Zanimljivo je promatrati kako se narodno biće snalazi u ovim vrijednosno ispražnjenim i dekadentnim vremenima. Prihvativši protunaravnu i destruktivnu dogmu relativizma, tj. slijepu vjeru u to da je sve, pa čak i temeljne ontološke kategorije poput istine, relativno - demokratski je kolektiv bio prisiljen tražiti zamjenske načine za nošenje s težinom svakodnevice - navodi u svom komentaru Luka Goleš Babić, osnivač bloga Sapere Aude, vjernik, suprug, otac dvoje djece, profesionalni softverski inženjer i filozof, koji se strastveno bavi filozofijom i konzervativnom društvenom kritikom. Njegov prilog, objavljan krajem siječnja, prenosimo u cijelosti.

To se jasno očituje u klasičnoj ateističkoj supstituciji gdje odbačeni Bog biva zamijenjen deificiranim svjetovnim fenomenima poput Države, Struke ili Znanosti, ali i u prizemnijim, svakodnevnim pojavama. Primjerice, kad se prije nekoliko mjeseci dogodilo jezivo ubojstvo u Zagrebu, narodno je biće, lišeno dubljih načina za suočavanje s tragedijama, organiziralo besciljni prosvjed, očito želeći simbolički pokazati kako većina ljudi ipak ne odobrava ubojstva. Iako je prirodno da se zdrav dio populacije zgraža nad nasiljem nad nedužnima, s realnošću se zla potrebno ponajprije suočavati kroz duhovnu prizmu. Istovremeno, jasno je kako u ovom slučaju nije izostala odgovornost države.

No nedefinirani prosvjedi, kojima je glavni cilj bilo površno očišćenje od viđenog zla, ne samo da implicitno pripisuju državi apsolutnu moć - smatrajući da bi ona trebala spriječiti baš svaki zločin - već odvraćaju pažnju od stvarnih problema. Tako je narod nakon tog glasnog prosvjeda potpuno zaboravio na propuste sustava, pa je većinski prešutio činjenicu da je koji tjedan poslije liječnik odgovoran za psihijatrijsku skrb za počinitelja oslobođen krivnje, iako su ga njegovi roditelji prije počinjenja zločina preklinjali za pomoć.

Slično tome, narod koji je pasivno šutio tri godine dok mu je državni birokratski levijatan proždirao slobode pod krinkom javnog zdravstva, sada je, suočen s posljedicama vlastite pasivnosti, krenuo prosvjedovati - protiv cijena u trgovinama. Kako nitko ne voli ubojstva, tako, eto, nitko ne voli ni visoke cijene.

Opet je nagon za pravdom pogrešno usmjeren, opet se fokus razvodnjava i stvarni krivci ostaju pošteđeni odgovornosti. Dapače, kako bi apsurd bio cjelovit, vladajući podržavaju te prosvjede, jer oni ne ugrožavaju njihov položaj, kao što ne ugrožavaju ni položaj oportunističkih mainstream medija.

Narodno biće, zabavljeno performativnim prosvjedima i igrom bojkota kupnje, šuti o korupciji i stvarnim uzrocima problema dok mediji, koji su tijekom pandemije prešućivali ili demonizirali prave prosvjede - one s jasnim ciljevima i čvrsto zastupljenim zahtjevima - sada svečano ističu “važnost” ovih jalovih aktualnih.

Ne treba posebno isticati da konkretne krivce ovi prosvjedi nikada neće pronaći, jer trgovci, za razliku od političara, nemaju isturene pojedince koje se može direktno za nešto pozvati na odgovornost. Oni su skriveni iza nadljudskih internacionalnih trgovačkih korporacija, stoga će vjerojatno i drage volje preuzeti ovaj metak za ekipu, za svoje državne kolege koji imenom i prezimenom stoje iza svojih djela, jer znaju da njima neće mnogo izgubiti, a da će im se prijateljski političari prije ili poslije odužiti za tu žrtvu. Hudge i Grudge, Velika Država i Velike Korporacije, na kraju dana, kako je davno razotkrio Chesterton, zajedničkim snagama uništavaju naše društvo. Radi se o iznimno efikasnoj simbiozi.

Narodno biće je zbunjeno i izgubljeno, poraženo relativizmom koji ga je naučio bojati se prepoznati ijednu istinu kao objektivno točnu ili pronaći ijedan zakon neovisan o struci ili državi. Kada doista treba prosvjedovati, mediji o tome šute, stoga narodno biće ostaje doma. Kada vladajući traže malo prosvjeda i igara, mediji im na pladnju donose more revnih smušenih prosvjednika. U stanju dezorijentacije, u kakvom jest, narod naprosto panično traži svog gospodara, jer će radije robovati drugima nego nastaviti živjeti u vrijednosnoj pustinji.

Taktički nametnut relativizam tako ustupa mjesto novom dogmatizmu, zaokružujući fenomen koji nazivamo relativističko-dogmatičnim mehanizmom. Nametni im odbacivanje tradicije u ime progresa, da bi zatim preostalim ljudskim praznim pločama mogao prezentirati svoj novi apsolutizam. Vladarima takva situacija iznimno pogoduje - dokle god su prosvjedi banalni i besmisleni, a narodno biće poslušno, bezlično i zaigrano krivim stvarima, status quo ostaje siguran i netaknut.