Fenomen Marka Perkovića Thompsona ponovno je, gotovo preko noći, snažno podijelio hrvatsku javnost. Rasprave se ne stišavaju, a tema ostaje otvorena, osobito s obzirom na njegov nastup 4. kolovoza na sinjskom Hipodromu, uoči obilježavanja godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja. Kontroverzni koncert u Zagrebu, za jedne do sada neviđeni glazbeni spektakl, za druge masovni dernek sa zlokobnim referencama na ustaštvo i NDH, izazvao je velike reakcije javnosti koje su se prenijele u hrvatsku, ali i regionalnu političku sferu produbljujući između ostalog i već postojeće sigurnosne izazove.

dr.sc. Jadranka Polović

Ustupljeno

Takva koncertna masovka sa svim svojim obilježjima može se tumačiti i kao političko-ideološki projekt s jasnim ciljem - emocionalno mobilizirati društvo kroz glazbu koja slavi vjeru, obitelj i domoljublje, ali istovremeno nosi i snažan ideološki i politički naboj. Međutim, ako na to gledamo i kao na novoustoličeni desni pokret u Hrvata koji predvodi MPT, valja upozoriti da se takav "koncept" bitno razlikuje od političke desnice kakva već godinama postoji u Zapadnoj Europi. Naime, stranke kao što su Rassemblement National (RN), Marine LePen u Francuskoj ili njemački AfD raspolažu jasnim političkim programima i institucionalnom strukturom, što im daje dozu ozbiljne političke legitimnosti. S druge strane, politički pokret koji se formira oko Thompsona bliži je konceptu neonacifikacije društva, ili čak stvaranju modela države straha, kako to tumače pojedini društveno-politički komentatori, ne samo iz Hrvatske. Drugim riječima, u nekoj široj i kompleksnijoj slici i koncert MPT-a u Zagrebu, bio on "samo domoljubna zabava" ili pak ideološki projekt s revizionističkom pozadinom, poprima konotacije dubljeg značenja u izazovnom regionalnom, ali i europskom geopolitičkom kontekstu.

SLUČAJ SRBIJE

Najveća zemlja regije - Srbija - danas se suočava s prijetnjom duboke unutarnje destabilizacije, koja sve češće poprima obrise mogućeg građanskog sukoba. Prosvjedi koji su u početku formalno imali nepolitički studentski karakter brzo su se pretvorili u širi, ideološki raznolik pokret, predvođen svojevrsnom totalitarnom koalicijom sastavljenom od pobunjenih sveučilišnih krugova, anarhističkih grupa, nevladinih organizacija, stranih fondacija, agentura i plaćenih aktivista. Glavni je cilj tog saveza rušenje politički dominantnog predsjednika Aleksandra Vučića te uspostava novog (geo)političkog poretka koji bi Srbiju nepovratno usmjerio prema Zapadu.

Zaokret takvog karaktera podrazumijevao bi napuštanje aktualne politike balansiranja između Zapada (EU, NATO, SAD) i Istoka (Rusija, Kina, ali i Turska). Europska unija već duže vrijeme Srbiji postavlja jasne političke zahtjeve koji su artikulirani u izvješću posebnog izvjestitelja Tonina Picule za EP, a koji uključuju: formalno priznanje neovisnosti Kosova; predaju eksploatacije rudnih resursa, osobito litija (projekt Jadar) kao strateški važne sirovine na globalnoj razini; uvođenje sankcija Rusiji, ili bar usklađivanje vanjskopolitičkih izjava s pozicijama Bruxellesa, te priključenje NATO savezu, čime bi se Srbija jasno pozicionirala unutar zapadnog sigurnosnog sustava. Dodatno, Njemačka zahtijeva provođenje istrage o događajima u Banjskoj, na sjeveru Kosova, i procesuiranje odgovornih (rat koji je Trump spriječio!). Sve navedeno postavlja se kao preduvjet za otvaranje tek trećeg poglavlja u pristupnim pregovorima.

Ipak, radikalizacija prosvjeda, uključujući i nasilne sukobe s policijom, doveli su do znatnog pada javne podrške ulasku Srbije u Europsku uniju. Prema nedavnom istraživanju javnog mnijenja, povjerenje građana u europski put opalo je do najniže točke u posljednjih deset godina. U Bruxellesu se to protumačilo kao znak da su izravne metode destabilizacije - poput masovnih uličnih prosvjeda - iscrpljene i kontraproduktivne.

Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL

Zbog toga se EU strategija mijenja. Blokade ulica su out, a novi plan uključuje institucionalne softmetode: promjenu izbornog zakona i reorganizaciju REM-a (Regulatorno tijelo za elektronske medije). Iako zakonski definiran kao neovisna institucija, REM ima ključnu ulogu u regulaciji predizbornog medijskog prostora. Njegovo kadrovsko preoblikovanje postalo je jedno od ključnih polja političke borbe. Sve s ciljem uklanjanja Vučića, kojem je prema mišljenju europskih birokrata vrijeme isteklo. Unatoč sve većim tenzijama, Europska unija ne odustaje od Srbije iako joj neće pokloniti članstvo bez ispunjavanja cijelog niza spomenutih uvjeta. Naime, bez obzira na otpore, EU i NATO i dalje imaju jasno definiran cilj: izgradnju novog imperija koja bi uključio ne samo Srbiju i zemlje zapadnog Balkana već i Moldaviju, Gruziju, Ukrajinu, pa čak i države središnje Azije, koje Rusija tradicionalno smatra dijelom svoje interesne sfere.

Stoga se Srbija danas nalazi u središtu višeslojnog geopolitičkog sukoba izložena snažnim pritiscima globalnih imperijalnih sila. Suočena s teritorijalnim gubicima, demografskim padom, dubokom kriminalizacijom društva i općim civilizacijskim krizama, zemlja prolazi kroz razdoblje ozbiljnih društvenih potresa. U tom kontekstu izniknuo je studentski pokret koji je inicijalno nosio proeuropska obilježja, no ubrzo je prerastao u izrazito patriotski (domoljubni) antieuropski usmjeren pokret. Njegovo djelovanje sve se više fokusira na očuvanje državnog suvereniteta, pravoslavnog identiteta te snažnije povezivanje Srbije s Rusijom. Pokret se pozicionira kao otpor globalističkim tendencijama, a sve snažnije poprima obilježja velikosrpskog nacionalizma.

Središnji trenutak studentskih prosvjeda zbio se samo tjedan dana uoči povijesnog koncerta Marka Perkovića Thompsona. Prosvjedi su održani 28. lipnja, na Vidovdan - datum od iznimne simbolike u srpskoj povijesti, koji se veže uz Kosovsku bitku iz 1389. godine, nakon koje je Srbija pala pod vlast Osmanskog Carstva. No, u narodnom sjećanju, Vidovdan je prerastao tu povijesnu činjenicu i postao simbol žrtve, vjere i borbe za slobodu. Mnogi povijesni događaji povezuju srpsku državnost s Vidovdanom: Gavrilo Princip je 1914., u Sarajevu, počinio atentat na austrougarskog prestolonasljednika, što je poslužilo kao povod za izbijanje Prvog svjetskog rata; 1921. usvojen je Vidovdanski ustav, prvi ustav Kraljevine SHS; 1989. Slobodan Milošević održao je svoj povijesni govor na Gazimestanu, koji je simbolično označio uvod u jugoslavenske ratove; upravo na Vidovdan Milošević je izručen Haškom sudu. Vidovdan tako kontinuirano funkcionira kao dan kolektivne mobilizacije te nosi simboliku društvenog preokreta, što je porukama s vidovdanskog prosvjeda dalo dodatno značenje.

Dakle, na prosvjedima održanim 28. lipnja ugledni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Milo Lompar u svom, sada već povijesnom, govoru pozvao je na obnovu "kosovskog opredjeljenja" i "Obilićev podvig", tj. neprekidnu borbu za slobodu. Lompar je optužio zapadne sile da već 35 godina pokušavaju razdvojiti dvije temeljne srpske slobode: unutarnju slobodu - građansku, vjerski tolerantnu i solidarnu, utemeljenu na poštovanja Ustava Republike Srbije, u kojem su Kosovo i Metohija definirani kao njezin neotuđivi dio, te vanjsku slobodu ili pravo Srbije da vodi politiku vojne i političke neutralnosti te zaštite srpskog naroda izvan Srbije. Lompar je zaključio svoj govor pozivom na obranu Republike Srpske i zaštitu nacionalnih prava srpskog naroda u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji.

Reakcija EU-a na vidovdanski prosvjed u Srbiji bila je brza i odlučna - službeno su osuđeni govor mržnje, nasilni ispadi i nacionalistička retorika koja je obilježila dio skupa. S druge strane, koncert MPT-a u Zagrebu - održan unatoč činjenici da su njegovi nastupi zabranjeni u više europskih zemalja, uključujući Nizozemsku, Njemačku, Švicarsku, Austriju, Sloveniju i BiH - izazvao je tek ograničenu zabrinutost u europskim medijima i političkim krugovima. EU načelno upozorava na rizike radikalizacije i potencijalne destabilizacije regije, osobito u kontekstu povratka ekstremnih ideoloških simbola i poruka. U tom kontekstu ponašanje Europske unije ostavlja dojam dvostrukih standarda - dok se nacistička ikonografija u Njemačkoj s pravom strogo sankcionira i kažnjava, u drugim članicama EU-a često se prešutno tolerira, relativizira ili gura na marginu. Još izraženiji paradoks vidljiv je u slučaju Ukrajine, gdje se povijesno kompromitirani simboli i pojedinci, opterećeni kolaboracionističkom prošlošću, ne samo ignoriraju već se sve češće afirmiraju unutar političkog i kulturnog mainstreama, uz prešutnu ili otvorenu potporu europskih institucija.

F.S./ATAImages/PIXSELL

UBRZANO NAORUŽAVANJE

Ali vratimo se regiji! U analiziranom ozračju neizbježno se postavlja pitanje: Kuha li se novi sukob na zapadnom Balkanu?

Indikatori političkih i društvenih napetosti jasno su prisutni i u Srbiji i u Hrvatskoj, a njihov potencijal prelijevanja na širu regiju, uključujući Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Kosovo, ne može se zanemariti. Zaoštrena politička retorika prožeta revizionističkim diskursom, učestale političko-kulturološke provokacije te niz sigurnosnih incidenata dodatno podižu razinu tenzija. Sve to, potpomognuto medijskom eskalacijom, služi kao mehanizam unutarnje radikalizacije, s ciljem mobilizacije - osobito mlađe populacije - oko nacionalističkih narativa, i u Srbiji i u Hrvatskoj.

I Hrvatska i Srbija posljednjih godina znatno povećavaju izdvajanja za obranu, prateći regionalni trend ubrzane militarizacije. Srbija je intenzivno modernizirala svoju vojsku, nabavljajući oružje iz Rusije i Kine, ali i iz EU-a. Fokus je stavljen na raketne sustave, bespilotne letjelice i protuzračnu obranu. Hrvatska, s druge strane, ulaže u modernizaciju Oružanih snaga kupnjom borbenih zrakoplova Rafale, obnovom opreme i povećanja obrambenog proračuna, s ciljem postizanja, a sada i nadmašivanja dosadašnjih NATO-standarda od 2 % BDP-a - planirano je izdvajanje do 5 %.

Ti procesi upućuju na širi trend militarizacije zapadnog Balkana, koji je posebno zabrinjavajući u kontekstu rastućih političkih napetosti. Ubrzano gomilanje oružja, javno iskazivanje vojnih ambicija te stvaranje novih sigurnosnih saveza odvija se u izuzetno osjetljivom trenutku, a sigurnosna situacija u regiji sve se više destabilizira. Naime, formiranje novih obrambenih blokova izvan tradicionalne NATO-ne/NATO-podjele dodatno komplicira regionalnu sliku. Albanija, Kosovo i Hrvatska sklopili su sigurnosni savez koji je izazvao oštre reakcije iz Beograda. Kao odgovor Srbija - iako izvan NATO-a - uspostavila je strateško partnerstvo s Mađarskom, članicom Saveza, čime šalje snažan političko-sigurnosni signal.

Hrvatska zasad zadržava defenzivnu vojnu doktrinu, no politički jasno poručuje da će odgovoriti na svaki pokušaj destabilizacije Bosne i Hercegovine ili Kosova. Primjerice, u slučaju ozbiljnijeg incidenta u tim područjima lančana reakcija nije isključena - kao članica NATO-a, Hrvatska bi mogla biti izravno uključena u širi regionalni sigurnosni odgovor.

Svakako, na zapadnom Balkanu i dalje postoje zone visokog rizika, osobito u BiH te na Kosovu. Među najosjetljivijim i najsloženijim odnosima u regiji izdvajaju se oni između Srba i Bošnjaka - odnosi koji oblikuju političke, povijesne i društvene procese na prostoru bivše Jugoslavije, s naglaskom na Bosnu i Hercegovinu, ali i Srbiju te regiju Sandžaka. Njihovo pacificiranje otežavaju brojni faktori, među kojima se posebno ističu: povijesni revizionizam, politizacija ratne prošlosti, nacionalistička retorika, medijska manipulacija i, možda najvažnije, kroničan izostanak iskrene političke volje s obje strane. Dodatne napetosti prisutne su i na Kosovu, u Crnoj Gori te Sjevernoj Makedoniji - državama u kojima se etničke i političke podjele sve češće koriste kao alat za unutarnju destabilizaciju ili geopolitičko pozicioniranje.

Međutim, odnosi između Hrvatske i Srbije su ključni i determinirajući za potencijalnu nestabilnost regije. U tom kontekstu najave Hrvatske i Srbije o mogućem ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka sve se češće promatraju kao dio šireg procesa remilitarizacije regije. Iako se ti potezi službeno obrazlažu potrebom za jačanjem nacionalne sigurnosti, oni se istovremeno uklapaju u širi sigurnosno-politički okvir Europske unije i NATO-a, osobito u sklopu inicijative RePower EU, koja podrazumijeva znatno povećanje vojnih izdvajanja - do 5 % BDP-a. Ova politika usmjerena je na jačanje obrambenih kapaciteta država članica, međutim, u praksi, to sve češće uključuje ne samo financijski doprinos već i očekivanje da države - osobito one manje razvijene - aktivnije sudjeluju u obrambenim strukturama, uključujući i mobilizaciju ljudskih resursa.

EPA

POUČAK IZ POVIJESTI

U kontekstu neuspjeha u Ukrajini, pojedine europske sile već javno razmatraju mogućnost slanja vojnika u ratnu zonu. No istovremeno se sve češće postavlja pitanje - tko će zapravo biti ti vojnici? Realnost je da najrazvijenije članice EU-a teško mogu politički i društveno opravdati slanje svojih profesionalnih trupa u tuđe ratove. Upravo zato se poseban pritisak usmjerava prema siromašnijim članicama poput Hrvatske, Slovačke, Rumunjske ili Bugarske, ali i prema zemljama zapadnog Balkana koje se još uvijek nalaze izvan punopravnog članstva u EU-u ili NATO-u.

Međutim, prije raspoređivanja snaga u Ukrajini, Baltiku ili Crnom moru, rat na zapadnom Balkanu postaje zanimljiva opcija koja velikim europskim silama može olakšati donošenje takvih odluka. Mnogima to možda izgleda nezamislivo, ali ću podsjetiti na 1. svjetski rat, kada je na Istočnoj fronti, unutar austrougarskog XIII. korpusa (Zagreb, Slavonija i središnja Hrvatska), sudjelovalo 300.000 - 350.000 hrvatskih vojnika. Ukupni gubici (poginuli, ranjeni, nestali, umrli od bolesti) tada su iznosili između 40.000 i 70.000 hrvatskih vojnika (vidjeti Tominac, Nikola, Tragovima hrvatskih kostiju, Vijenac 613-614). Dakle, branili su državu koje se danas rijetki sjećaju. Kontekst destabilizacije regije kao rezultat geopolitičke partije šaha je zabrinjavajući - Balkan se ponovno pojavljuje kao potencijalno posredničko poprište šireg sukoba velikih sila, uz sve teže predvidljive posljedice.