i časopisi Magyar kėpes újság i Revija iz Osijeka, koja je imala Savjet i Organizacijski odbor, a čija je zadaća bila da utvrdi program, organizaciju, potrebna financijska sredstva te način realizacije programa. Cilj je bio popularizacija istinske umjetnosti i približavanja prave kulturne i umjetničke vrijednosti čovjeku potrebitom za duhovnom okrjepom na ovim prostorima.
Sva ta predivna čarolija baranjskoga krajolika na platnima svjetski priznatih umjetnika trajala je od 1975. pa sve do Domovinskog rata, a onda 1997. prvo okupljanje u novom "ruhu" s, u to vrijeme mladim, ali već afirmiranim akademskim slikarima domaće scene, kao što su Kata Mijatović i Zoran Pavelić, s korijenima iz Baranje, kao mjesta na kojem nema prostora za suvremenu umjetnost, ali i mjesta na kojima se ipak otvaraju nove potencijalne silnice. No sav taj naboj traje uz neke "šminke" do 2019. godine, kada se održava i posljednji saziv u Batini/Dražu, jer je svjetsko ludilo COVID-19 sve poremetilo, pa i umjetnost. Tako je s velike likovne pozornice nestala jedna institucija kulture kakva je bila BUK, nestao je jedan golem napor da, iako još uvijek kulturna provincija, Baranja pokaže svoje vrijedne umjetničke dosege.
No prošlost je bila svijetla, slavna i priznata. Društveni prostor Baranje tada, s jeseni 1975. godine, bitno naglašava poziciju umjetnosti, željom za mijenjanje samoga kulturnog statusa regije Baranje. Istina, bilo je još onih šezdesetih godina 20. stoljeća pokušaja nekakvog mijenjanja pogleda na kulturu uopće. Zemljopisno, gospodarski, pa i kulturološki Baranja je periferni/provincijski, ruralni, ali agrokulturni, pa i turistički orijentiran prostor. No, i uz takva obilježja, odvažili su se kulturni djelatnici Osijeka u suradnji s domaćin istomišljenicima te s dolaskom jeseni započeli djelovanje BUK-a. Dana 23. rujna u malom dunavskom naselju Batina, na poznatom turističkom odredištu Zeleni otok, turističkoj meki toga doba, otvorena je velika, gotovo retrospektivna izložba, svjetski poznatog umjetnika bivše države - Milana Konjovića iz susjednog grada Sombora, zapravo bio je to početak djelovanja Baranjske umjetničke kolonije - BUK-a.
Bilo je to ujedno stvaranje modela za umjetničko djelovanje. Možda će citat iz Prvog saziva (kataloga) kolonije napisanog po novinaru Dragi Hedlu pojasniti taj entuzijazam, tu vrelu krv koja je ostvarila do tada nezamislivo u kulturi ravnice kakva je Baranja. Evo citata:
“Spušta se meka i vlažna noć, već miriše fiš i Pišta glasno dovikuje kuharicama da donesu paprike. Ogroman ruski brod oglašava se promuklom sirenom. Grcaju zvijezde u valovima Dunava; nježan šum vjetra i pucketanje te rasplamsale vatre ispod kotlića, Dejan, Vanja i Duško glasno se smiju na terasi restorana. Piju "Zrinski" pivo i razgovaraju. Medaković ulovio štuku i hvali se. Blažek veli da bi sam takve tri pojeo (...) Pijemo vino i razgovaramo. Noć je vlažna i vrlo svježa. Mjesec je preskočio šumu i visi nad Dunavom. Pišta gasi vatru i ide prema obali noseći u ruci čađav i prazan kotlić. Brkati konobar vješto skuplja tanjure i odnosi ih u kuhinju restorana. Ponovo se oglašava brodska sirena i osvijetljeni brod lagano se približava. Ako sam dobro brojao, ovo je sedmi večeras."
Želim naglasiti kako je baš u tih prvih deset saziva 1975. - 1985. BUK uspješno okupio najuglednije likovne umjetnike s prostora bivše države, ali i inozemstva, jer ravnica puna izazova uvijek ih je dočekala otvorena srca, s iskrenom željom da im boravak ovdje i stvaranje ostane kao trajna uspomena koja će ih uvijek ponovo privlačiti u baranjska sela, vinograde, šume, dunavske rukavce... E, da, važnim se čini reći i to da su tu nezaobilazni umjetnici koje iznova valja pobrojiti: Milan Konjović (1898.), Vladimir Džanko (1932.), Hunor Gyurkovics (1941.), Predrag Goll (1931.), Krunoslav Kern (1935.) u prvom sazivu kolonije te brojni istaknuti likovni umjetnici akademski slikari i kipari: Mersad Berber (1940.), Božidar Jakac (1899.), Zlatko Prica (1922.), Edo Murtić (1921.), József Benes (1930.), Quintino Bassani (1928.), te domaći umjetnici Josip Alebić (1945.), Albina Jakić (1938.), Ivan Tuna Jakić (1939.), Ivan Mareković (1954.), Stanislav Marijanović (1957.), Branimir David Kusik (1946.), Marija Varga (1936.), Vladimir Polić (1935.), Marijan Sušac (1948.) te brojni drugi koji su imali svjetske karijere.
Sve u svemu, uistinu trebamo biti sretni što smo imali jedno takvo kreativno razdoblje BUK-a i kulture općenito, iako je sve nestalo kao nekom čarolijom - da li političkom voljom lokalnjaka ili slučajno, spontano s vremenom starenja pa onda i umiranja, pitanje je za neka istraživanja u budućnosti. Bilo kako god, sačuvane su 164 umjetnine od uništavanja tijekom godina okupacije Baranje, a bilo ih je više, fond je iznimno vrijedan i umjetnički znakovit iz spremišta Arhiva Belje Kneževo u ERC Belje Beli Manastir, koji ih je poslije predao u spremište Gradskog sveučilišta Beli Manastir na daljnje čuvanje 15. prosinca 1998. godine. No, očito nije sačuvan, a umjetnine su razasute posvuda u nove baranjske općine, urede i tko zna još gdje. Očito je također kako je BUK-ova "marljivost" iz prošlosti svojim hodom iza sebe ostavila proživljenu vijugu života, neprocjenjiva djela novih vizija, snažan likovni pečat za nas danas i za sve buduće naraštaje. Kasnije učinjena šteta je neizmjerna za jednu novu baranjsku kulturološku emancipaciju koja je trebala postati zbiljom, a sve te vrijedne slike najpoznatijih autora rasute su po Baranji, pa je ukupan dojam s okusom pelina!
POSLJEDNJE UKAZANJE
Za kraj ove retrospektivno-poticajne teme vratimo se na trenutak još jednom u prošlost.
Zeleni otok Batina, 29. kolovoza 2010. godine - BUK u nikada siromašnijem izdanju. Tada, prema riječima prof. Eve Balatinac, predsjednice Organizacijskog obora, "neke stvari nisu sjele, a i već radi izostanka Kate Mijatović i Zorana Pavelića, ništa nije više isto kao ranijih godina...". Premda je trajala tek jedan dan, tradicija nije prekinuta uz sudjelovanje sedmero baranjskih umjetnika neakademaca, osim jedne studentice Akademije primijenjene umjetnosti u Rijeci - Nevene Živić. Likovni amateri iz Baranje su bili: Drago Barat, Irena Čagar, Andrija Bošnjak, Arpan Eđed, Rada Zalaj (Zekić) te Balint Juhas. Bio je to ujedno i prvi znak da je BUK ušao u razdoblje ozbiljne krize, a poslije povratka u Baranju povjeren je Općini Draž, koja, iako respektirajući nadu i želju da se BUK nastavi, nije imala ni logističku ni profesionalno-stručnu umjetničku podršku, kompetenciju povijesno-umjetničke razine bez koje se ne može ići onim putem koji je BUK prokrčio svojim sazivima od utemeljenja pa sve do krize bivše države - kada se etablirao kao institucija umjetničke zbilje i fenomen u kulturnom životu Baranje, Hrvatske i Europe.
Na štetu kulture sve se ugasilo jer jednostavno oni koji su BUK trebali voditi u nove izazove s novim vrhunskim umjetnicima nisu imali snagu, osluh umjetničnog, da bi se dosegnula razina koju je BUK imao od 1975. do 1990. godine, pa je cijeli projekt "pogubljen" u vrlo surovim i pomalo čudnim vremenima provincijskih (p)ogleda na umjetnost i umjetničko. Tako je zauvijek iščeznuo s umjetničkog zemljovida stare uspavane "ljepotice" Europe!
Očekivali smo da će Mons Aureus - Zlatno brdo pozlatiti putove novoga BUK-a, ali ni globalna digitalizacija nije uspjela zaustaviti nestanak jednog nekoć moćnog fenomena, ikone Baranje, napose institucije kulturne krune Panonske Baranje. Šteta, za nostalgičare umjetnosti. Ipak, ostaju uspomene koje traju.
