Uvjerljivo najveći dio troškova za financiranje NATO-a, vojnog saveza koji okuplja 32 zemlje, snosi i dalje SAD. I europska sigurnost ovisi o američkim vojnicima i njihovu oružju, prije svega o specijalnim vojnim sposobnostima kojima Europljani u ovom trenutku još ne raspolažu. Na primjer, u području zračnog transporta tenkova ili trupa, ali i satelitskog izviđanja i nadzora - navodi Helga Schmidt (ARD), čiji prilog za DW, uz neznatne prilagodbe u opremi, prenosimo u cijelosti.

Da bi se Europljani bez američke podrške uopće mogli (o)braniti od Rusije, godišnje bi (i to uz postojeće izdatke za obranu i naoružanje) bilo potrebno dodatnih oko 250 milijardi eura, izračunali su briselski think-tank Bruegel i Institut za svjetsko gospodarstvo iz Kiela. Tu se konkretno radi o oko 50 brigada s ukupno 300.000 vojnika i 3400 novih tenkova. Radi usporedbe - slanje jedne jedine nove brigade u Litvu (s oko 5000 vojnikinja i vojnika) njemački je Bundeswehr dovelo na rub postojećih kapaciteta.

EUROPA DVIJU BRZINA?

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen početkom je ožujka, uoči kriznog sastanka na vrhu EU-a o Ukrajini, predstavila “Plan za ponovno naoružavanje Europe”, težak stotine milijardi eura. Taj plan obuhvaća ublažavanje pravila o zaduživanju, kao i poticaje za povećanje izdataka za obranu, rekla je von der Leyen u Bruxellesu. Iznijela je procjenu da bi EU na taj način mogao mobilizirati “gotovo 800 milijardi eura”.

Jedna od stavki trebao bi biti novi fond, težak 150 milijardi eura, za povećanje ulaganja u obranu u EU-u, između ostaloga i za vojnu pomoć Ukrajini. Osim toga, von der Leyen računa i s privatnim kapitalom i s dodatnim sredstvima Europske investicijske banke. Taj plan predsjednice Europske komisije moraju odobriti države članice EU-a.

Ursula von der Leyen predlaže “omekšavanje” strogih pravila za maksimalnu visinu nacionalnih zaduženja, definiranih Ugovorom iz Maastrichta. To bi konkretno značilo da nacionalne vlade mogu investirati dodatne milijarde eura u tenkove, borbene zrakoplove ili streljivo a da se te investicije ne računaju u dopušteni deficit koji propisuje Ugovor iz Maastrichta. U to vrijeme još njemački savezni kancelar Olaf Scholz podržao je taj prijedlog, koji je u skladu s proklamiranim njemačkim stavom o tome da obrana ostane u nadležnosti nacionalnih vlasti, odnosno da se izdatke za naoružanje financira iz proračuna zemalja članica.

Kako bi se usprkos tome ubrzalo sigurnosnu suradnju u Europi, briselski think-tank European Policy Centre (EPC) predlaže da se 27 zemalja EU-a ne trudi previše oko postizanja jednoglasnih zaključaka, nego da se umjesto toga one zemlje koje to žele brže kreću naprijed. U tu “koaliciju voljnih” trebalo bi uključiti i države koje trenutno nisu članice Unije, poput Velike Britanije ili Norveške. U zajednički fond (Europski fond za financiranje sigurnosti) te bi zemlje uplaćivale novac, a zajedničkim sredstvima bi se, kako se dalje navodi, mogao ostvariti “efekt financijske poluge”, tj. zajedničkim snagama se zadužiti i puno više nego što bi to bilo moguće zbrojem pojedinačnih kapaciteta.

Francuska, Španjolska i Grčka žele da se europsko naoružavanje plati zajedničkim europskim kreditima, to bi, kako kažu, pomoglo da se ne optereti dodatno njihove nacionalne, ionako već prezadužene, državne proračune. Prije svih upravo francuski predsjednik Emmanuel Macron predlaže etabliranje europskog vojnog fonda za obranu, po uzoru na fond EU-a za svladavanje posljedica kriznog menadžmenta tijekom pandemije koronavirusa.

Euro-Bonds, odnosno euroobveznice - već je i ta riječ dovoljna da izazove zabrinutost njemačkog ministra financija. I nije samo Njemačka rezervirana oko te ideje, i neke druge zemlje koje prakticiraju strogu proračunsku disciplinu imaju slične rezerve. Te zemlje preferiraju koncept prema kojem bi izdatci za obranu i ubuduće bili u nadležnosti nacionalnih vlada. No u tom slučaju bi bilo posve nejasno kako bi se zemlje poput Španjolske ili Italije, koje za obranu izdvajaju manje od 1,5 posto svog BDP-a, ubuduće uopće mogle približiti proklamiranom cilju NATO-a od 2 posto BDP-a, pogotovo kada to gledamo u kontekstu njihova (pre)visokog državnog zaduženja.

ZAJEDNIČKE NARUDŽBE

Do sada je zajednička kupnja naoružanja bila iznimka unutar EU-a. A posljedica te prakse je činjenica da se u Europi koristi pet puta više različitih oružanih sustava nego u SAD-u. Ekonomski gledano, puno bi pametnije bilo objaviti natječaj za razvoj novog naoružanja, te taj posao dati onom koncernu koji proizvodi vojnu opremu i koji preda najatraktivniju ponudu. Kada bi sve vojske, primjerice, kupile unaprijed dogovoreni model tenkova, onda bi proizvodnja većeg broja tenkova bila na kraju krajeva jeftinija (po tenku).

No ono što se ekonomski čini dobrom idejom često propadne zbog nacionalnih egoizama. Ministarstva obrane do sada su rado kupovala sustave koje proizvode domaće tvornice naoružanja. Realizacija zajedničkih projekata otezala bi se zbog kompliciranog procesa usklađivanja stavova. Prema mišljenju vojnih stručnjaka, zajednička nabava je usprkos svemu tome nešto u čemu je najveći potencijal za bolje opremanje vojske uz podnošljive troškove.

Brojne članice EU-a jedinstvene su u ocjeni da bi Europska investicijska banka (EIB) trebala odobriti povoljne kredite za nabavu oružja i streljiva. Do sada to nije bilo kompatibilno sa statutima EIB-a. Proizvodnja oružja se, naime, kreditnim linijama podržava samo u iznimnim slučajevima - u načelu samo onda kada se oružje može iskoristiti i u civilne svrhe, na primjer za satellite ili dronove. “Omekšavanje” tih pravila tvrtkama iz područja naoružanja i obrane moglo bi omogućiti, pogotovo srednje velikim, da se “opskrbe” povoljnim kreditima.