Rat u Europi traje punim intenzitetom od 2022. nakon pokretanje opće invazije na Ukrajinu, ali zapravo Rusija ratuje na istoku Ukrajine u kontinuitetu već od 2014. godine. Rat je europska stvarnost koliko god Europljani bili uljuljani u stavove o miru i prosperitetu koji su proživljavali od 1945., izuzev prostor bivše Jugoslavije s početka devedesetih u kojem su europske države bile nemoćne zaustaviti velikosrpske ambicije bez angažmana SAD-a, kaže mr. sc. Krševan Antun Dujmović, stručni savjetnik s Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), te u nastavku svoga priloga, piše:

GOLEMI TROŠKOVI

- Dolaskom Vladimira Putina na vlast 2000. godine, stvari se dramatično mijenjanju za Europu jer Putinova Rusija želi obnovu Ruskog Carstva u granicama koje se manje-više podudaraju s granicama Sovjetskog Saveza u trenutku njegova raspada 1991. godine.

Krševan Antun Dujmović

Devedesete nisu donijele ‘’kraj povijesti’’, nego samo kratki ‘’predah’’, ako ga je ikad i bilo, od tzv. realpolitika. Rusija je još prije 17 godina, u kolovozu 2008., izvršila agresiju na Gruziju, koja je danas, kao i Ukrajina, kandidatkinja za članstvo u EU-u, a prisvaja dio teritorija Republike Moldove još od devedesetih, dok se Europa pretvarala kao da ti problemi ne postoje.

Sada, kada je Europska komisija predstavila svoj prijedlog proračuna EU-a u sedmogodišnjem razdoblju od 2028. do 2034. godine, vodi se debata o važnosti sigurnosti i obrane za Uniju, pa se može reći da Europa kasni u ovom segmentu s obzirom na svoje konkurente, i još važnije svoje rivale poput Rusije. Treba naglasiti kako se u Uniji prilikom usvajanja svakog sedmogodišnjeg budžeta vode žučljive rasprave, neke članice traže više odnosno manje novca za određene sektore, npr. poljoprivredu, za koju su novim prijedlogom smanjena izdvajanja u odnosu na stari proračun. Svaka članica ima svoje planove i ambicije, bogati žele manje plaćati, a siromašni primati više novca. Novi budžet kakav predlaže Komisija je ambiciozan, i takav treba biti. Novi proračun trebao bi iznositi oko dva bilijuna eura, što je znatno povećanje s obzirom na trenutni proračunski okvir koji traje do 2027., ali opet i te dvije tisuće milijarda eura samo su 1.26 % bruto domaćeg proizvoda 27 zemalja članica EU-a u novom sedmogodišnjem razdoblju.

Sredstva u proračunu za obranu također su razumljiva zbog rata u Ukrajini i dramatično su povećana u sklopu inicijative ReArm Europe/Readiness 2030. Državama članicama dana je mogućnost da kroz različite financijske mehanizme mobiliziraju do 800 milijarda eura, a u sklopu ove inicijative nalazi se i instrument SAFE kojeg podupire proračunski novac EU-a. SAFE zapravo neće dodjeljivati nepovratna sredstva zemljama članicama EU-a, nego će one zajedničkim inicijativama dobivati zajmove za koje je predviđeno ukupno 150 milijarda eura za nabavu naoružanja i opreme. To će imati blagotvoran učinak ne samo na vojnu industriju nego i na cjelokupno gospodarstvo EU-a jer je obrana nerazdvojna od drugih sektora. Uz jačanje obrambene komponente, treba jačati kiberentičku, energetsku sigurnost, sigurnost hrane, sigurnost opskrbnih lanaca i logistiku, itd. Uz to mnogi vojni programi imaju i civilnu primjenu, tako npr. proizvođači dronova mogu razvijati programe koji imaju i civilnu i vojnu komponentu.

Sve to bit će poticaj za uspavanu Europsku uniju, koja nije bila dovoljno aktivna ni na međunarodnoj sceni ni u jačanju svojih vojnih kapaciteta. Europska vojna industrija već je prilično razvijena, treba ju i dodatno jačati, ali je sigurno da će se dio naoružanja morati nabavljati od SAD-a. Od toga ne treba bježati, Amerika je partner Europe, bez obzira na prepucavanja oko carina nakon dolaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću, te je i dalje najveća vojna sila na svijetu. Spomenimo da će američki vojni budžet iznositi godišnje tek nešto manje od bilijun eura (oko bilijun dolara), pa to usporedite s dva bilijuna europskog budžeta, i to u razdoblju od sedam godina, pri čemu je obrana samo manji dio, većina sredstava ide za kohezijsku politiku, poljoprivredu, digitalizaciju, itd. U tom pogledu EU i dalje zaostaje za SAD-om, ali se stvari konačno kreću nabolje u Bruxellesu.

Uz ove dobrodošle i potrebne europske napore, za jačanje sigurnosti i vojnog-industrijskog kompleksa u EU-u, jer ne mogu Amerikanci uvijek ratovati za Europljane, odnosno i Europa se mora uključiti sama i investirati znatna sredstva u svoju sigurnost - NATO ostaje temelj sigurnosti cijelog Zapada. Uza sve najave nakon dolaska Trumpa i pitanja početkom godine hoće li NATO opstati do lipnja i summita u Hagu - sa skupa u Nizozemskoj je NATO izišao još jači. Trump, državni tajnici Marco Rubio i Pete Hegseth jako su dobro komunicirali s Europljanima te je dogovoren novi prag od 5 % BDP-a izdvajanja za obranu do 2035., a jedino je negodovala Španjolska. Za Europsku uniju ključno je da i nakon tri četvrt stoljeća ima Ameriku uza sebe - i američke trupe u Europi. Izdvajanja za obranu su dobrodošla, ona će se postupno povećavati, te će biti zamašnjak razvoja cjelokupnog gospodarstva i probudit će vjeru Europljana u same sebe.

Inače je demokratsko pravo svake zemlje da se uključi u NATO po svojoj volji. Nikada nikakav dokument nije potpisan prilikom raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog Pakta da se NATO neće širiti na istok, prema Rusiji. Podsjetimo, istok Europe potpao je pod Sovjetski Savez zbog dogovora nacističke Njemačke i SSSR-a, Pakta Ribbetrop-Molotov, 1939. godine. Te zemlje ušle su u sastav SSSR-a vojnom silom, odnosno prisilom, ne svojom voljom. Što bi bilo s baltičkim republikama danas, Litvom, Latvijom i Estonijom, pokraj ovakve Rusije, da nisu u NATO-u? Rusija bi ih sigurno bila pregazila. Zapravo je NATO, konkretno dvije njegove članice Francuska i Njemačka koje su uložile veto, učinio pogrešku što na summitu u Bukureštu u travnju 2008. nije primio u članstvo Gruziju i Ukrajinu. Posljedice vidimo danas - komadanje ove dvije suverene države od Ruske Federacije. Da je NATO povukao liniju od Baltika do Crnog mora i Ukrajine, Rusija se ne bi odvažila na vojnu avanturu protiv Ukrajine. Ovako rat traje već tri i pol godine, usred Europe, sa stotinama tisuća mrtvih na obje strane.

NEMIRNO SUSJEDSTVO

Što se tiče Hrvatske, ona je sigurna zemlja, uvelike je i zbog članstva u NATO-u i EU. Nadležne službe rade svoj posao, a vojska je opet u odličnom stanju, nakon godina zanemarivanja od 2000. godine. Snažna, dobro opremljena, motivirana i tehnički i tehnološki jaka vojska je temelj sigurnosti svake zemlje tako i Hrvatske, čiji susjedstvo je nemirno, naročito neke zemlje zapadnog Balkana. Ulaganje u sigurnosti i obranu nisu trošak, to je investicija u sigurnost bez koje nema napretka društva ni razvoja ekonomije. Jaka hrvatska vojska ne znači militarizaciju društva, već odvraćanje neprijatelja od napada na našu zemlju. Lažni pacifisti koji pozivaju na razoružavanje, odnosno na raspuštanje NATO-a, ne prizivaju mir, nego rat, slabost vojske jedne države je poziv drugima da iskoriste tu slabost. Ovaj proces treba nastaviti, jer su prijetnje hibridne, asimetrične i uvijek iznenađujuće inovativne.

Hrvatska se ne smije uljuljati u privid mira. U gotovo svim krajevima svijeta postoje konflikti i ratovi, od sukoba s narkokartelima u Meksiku s tisućama mrtvih svake godine preko Afrike i Bliskog istoka, prostora s nebrojenim sukobima, preko Ukrajine, u kojoj se vodi rat s intenzitetom neviđenim u Europi od 1945., do povremenih sukoba Indije i Pakistana u južnoj, i kraljevina Tajlanda i Kambodže u jugoistočnoj Aziji. Također, Europa je i dalje izložena terorističkim napadima i sukobima migranata i policije, zbog neuspjelih politika integracije, a nemirna je i politička situacija u našem susjedstvu, naročito Srbiji. Zato obrana i sigurnost trebaju biti u centru pažnje hrvatske države.