Plan "ReArm Europe" upućuje na duboku promjenu strateškog smjera Europske unije. Cilj je smanjiti ovisnost o SAD-u i potaknuti razvoj europske obrambene industrije proizvodnjom sofisticiranih sustava poput protuzračne obrane, dronova i streljiva. Taj potez označava veliku promjenu u pristupu EU-a, koji se sve više udaljava od svoje tradicionalne uloge "mirovnog projekta" prema modelu koji uključuje elemente ratne ekonomije - navodi izv. prof. dr. sc. Pavle Jakovac, s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, te u svom prilogu za Magazin piše:

Pavle Jakovac

- Povećanje obrambenih izdataka, oslobađanje od fiskalnih ograničenja i ulaganje u domaću proizvodnju oružja upućuju na transformaciju prema sustavu koji prioritet stavlja na vojnu autonomiju i sigurnost. Strateški cilj plana je revitalizacija europske industrijske baze i jačanje tehnoloških kapaciteta, što bi moglo generirati ekonomski rast kroz tehnološke "spillover" učinke. Međutim, ta tranzicija nosi rizike, poput smanjenja sredstava za druge sektore i potencijalnog povećanja geopolitičkih napetosti.

KLJUČNE ODREDNICE

Da bi se govorilo o stvarnoj ratnoj ekonomiji, obično moraju postojati bar tri ključna pokazatelja:

1. eksponencijalni rast vojne potrošnje (npr. iznad 3 – 5 % BDP-a, kao što je bilo tijekom Hladnog rata)

2. preusmjeravanje industrijske proizvodnje na vojni sektor

3. državno upravljanje ekonomijom radi sigurnosnih ciljeva.

Iako Europska unije formalno nije u ratu, sve je više elemenata koji podsjećaju na elemente ratne ekonomije:

1. Industrijska mobilizacija: Povećanje ulaganja ne odnosi se samo na kupnju oružja (često iz SAD-a) nego i na obnovu i širenje europske obrambene industrije, što uključuje zapošljavanje, javne subvencije, strateške sirovine i reorganizaciju proizvodnih kapaciteta - ključne značajke ratne ekonomije.

2. Politička retorika: Upotreba izraza poput "ponovno naoružavanje Europe" dodatno sugerira tranziciju prema novom sigurnosnom režimu koji zahtijeva sistemsku preraspodjelu resursa iz civilnih u vojne svrhe.

3. Geopolitički kontekst: Rat u Ukrajini, prijetnje iz Rusije, nestabilnost na Bliskom istoku i rastuće napetosti s Kinom tjeraju EU da redefinira svoju ulogu u svijetu - ne samo kao ekonomski div nego i kao vojnostrateški akter.

4. Ekonomske posljedice: Povećana vojna potrošnja i fiskalna intervencija (zajmovi, poticaji, javna ulaganja) mogu gurati EU prema modelu u kojem gospodarstvo postaje podređeno obrambenim ciljevima, što je klasična definicija ratne ekonomije - čak i bez formalnog ratnog stanja.

Europska unija možda još nije formalno prešla u punopravno ratno gospodarstvo, ali mnogi njezini institucionalni i ekonomski potezi pokazuju da se kreće tim smjerom - prema militariziranijoj, sigurnosno orijentiranoj verziji vlastite ekonomije. Drugim riječima, radi se o tzv. ekonomiji sigurnosti, gdje fokus nije samo na aktivnom ratu nego i na pripremi za njega u uvjetima geopolitičkih prijetnji.

Odlučiti se za ratnu ekonomiju u vrijeme mira izuzetno je osjetljiv (čitaj: kontroverzan) potez. Formalno ili neformalno uvođenje elemenata ratnog gospodarstva znači da država (ili u ovom slučaju EU) priznaje dugoročnu nesigurnost i spremnost na ozbiljnu konfrontaciju - vojnu, tehnološku, geopolitičku. Za EU, koji je nastao upravo kao mirovni projekt, takav zaokret znači duboki ideološki i politički pomak. Je li to poželjno? Prije svega, nužno je jer svijet postaje nestabilniji, a sigurnosne prijetnje sve manje "klasične". Iako ratna ekonomija može potaknuti kratkoročni ekonomski rast zapošljavanjem i tehnološkim inovacijama, dugoročno često prouzročuje negativne posljedice poput smanjenja ulaganja u civilne sektore, inflacije i povećanja javnog duga. EU-u je potrebna balansirana strategija koja integrira obrambene potrebe s održivim razvojem i zaštitom slobodnog tržišta.

Penny Nass točno opisuje klasičnu definiciju ratne ekonomije: totalna mobilizacija svih društvenih resursa - radne snage, industrije, znanosti, financija - u službu obrane i rata. No trenutna globalna situacija još nije na toj razini, nego se radi o hibridnom stanju koje kombinira elemente civilne i vojne mobilizacije. Dramatizacija nije bez temelja - rat u Ukrajini, povećana napetost između SAD-a i Kine, nestabilnosti na Bliskom istoku, cyber-ratovanje, i sve više zemalja koje rekordno povećavaju vojne budžete. Usto, EU se pokušava emancipirati strateški, što uključuje i obrambenu industriju. No to nije (još) (totalni) rat. Glavni rizik nije sam rat (bar ne za sada), nego erozija demokratskih standarda i društvene kohezije zbog prekomjernog fokusa na vojne prioritete. Iako svijet nije još u trećem svjetskom ratu, živimo u doba u kojem se granica između mira i sukoba briše. Ne radi se nužno o dramatizaciji, nego o prilagodbi realnosti, u kojoj sigurnosni izazovi više nisu iznimka, već "novo normalno".

DOMAĆI KAPACITETI

Hrvatska, prema riječima ministra obrane Ivana Anušića, planira ulagati u razvoj vlastite vojne industrije kako bi smanjila ovisnost o uvozu opreme. Postignut je NATO-ov cilj od 2 % BDP-a za obranu, s planovima za povećanje na 2,5 % do 2027. godine. Fokus je na proizvodnji streljiva, dronova, a balističke opreme i borbenih sustava, uz pomoć EU-ova plana ReArm Europe. Hrvatska ima kapacitete s tvrtkama poput HS Produkt i Šestan-Busch te potencijal u brodogradnji i razvoju bespilotnih sustava. Iako ne može proizvesti sve sofisticirane sustave, suradnja s partnerima omogućit će postupni tehnološki razvoj. Taj pristup otvara priliku za gospodarski rast kroz inovacije i izvoz, ali zahtijeva prilagodbu zakonodavnog okvira i učinkovito upravljanje ulaganjima.

Drugim riječima, Republika Hrvatska ne može izbjeći globalne trendove militarizacije, ali mora mudro birati kako se pozicionirati - između ojačane samostalnosti i kolektivne europske obrambene integracije. Ulaganja u vojnu industriju imaju smisla ako idu ruku pod ruku s održanjem civilne stabilnosti, demokracije i ekonomskog razvoja.