Strateško opredjeljenje Bosne i Hercegovine je pristupanje NATO-u, što je predviđeno i Zakonom o obrani. No Republika Srpska osporava ono na što je i sama svojevremeno pristala. Stav RS-a, koji odražava duboku institucionalnu i sigurnosnu blokadu unutar države, uvjetuje izostanak BiH iz aktualnih regionalnih inicijativa - piše Samir Huseinović, čiji prilog za DW, uz neznatne prilagodne u tekstu i opremi, prenosimo u cijelosti.

Samir Huseinović

DW

Iako je BiH članica Partnerstva za mir i ima profesionalne Oružane snage pod državnim zapovjedništvom, faktički je paralizirana zbog izostanka političke volje za realizaciju ranijih strateških dokumenata. Dok se RS entitet, s većinskim srpskim stanovništvom, danas protivi približavanju BiH NATO-u, drugi bh entitet s većinskim bošnjačko-hrvatskim stanovništvom - Federacija BiH, jasno je opredijeljen za euroatlantske integracije.

Takva unutrašnja podijeljenost onemogućava napredak i sve češće stavlja BiH u nezahvalnu regionalnu poziciju - države koja je teritorijalno u središtu Zapadnog Balkana, ali izvan ozbiljnih sigurnosnih dijaloga.

IZVAN ARANŽMANA

U tom kontekstu čini se da ni političke inicijative koje dolaze iz okruženja ne računaju ozbiljno na BiH kao pouzdanog ili funkcionalnog partnera. Nedavna deklaracija o vojnoj suradnji između Hrvatske, Albanije i Kosova, kao i dogovor Srbije i Mađarske o međusobnoj vojnoj pomoći - predstavljaju novu sigurnosnu dinamiku u regiji. BiH, međutim, u tim procesima nema jasnu ulogu.

Dodatnu složenost donose i postojeći mehanizmi poput Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja iz 1996. godine. Vojni analitičar Nedžad Ahatović za DW kaže da je taj sporazum u međuvremenu postao tehnološki zastario: "Vojni balans na zapadnom Balkanu ne postoji već cijelo desetljeće. Srbija i Hrvatska vode utrku u naoružanju sve u okviru tog sporazuma, jer ne prelaze dopuštene kvote po rodovima vojske. Ali danas vam je za rat potrebno mnogo manje sredstava - bespilotne letjelice, na primjer, uopće nisu obuhvaćene sporazumom. Zato bih ga trebalo ili napustiti kao koncept vojnog balansa ili obnoviti s jasnijim i strožim kriterijima."

Posebno zabrinjava činjenica da predsjednik RS-a Milorad Dodik otvoreno najavljuje mogućnost da se RS, kao da je zaseban međunarodni subjekt, priključi vojnom savezu Srbije i Mađarske. Iako je riječ o političkoj retorici bez pravne osnove, takve izjave nisu bez posljedica. "To je grubo kršenje Ustava BiH", upozorava Ahatović, podsjećajući da je Dodik već osumnjičen zbog napada na ustavni poredak i da njegove izjave izazivaju dodatne napetosti u BiH, ali i širem regionalnom kontekstu.

Vojnopolitički analitičar iz RS-a Vladimir Vučković smatra da pokušaji savezništava u regiji izvan postojećih struktura, poput NATO-a ili ODKB-a (ruska Organizacija ugovora o kolektivnoj bezbjednosti), djeluju neodrživo: "Dva novonastala saveza više govore o želji za regionalnom dominacijom nego o stvarnoj koheziji. Odnos Srbije i Mađarske ima ekonomsku logiku - Mađarska se želi riješiti starog naoružanja koje ne ispunjava NATO standarde. Ali kohezija u tim savezima ne proizlazi iz zajedničke vizije, već iz međusobnih animoziteta prema protivničkim blokovima", smatra Vučković, te drži da bi bolji bio alternativni pristup: "Umjesto sudjelovanja u takvim strukturama, pametnije bi bilo ugledati se na Austriju - zemlju koja svoju neutralnost koristi za ekonomsku stabilnost i nije članica nijednog vojnog saveza."

Vojnopolitički komentator Antonio Prlenda upozorava da geopolitičke promjene, uključujući povratak Donalda Trumpa na američku političku scenu, dodatno utječu na sigurnosne kalkulacije u regiji Balkana: "Iskustvo Ukrajine pokazuje da SAD više nije toliko pouzdan saveznik dok god je Trump na vlasti. Njegova politika preusmjerena ka Indopacifiku i rivalstvu s Kinom može značiti smanjenje američkog angažmana u Europi, uključujući i eventualno povlačenje trupa s Kosova."

U tom kontekstu Prlenda vidi logiku u savezništvu Hrvatske, Albanije i Kosova: "To je način da se zemlje regije same pripreme za moguće sigurnosne vakuume. Nedavni posjet hrvatskog ministra odbrane Turskoj nije slučajan - Turska je ključni partner i na Kosovu i u BiH. Sve to ima odvraćajući efekt, posebno prema Srbiji."

KOSOVO KAO KATALIZATOR

Prlenda dodaje da bi se u slučaju krize na Kosovu, savezništva tih zemalja mogla prenijeti i na BiH: "Ako su Bošnjaci i Hrvati u BiH na istoj strani, za BiH se ne treba bojati. Čini se da Dodik u RS-u više nema onu podršku koju je očekivao - građani BiH, bez obzira na nacionalnost, sve češće biraju mir i stabilnost umjesto političkih avantura", kaže sugovornik DW-a.

Što se tiče dogovora Srbije i Mađarske, Prlenda je jasan: "To je Vučićev populistički odgovor na deklaraciju iz Zagreba - za internu upotrebu. Orban pomaže Vučiću kao Putinov igrač drugom Putinovu igraču. Sve to potvrđuje da EU i regija moraju biti dodatno oprezni."

U svemu tome BiH ostaje zarobljena između unutrašnjih podjela i vanjskog nepovjerenja. Prlenda ocjenjuje da je teško govoriti o BiH kao pouzdanom međunarodnom partneru "kad u entitetu RS-a od početka imate velikosrpskog trojanskog konja koji minira sve međunarodne inicijative". Jedini put za BiH je približavanje Europskoj uniji - tako bi se prirodno otvorila i vrata NATO-a, uvjeren je Prlenda.

Regionalne sporazume komentirao je za DW i generalni tajnik NATO-a Mark Rutte: "U regiji vidimo više bilateralnih i trilateralnih sporazuma. Vidjeli smo Albaniju s Kosovom i Hrvatskom, a sada i ovaj sporazum (Srbije i Mađarske). NATO nije dio toga, to se ne tiče Saveza", zaključio je Rutte. (Portret snimio: DW)