U prvom kvartalu rast BDP-a je nešto niži (2,9 %), ali još uvijek dvostruko brži od prosjeka EU-a. No državni proračun se ne puni kako je to planirano, ministar Primorac kaže da ekspanzija rashoda nije iznenađenje, dok Vlada ostaje pri svojim projekcijama i planira rebalans u posljednjem kvartalu...

Za komentar svega što se trenutačno događa zamolili smo ekonomskog analitičara, dr. sc. Damira Novotnyja, prof. stručnih studija sa Sveučilišta Algebra Bernays iz Zagreba?

- Rashodi državnog proračuna su u prvom polugodištu 2025. godine brže rasli, prije svega, zbog rasta plaća zaposlenika državnog sektora koje se financiraju na razini središnje države. Rast plaća ove skupine zaposlenika je bio uistinu snažan, možda bi se moglo reći prekomjeran u odnosu prema inflaciji i osobito u odnosu prema produktivnosti. Prihodi državnog proračuna će se u trećem kvartalu, na temelju turističke potrošnje, vrlo vjerojatno ubrzati i tako smanjiti manjkove likvidnosti iz prvog polugodišta koje Vlada može vrlo lako popuniti zaduživanjem na domaćem financijskom tržištu. Utoliko je ministar financija vjerojatno u pravu kada najavljuje tehničke rebalanse u drugom dijelu godine, odnosno usklađivanje planiranih prihoda i rashoda državnog proračuna s realnim kretanjima. Ostaje, međutim, i nadalje zabrinutost zbog ekspanzije troškova državnog proračuna koji mogu imati negativne učinke na privatni sektor i njegovu sposobnost akumuliranja kapitala za ulaganja u razvoj. Naime, pretjerano visoke plaće ne samo da stvaraju nelojalnu konkurenciju državnog sektora prema privatnom sektoru te vrše pritisak na ukupan rast plaća iznad rasta produktivnosti rada i svih drugih faktora proizvodnje dobara i usluga, već može imati dugoročne posljedice na ukupna ekonomska kretanja. Lako zarađen novac u državnog sektoru može i vjerojatno hoće sniziti ionako vrlo slabe poduzetničke ambicije mladih ljudi, a bez snažnog domaćeg poduzetništva nije moguće zamisliti dugoročan rast općeg blagostanja u Republici Hrvatskoj.

INFLATORNI PRITISCI

O bauku inflacije govori se gotovo na dnevnoj bazi. Glavni ekonomist HUP-a kaže da je za inflaciju kriv i rast plaća u javnom sektoru, također kaže da bi stabilnije i niže cijene hrane mogle biti tek uz snažniju domaću proizvodnju... Vaš komentar? Koji je zapravo i dalje temeljni problem s inflacijom u Hrvatskoj?

- Osobno podržavam stajalište slavnog američkog ekonomista i nobelovca Miltona Friedmana koji je svojevremeno izjavio da je "inflacija uvijek i svagdje monetarni fenomen". Drugim riječima, Friedman je bio uvjeren da je inflacija, odnosno opći rast cijena posljedica velike ponude novca u odnosu prema dostupnoj količini roba i usluga. Inflacija u Hrvatskoj, kao i u svim ostalim europskim zemljama, počela je ubrzavati sredinom 2022. godine kao posljedica vanjskih šokova i naglog rasta cijena energenata. Europska središnja banka, ali ne i ostale središnje banke u EU-u, brzo je reagirala i svojim mjerama naglog povećavanja kamatnih stopa i smanjivanjem ponude novca u europodručju godišnju inflaciju dovela na podnošljivu razinu oko 2 % u lipnju 2025. godine. Unutar europodručja jedino su Hrvatska i Slovačka u lipnju zabilježile inflaciju iznad 3 %. Države izvan europodručja, osobito Poljska i Mađarska, u istom razdoblju imale su inflaciju iznad 4 %. Dakle, uvođenje eura nije uzrok inflacije u Hrvatskoj (i Slovačkoj), kao što se to često može čuti u hrvatskoj javnosti, već prvenstveno manjkom roba i usluga uz rast plaća (dakle indirektne ponude novca) u državnom sektoru.

Hrvatska je vlada, naime, upala u klasičnu zamku koju poznajemo iz povijesti inflacije u Italiji i koju nazivamo "mobilnom skalom". Naime, svojevremeno su tamošnji, vrlo snažni sindikati, vršili pritisak na vladu da plaće brže rastu od stope inflacije. Na taj je način vlada, zapravo, emitirala novac i hranila inflaciju. Hrvatska je vlada povećavanjem plaća u javnom sektoru učinila isto - dolila ulje na vatru inflacije. Uz snažnu turističku potražnju tijekom ljetne sezona i manjak domaće ponude roba (i rada) opći rast cijena je bio neizbježan. Inflacija je tako dobila strukturna obilježja. Sve dok vlada bude prihvaćala sindikalne zahtjeve za rast plaća u državnom sektoru i pretjerivala u raznim socijalnim transferima te provodila višestruko neprihvatljive mjere neposredne kontrole cijena, i ne bude djelovala na strani jačanja domaće ponude roba i usluga, inflatorni pritisci u Hrvatskoj će biti snažniji u usporedbi s ostalim zemljama članicama europodručja. Ili da ponovo parafraziramo Miltona Friedmana: Dok drugi čimbenici mogu utjecati na cijene u kratkom roku, dugoročna inflacija, kakvu danas vidimo u Hrvatskoj, u svojim je korijenima povezana s prekomjernim indirektnim stvaranjem novca od strane vlade. Europska središnja banka djelovat će protiv inflacije, ali će hrvatska vlada, ako nastavi istim smjerom fiskalne politike, djelovati u korist općeg rasta cijena.

Zašto se Vlada iznenada odlučila za deregulaciju cijena goriva? Ima li to veze s turističkom sezonom? Ministar Šušnjar kaže da nema... Kakve posljedice te odluke mogu biti na gospodarstvo, energetski sektor, na šire građanstvo? Pa i na inflaciju...? Je li to početak kraja idile s državom... Nedavno ste u komentaru za N1 rekli da je odluka Vlade da uđe na tržište i limitira cijene naftnih derivata bila potpuno pogrešna...

- Hrvatska je članica europodručja, najrazvijenije regije svijeta u kojoj prevladava tržišno orijentiran ekonomski sustav. Ova je regija dosegnula ovu razinu razvijenosti upravo zbog ekonomskog sustava slobodnog poduzetništva i smanjene uloge države, uglavnom ograničene na socijalna pitanja. Dakle, prevladavajući ekonomski model u europodručju je model tržišno-socijalne ekonomije u kojem vlada ne smije ograničavati cijene. Ni jedna vlada europodručja nije ograničavala cijene naftnih derivata i energenata na način kako su to učinile Hrvatska i Mađarska, dakle ograničavanjem cijena. Cijene naftnih derivata u Europi se u pravilu formiraju na tržištu i povezane su s kretanjem cijena sirove nafte na globalnim tržištima. Cijena sirove nafte je u prvom polugodištu 2022. godine počela naglo rasti, doživjela svoj vrhunac od 115,00 USD za jedan barel početkom lipnja 2022. godine te u drugom dijelu te godine počela padati. Početkom 2023. godine je cijena sirove nafte pala ispod 70,00 USD po barelu. Tržište derivata u EU je reagiralo te su cijene pale na razinu prije početka inflatornih šokova. Dakle, tržišnih razloga za direktnu kontrolu cijena derivata u Hrvatskoj nije bilo niti se takvom vladinom intervencijom postigao proklamirani cilj pomoći građanima. Naime, ovakve intervencije nisu samo protivne samoj prirodi tržišno-orijentiranih ekonomskih sustava, i zbog svojeg vodoravnog djelovanja na sve potrošače goriva (podjednako one bogatije i siromašnije slojeve društva) i ne mogu ostvariti socijalne ciljeve, već stvaraju kod građana osjećaj da će vlada ograničavati cijene kad god cijene potrošačima ne budu prihvatljive. Na taj način vlada izaziva direktne i indirektne štete u ekonomskom sustavu, slične onima koje izazivaju dugotrajne potpore u poljoprivredi na produktivnost poljoprivrednog sektora. Vladine mjere ograničavanja (pogrešno je tvrditi "regulacije" tržišta, jer te mjere to nisu bile) cijena nafte su samo poticale potražnju i energetsku rastrošnost.

U pogledu opasnosti rasta cijena derivata, nakon ukidanja mjera direktne kontrole, ona postoji, ali ne zbog globalnog kretanja cijena nafte, već zbog visoke koncentracije distributera derivata. INA i MOL zajedno kontroliraju oko 65 % tržišta naftnih derivata, što upozorava na nisku razinu konkurentnosti ovog tržišta kakva nije prisutna ni u jednom tržišnom segmentu u Hrvatskoj osim na tržištu lokalnih komunalnih usluga. Austrijska naftna kompanija OMV, primjerice, ima u vlasništvu tek oko 10 % benzinskih crpki, a prvih pet najvećih distributera derivata u Austriji kontrolira oko 50 % crpki. Nezavisni distributeri nafte imaju, tako, vrlo važnu ulogu na tržištu derivata u ovoj zemlji, a cijene derivata u ovoj zemlji se formiraju kao rezultat konkurentske utakmice između distributera. Austrijska vlada vrlo pažljivo prati trendove i sprječava stvaranje cjenovnih kartela.

Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, prošlog je tjedna predstavila nacrt Višegodišnjeg financijskog okvira (VFO) koji će se primjenjivati od 2028. godine... Što Hrvatska može očekivati od novog sedmogodišnjeg EU proračuna, po mnogima ključnog za budućnost Unije?

- Prvi prijedlog proračuna EU za razdoblje 2028. - 2034. iznosi oko 1.700 milijardi eura, odnosno oko 1,2 % BDP-a Unije. Ukupan proračun za prethodno proračunsko razdoblje iznosi 2.018 milijardi eura koji se sastojao od 1.211 milijardi eura redovnog proračuna i 807 milijardi eura u okviru Nove generacije EU, instrumenta namijenjenog oporavku od COVID-19 krize. Utoliko prijedlog proračuna za novo razdoblje predstavlja određeno smanjenje, koje će zasigurno značiti smanjivanje sredstava namijenjenih kohezijskim politikama i politikama ruralnog razvitka. To će značiti, dakako, i manji financijski okvir europskih fondova za zemlje članice, pa tako i za Hrvatsku. Korisnici europskih potpora iz javnog i privatnog sektora (značajno manje) morat će se tome prilagoditi. Međutim, to može biti i dobra vijest za sve ekonomske aktere jer će biti prisiljeni svoje razvojne projekte financirati iz vlastitih i dostupnih bankarskih izvora. Projekti će biti pažljivije planirani i tržišno orijentirani, pa tako i znatno učinkovitiji, odnosno produktivniji u odnosu prema projektima koji se financiraju uz znatne EU potpore. Nažalost, površna analiza projekata koji su se do sada financirali iz EU fondova u Republici Hrvatskoj upozorava na vrlo nisku razinu učinkovitosti i multiplikacije na dugoročno održiv ekonomski razvitak. Upravo zbog ove činjenice postoji bojazan da se sadašnje visoke stope ekonomskog rasta, ponajviše financiranje iz EU fondova i instrumenata Nove generacije EU, neće moći održati.

IGNORIRANJE ZNANOSTI

Što očekivati do kraja godine? Koliko je realno da se godišnja stopa inflacije smanji u drugoj polovici godine? I može li se rast BDP-a zadržati na nekoj koliko-toliko podnošljivoj razini? Uz sve to, trebamo li se bojati ulaska u recesiju, što bi to moglo potaknuti, a ne ovisi o nama - američke carine, posljedice ukrajinskog rata, novi paket sankcija prema Rusiji, novi energetski problemi, prilagođavanje inozemnih radnika...?

- Vrlo je vjerojatno da će se sadašnja, relativno visoka stopa inflacije (3,7 % u lipnju 2025.) održati na ovoj razini do kraja ove godine. Rast BDP-e vjerojatno će se nastaviti zbog intenzivnog korištenja EU fondova te visoke domaće potrošnje, zbog rasta plaća, i turističke potrošnje. Recesija ne prijeti, iako bi usporavanje ekonomskih aktivnosti, odnosno kratkotrajna recesija mogla biti ljekovita za pregrijano domaće tržište. Osobito bi bila korisna recesija na tržištu nekretnina, koje pokazuje znakove napuhivanja cjenovnog balona koji se prije ili poslije mora ispuhati. Recesije se ne treba pribojavati, budući da će usporavanje zasigurno doći, jer se ekonomske aktivnosti odvijaju u ciklusima. Hrvatska ekonomija trenutno se nalazi u fazi ekspanzije ekonomskog ciklusa koji je započeo 2021. godine, nakon pada ekonomskih aktivnosti u 2020. godini. Teorija ekonomskih ciklusa nas uči da nakon faze ekspanzije dolazi do recesije. Nevolja je u tome što ekonomska znanost ne može prognozirati kada će recesija nastupiti, ali ima empirijskih znanja koja mogu pomoći kreatorima ekonomske politike kako ublažiti negativne učinke recesije i kako ekonomija može brže izaći iz recesijskih trendova. Hrvatska ekonomska politika je, na žalost, često ignorirajući ekonomsku znanost produbljivala recesiju.

U pogledu opskrbe domaćeg tržišta energentima, nije potrebno strahovati, energije će biti dovoljno. Zbog snažne konjunkture na domaćem tržištu nedostaje radne snage. Uvoz radnika iz azijskih zemalja je postao svakodnevnica u Hrvatskoj. Inozemni radnici se u pravilu, unatoč pojedinačnim slučajevima, vrlo dobro integriraju, unose svježu radnu kulturu i podižu razinu produktivnosti u mnogim poduzećima.