Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen 4. ožujka predstavila je obrambeni plan Ponovno naoružavanje Europe (ReArm Europe), vrijedan 800 milijardi eura, za jačanje vojnih kapaciteta EU-a, a predviđa se ukupno 150 milijardi eura zajmova članicama Unije. Prelazi li Europa/EU na ratnu ekonomiju, ratno gospodarstvo, s obzirom na to da više oružja treba i proizvesti, a ne samo kupovati, od SAD-a, među ostalima - pitali smo dr. sc. Nevena Vidakovića, neovisnog ekonomskog analitičara i izvršnog direktora Loti Tradinga.

Neven Vidaković

PIXSELL

- Europska unija ne prelazi na ratnu ekonomiju. Najavljena brojka zapravo samo diže vojnu potrošnju na razinu koja je dogovorena u NATO paktu. Pojam ratne ekonomije puno je širi i sveobuhvatniji, tako da se taj termin sada upotrebljava izvan konteksta i u senzacionalističke svrhe. Što se tiče kupnje od SAD-a, to su posebne specifikacije tko što proizvoditi. Tako da dio proizvoda EU može proizvesti, a dio mora kupiti od SAD-a. Bez detalja teško je reći točne brojke.

Kako se carinske tarife predsjednika Trumpa uklapaju u taj plan? Je li i oružje nešto što SAD može izvoziti?

- Plan SAD-a je da mora smanjiti svoj deficit proračuna i deficit platne bilance. Izvoz oružja i vojne opreme dio je toga plana. Naravno, sada je pitanje u kojoj mjeri i u kojim količinama. To će sigurno biti dio nekoga većega trgovinskoga paketa, ali do te točke tek moramo doći kada se situacija smiri.

Što je zapravo ratna ekonomija, postoji li službena definicija toga pojma, koji su i kakvi pokazatelji nužni da bi taj i takav pojam iz teorije zaživio u praksi? U ratnoj ekonomiji na prvom mjestu je potrošnja za vojsku...

- Ratna ekonomija je ekonomsko stanje u kojemu je sve podređeno ratnoj proizvodnji. Participacija radne snage naraste, posebno kod ženske populacije, jer žene počinju više raditi s obzirom na to da su muškarci u vojsci. Primjer je, naravno, ekonomija SAD-a i Njemačke u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. U ratnoj ekonomiji kreditiranje je usmjereno ekonomskim aktivnostima koje su dio ratnoga napora. Posebna karakteristika ratne ekonomije je i veliki deficit države. Tako je dug SAD-a 1940. bio oko 50 %, a 1946. bio je 120 %. Sadašnje brojke i ekonomsko stanje u ekonomijama EU-a nije ni blizu ratne ekonomije. Tako da se može prestati upotrebljavati takve termine.

Je li uopće poželjno u miru proglasiti ratnu ekonomiju, ratno gospodarstvo? Što bi to zapravo značilo za državu (i EU, koji o tome sad govori!) koja se odluči na takav korak, trpi li zbog toga "civilna ekonomija", onda i civilno društvo, napose slobodno liberalno tržište...?

- Nije poželjno. Ratna ekonomija sve podređuje ratu. U prvom koraku to upravo znači da mora doći do zanemarivanja dijelova ekonomije koji se ne mogu iskoristiti za rat. U drugome koraku dio tehnološkoga razvoja koji se koristi u vojsci prelijeva se u civilni sektor i onda cijelo društvo ima koristi. Što se tiče slobode tržišta, civilnoga društva tu je jako teško naći balans. Posebno ako je rat ideološki. Ali opet želim istaknuti da trenutno nemamo ni blizu takvo stanje i nadam se da nećemo ni imati.

Penny Nass, stručnjakinja za javne politike u američkoj organizaciji Njemački Marshallov fond, kaže da su "u pravoj ratnoj ekonomiji svi elementi društva preusmjereni na obranu domovine". No koliko je zapravo situacija danas takva da se dramatizira u tolikoj mjeri, što sugerira da smo doslovce ako ne u trećem svjetskom ratu onda na korak do njega?

- Radi se o velikoj dramatizaciji. Što se tiče trećega svjetskoga rata, to jest mogućnost, ali svima je jasno da u današnjem svijetu treći svjetski rat nije rat, nego je game over za cijeli svijet. Mislim da to nikome ne treba. Svima je predobro da bismo to uništili ratom.

Kad se sve uzme u obzir, gdje je u svemu tome Hrvatska?

- Hrvatska sada mora platiti cijenu svoje pogrešne ekonomske politike. Mi smo imali jako puno potencijala upravo za ratnu proizvodnju, ali smo svojom ekonomskom politikom odlučili da nam to ne treba i da ćemo biti turistička zemlja. Proizvodili smo ratne brodove, proizvodili smo tenkove. Danas to ne možemo jer nemamo ni ljude ni tehnološke sposobnosti da bismo to napravili. Sada kada nam upravo treba takva industrija, mi je nemamo. To je direktna posljedica ekonomske politike klonova koji vas uvjeravaju da nam ne treba industrija i da nam ne treba znanje. Sada kada možemo iskoristiti priliku, mi nemamo resurse.

Ministar Anušić kaže da će Hrvatska ulagati u vlastitu vojnu industriju, a manje kupovati opremu u inozemstvu. Je li to moguće?

- Opet se postavlja pitanje tko će to raditi i tko će to financirati. Mi nemamo inženjerskih sposobnosti za proizvodnju visoko tehnološkoga oružja. Pojedinačna poduzeća nisu pravila, nego izuzetci. Za ostale stvari koje smo mogli proizvoditi za vojsku, na primjer, odjeću, više nemamo industrijskih kapaciteta i sposobnosti. Tako da je to samo politička priča u kojoj se sve lijepo obećava, ali se ne može ispuniti.

Kad se sve uzme u obzir, kamo ide svijet, kakva nam se budućnost piše...?

- Trenutno su stvari previše volatilne. Postaju nestabilne u tolikoj mjeri da je svima otežano poslovati. Upravo zato mora doći do znatnoga smanjivanja tenzija jako brzo. Ovakvo stanje nikome ne odgovara.