Kako piše u svom doktorskom radu dr. sc. Martina Mihalinčić (Suvremena sigurnost, novi rizici i razvoj preventivnih modela kriznoga upravljanja u Republici Hrvatskoj, 2020.), "sigurnost je jedno od najsloženijih područja djelovanja suvremenih država. U vrijeme hladnog rata sigurnost je bila opterećena mogućnostima vojnog nasilja i ugrožavanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta, pa su države organizirale sustav nacionalne sigurnosti koji je trebao stvoriti pretpostavke za odvraćanje, odnosno obranu u slučaju agresije. Svi državni kapaciteti, kao i ukupni kapaciteti društva bili su uključeni u napore za stjecanjem sposobnosti koje su bile nužne s obzirom na opasnosti koje su prijetile državama.

U takvom sustavu u drugom planu su bile društvene i potrebe pojedinca jer su prijetnje bile usmjerene prema ugrožavanju opstanka zajednice. Sustav je bio organiziran hijerarhijski i pripravan za suočavanje s vidljivim prijetnjama i opasnostima koje su bile neposredne i za koje se moglo znati kakva bi im bila dinamika u budućnosti. Nakon nestanka poretka hladnog rata i znatnog smanjivanja vjerojatnosti vojnih opasnosti, društva i države u europskom prostoru doživjeli su tzv. dividendu mira, smanjili izdvajanja za obranu te su se usmjerili prema razvoju novih sposobnosti s obzirom na nove prijetnje i rizike. Sigurnost se počela promatrati manje u paradigmama prijetnji i obrane od agresije, te se počela proširivati prema novim područjima. To je utjecalo i na promjene u sigurnosnim politikama i sigurnosnom upravljanju", navodi između ostalog Mihalinčić.

BUĐENJE IZ IDILE

I onda je takva posthladnoratovska "dividenda mira", da se poslužimo njezinim terminom, došla na naplatu, i to na najgori mogući način. Drugim riječima, situacija se umnogome promijenila unatrag nekoliko godina, posebno otkako je Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu i započela rat koji traje već više od tri godine. U međuvremenu došao je i novi sukob Hamasa i Izraela, rat u Gazi, koji također ne prestaje, a imali smo i kratkotrajni sukob SAD-a i Izraela s Iranom. Zapravo su se stubokom promijenile geopolitičke i geostrateške okolnosti koje su se dramatično odrazile na sigurnosnu politiku i same Europe, odnosno Europske unije, koja se u sjeni ukrajinske katastrofe i stalnih Putinovih prijetnji iznenada probudila iz višedesetljetne "hibernacije" shvativši da se sve događa danas i ovdje, a ne jučer i negdje tamo daleko, i da ugroza sigurnosti nije više fraza zaostala iz hladnoratovskog razdoblja, nego surova stvarnost koja hitno traži promjenu strategije. Premda Europa ima u svom dvorištu NATO kao jamca obrane i zaštite, dolaskom Donalda Trumpa na čelo SAD-a počela se propitivati i sama uloga Saveza u novonastaloj situaciju, pa se odmah načelno prihvatio Trumpov ultimatum da sve članice počnu izdvajati 5 % sredstava iz svojih BDP-ova i ulagati ga u financiranje NATO-a već sutra da prekosutra ne bude kasno. To je prihvaćeno od svih, iako kod nekih s figom u džepu (Portugal, Španjolsla, recimo).

Naravno, ukupna sigurnost Europe ovisi o njezinoj ekonomskoj snazi. Tu je sada važan aspekt trgovinski (carinski) dogovor postignut proteklog tjedna u Škotskoj između Donalda Trumpa i Ursule von der Leyen. Inače, Europska komisija je početkom travnja predložila novu strategiju unutarnje sigurnosti pod nazivom ProtectEU, koja između ostaloga uključuje znatno jačanje Europola, europske agencije za policijsku suradnju. Podsjetimo i da je zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije (ZVSP) definirana Ugovorom iz Maastrichta 1993. godine.

S obzirom na "novonormalne" sigurnosne okolnosti, većina je europskih država, uz podršku SAD-a, pokrenula procese koji bi trebali omogućiti veću, jaču i održiviju sigurnost i stabilnost kako vlastitih država tako i šireg europskog područja. To pak znači da se krenulo ubrzanim tempom u naoružavanje, što naravno nije mogla izbjeći ni Republika Hrvatska, kao odgovorna članica EU-a i NATO saveza. U tom je smislu hrvatska obrambena industrija spremna za korištenje potencijala novog ReArm programa EU-a, za što je u tijeku priprema baze razvojnog potencijala, projektnih prijedloga i aktivnosti, izvijestili su nedavno iz Hrvatskog klastera konkurentnosti obrambene industrije (HKKOI) koji priprema te projekte.

Mimohod svih rodova oružanih snaga RH u Zagrebu, netom prije proslave Oluje u Kninu, u takvom kontekstu nije bio samo svečarski i simboličan čin nego i svojevrsna "pokazna vježba", odnosno prezentacija gdje je danas Hrvatska, koliko je kvalitetno opremljena, naoružana i kadra suprotstaviti se potencijalnim i konkretnim prijetnjama svoje neovisnosti i državnog suvereniteta.

Taj vojni aspekt svakako je ključan kad se na sigurnost gleda u širem kontekstu izazova kakvi su danas. Drugi je jednako važan, na dnevnoj bazi možda i važniji, aspekt sigurnosti koji se odnosi na kvalitetan rad policije, sigurnosnih i obavještajnih službi i svih nadležnih u sustavu. I tu je Republika Hrvatska unatrag posljednjih nekoliko godina učinila goleme napore koji su rezultirali činjenicom da smo kao država sigurni u nesigurnom okruženju, da se tako izrazimo. Pritom je vrlo lako odgovoriti na pitanje kako smo zapravo uspjeli postati oaza mira i stabilnosti dok je oko nas izazova sve više i sve su opasniji. Posljedica je to prije svega odgovornog ponašanja RH kao države (unatoč nekih nesporazuma između Pantovčaka i Banskih dvora), ali također i nekih drugih olakotnih okolnosti, prije svega zemljovidnog položaja, vještog diplomatskog balansiranja unutar međunarodnih putova i stranputica, interesa i dubioza (EU, odnosi sa SAD-om) te svakako izrazito umanjena izravna ugroza od terorizma. Pritom pojedinačni incidenti (migranti, primjerice) ne narušavaju ukupan pozitivan dojam kad se radi o ukupnoj RH sigurnosti i stabilnosti. Treba nam još ulazak u Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju (Organization for Security and Co-operation in Europe - OSCE), najveću regionalnu sigurnosnu organizaciju koja okuplja 57 država sudionica iz Sjeverne Amerike, Europe i Azije te djeluje kao spona između europske i globalne sigurnosti, kako bi i na taj način zaokružili sliku sigurnosti Republike Hrvatske u sadašnjim i budućim izazovnim i neizvjesnim vremenima.

Sve to potvrđuje i nedavno službeno godišnje izvješće Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), u kojem se navodi kako ne postoji izravna prijetnja hrvatskom teritoriju i građanima, iako intenzivna globalna politička i sigurnosna previranja snažno utječu na društveni i gospodarski ambijent zemlje. Pritom se navode i aspekti koje treba uzeti u obzir od kojih su ključni oni koji se odnose na daljnje potencijalne prijetnje terorizmom i ekstremizmom, prijetnje kibernetičkoj sigurnosti, inozemna obavještajna djelovanja na domaćem terenu, kao i organizirani kriminal i migracije, uključujući i nestabilnost zapadnog Balkana, odnosno našeg susjedstva, napose Srbije i Bosne i Hercegovine, kao stalnih izvorišta nestabilnosti i nesigurnosti. Ukratko, Hrvatska je sigurnosno stabilna, ali zapadni Balkan ostaje točka napetosti.

VISOKO NA LJESTVICI

I da zaključimo s navodima iz intervjua koji je prof. dr. sc. Mirko Bilandžić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu u prosincu 2024. dao uredniku serijala "Jesmo li sigurni da smo sigurni?" Alenu Ostojiću (portal svijetsigurnosti.com): "Suvremena Republika Hrvatska sigurna je država. Empirijske analize Global Peace Index 2024 to uvjerljivo potvrđuju. Među 163 države svijeta Hrvatska se nalazi na 15. mjestu, a među europskim je državama na 11. mjestu. No to ne znači nepostojanje određenih ugrožavanja i izazova nacionalnoj sigurnosti u pogledu razine kvalitete života i razvojnih aspekata nacionalne sigurnosti".

Na kraju prof. Bilandžić zaključuje: "Nesigurnost jugoistoka Europe je postojana, a svaka nesigurnost u regiji udar je na nacionalnu sigurnost Hrvatske. Ipak u tom kontekstu opcija eskalacije nasilja kao konvencionalnih vojnih djelovanja je isključena. Izazov nacionalnoj sigurnosti Hrvatske predstavlja i izgradnja društva. Cilj i smisao nacionalne sigurnosti jest sigurnost društva, dok je takva sigurnost društveno uvjetovana. Sigurnost i društvo su neodvojivi i ostvarenje sigurnosti uključuje postojanje pravednosti, blagostanja, socijalnog povjerenja i povjerenja u institucije te slobode. Stoga su eliminacija umjetno stvorenih političkih i socijalnih podjela hrvatskog nacionalnog korpusa te povezivanje potencijala hrvatskog naroda u RH i iseljeništvu, izgradnja socijalne pravednosti, usmjerenost općem dobru, društvena solidarnost, društveno i institucionalno povjerenje, aktiviranje ukupnih socijalnih potencijala itekako relevantne kategorije nacionalne sigurnosti". Ovome se doista nema što dodati niti oduzeti. Dijagnoza je apsolutno relevantna u svim aspektima.