Reportaža iz Egipta: Prošlost je na svakom koraku, i u sadašnjosti i u budućnosti
HALID AL-HAMISI: KADA OTVORITE SRCE U EGIPTU, VIDJET ĆETE NEVJEROJATNE STVARI. DOSTA JE I SAM NIL...
Nezaboravni obiteljski provod vjerojatno najzanimljivijom državom Afrike započeli smo obilaskom impresivnog Egipatskog muzeja u Kairu. Tu se nalazi više od sto dvadeset tisuća predmeta, među kojima i najglasovitije "Tutankamonovo blago". Tu su i njegove srebrna i brončana truba, koje su krajem tridesetih 20. stoljeća zasvirale uživo, prvi put nakon više od tri tisuće godina.
Od svih muzejskih predmeta nas je baš impresionirao dioritni kip faraona Kefrena. Nađen je u Dolinskom hramu ispred Sfinge koju smo posjetili idući dan u sklopu jednodnevnog obilaska arheoloških lokaliteta Giza, Dahshur i Saqqara. Zbog gužve prvo razgledamo tri znamenita čuda i divote drevnih vremena - Keopsovu, Kefrenovu i Mikerinovu piramidu. Piramidama su ime dali stari Grci jer su ih podsjećale na rižin kolač. Mene su podsjetile na Slayerov spot Seasons In TheAbyss, a našeg petogodišnjeg Tea na planinu Meru. Anika i Dragana oko toga se nisu izjašnjavale, ali su kazale da im je savršeno godio obilazak platoa na devama s kojih pucaju nesvakidašnji pogledi na tri velike i šest malih piramida Gize.
Dobro smo se proveli i kod obližnje Sfinge, gdje su nas zabavljali mitovima o njezinoj veličini, starosti, podzemnim hodnicima, unakaženim licem i otučenim nosom. Jedni tvrde da su lavicu s Kefrenovim likom zbog religije uništili Memeluci, a drugi da je to učinio Napoleon iz obijesti. Kako kome drago, nakon Sfinge prebacujemo se do četrdesetak kilometra udaljenih arheoloških lokaliteta Abusir, Dahshur i Saqqara. Smješten dublje u pustinji, najmističniji nam je bio Dahshur s Crnom, Prelomljenom i neslužbeno prvom uopće Crvenom piramidom. Državni arheolozi pripisuju je faraonu Snefru, čiji sarkofag navodno nikada nije pronađen. Spuštanjem strmim hodnicima do srca Crvene piramide uvjerili smo se da na mjestu predviđenom za vječni počinak postoje samo savršeno poslagani blokovi i prema svemiru usmjeren stepenasti strop.
Na kraju dana još smo posjetili neprocjenjivo važnu Saqqaru, kojom dominira službeno prva Djozerova ili Stepenasta piramida. Priča se da je Djoser bio najvažniji i najpoštovaniji faraon cjelokupne egipatske civilizacije, podijeljene u nekoliko razdoblja, trideset i jednu dinastiju i tristo četrdeset i jednu generaciju. Djoser se u natpisima oslovljava kao "Zlatno Sunce", što znači da je uzdizao solarni kult. Za njegove vladavine Memfis je postao glavni grad i došlo je do centralizacije moći. Faraon je postao božanstvo. Izgrađen je velik broj piramida. Tada su nastali stilovi izrade reljefa i statua koji će obilježiti čitavu povijest starog Egipta. Sustav je Djozeru osmislio i vodio konstruktor, filozof, liječnik i svećenik Imhotep, kojeg naš mali suputnik Teo pamti kao strašnog ćelavca iz filma Mumija. Uglavnom, Stepenasta piramida tek je središnji dio kompleksa Saqqara, koji uključuje mnogobrojne mastabe, hramove, kapele i druge piramide. Uključujući Sekhemhetovu, izravni dokaz protiv teorije o piramidama kao grobnicama.
FANTASTIČNI GRAD
Izišavši iz odumrlog, ušli smo u vitalni Egipat. U islamskom dijelu obilazimo Kairsku citadelu, Salahed-Din. Unutar njezinih zidina zavirujemo u impresivnu osmansku Muhammad Alijevu i memelučku Qalawounovu džamiju te u raskošni vojni i skromni policijski muzej. Što se tiče nosećeg stupa egipatskog društva, podsjećamo da je vojsku u 19. stoljeću utemeljio osebujni Sulejman Francuz zajedno s potkraljem Muhammad Alijem i njegovim sinom Ibrahimom. S terase muzeja pruža se fantastičan pogled na najveći grad Afrike, a kada nema smoga, lijepo se vide i piramide. Unutar eklektičnog grada nalazi se božanstvena koptska četvrt gdje smo ušli u najmanje pet-šest crkava, jednu sinagogu i jedno groblje. Špica dana bila nam je vožnja kroz slam Manshiyat Naser tzv. Grad smeća. Na kraju slama, od stotinjak tisuća stanovnika, nekoliko milijuna tona smeća i milijardu muha, u brdu Mokattan Kopti osamdesetih su ukopali crkvu Djevice Marije i sv. Šimuna Kanaanca znanu kao Špiljska crkva.
Tu smo kratko predahnuli i onda se uputili, mimo "Grada mrtvih", do najstarije afričke džamije AL-Azhar. Osim nje razgledamo i istoimeno sveučilište osnovano kao medresa 972. godine. Negdje u medini upoznajemo malezijskog studenta koji nas vodi na tradicionalno egipatsko jelo košari. Nakon ukusnog obroka šetamo obližnjim bazarom Khan Al Khalil i usput se cjenkajući oko bezvrijednih stvari. Cjenkali smo se i s taksistom koji nas prebacuje do Ramzesova željezničkog kolodvora s kojeg krećemo na noćno putovanje vlakom do sedamsto kilometra udaljenog Luxora. S željezničkog kolodvora Luxor, Nubijac Memo nas kombijem vozi do broda kojim smo slijedeća četiri dana krstarili moćnim Nilom kroz kraljevstvo Tebu.
U lijepom salonu kruzera Al Nabilatan igramo se "Smrt na Nilu". Mama je glumila bogatu i lijepu Linnet Ridgeway udanu za Simona Doylea, kojeg je odlično utjelovio tata. Seka Anika igrala je Jacquelin De Bellefort. Mali Teo bio je Hercule Poirot. Nakon provedene istrage detektiv nas predaje licenciranom turističkom vodiču koji nam na mjestu događaja precizno objašnjava povijest kraljevske palače Karnak i svetišta Luxor. Uz dobru priču drevne zidine, palače, obelisci, piloni, stupovi, aleje, sfinge i ostali objekti Karnaka i Luxora pobuđuju našu maštu. Ona stvara konstrukt prema kojem je shemu osmislio faraon Tutmozis I., izvođač radova bio je Amenhotep III., a restaurator Ramzes II. Sve su posvetili svetom trojstvu - bogu ocu Amon-Ra, majci i duhu Mut i sinu Khonsu.
POGLED ČISTI SRCE
Šalu nastranu, nakon očaravajućeg središnjeg dijela, program obilaska Tebe nastavljamo ranojutarnjim letom balonom. Lebdjenje nam je godilo zbog lijepih pogleda na Nil, kojemu je egipatski pisac Halid Al-Hamisi napisao ovo: "Mi u Egiptu stvarno smo blagoslovljeni, ovo je jedna od najljepših i najsjajnijih zemalja na svijetu i vi dolazite u nju. Kada otvorite srce u Egiptu vidjet ćete nevjerojatne stvari. Dosta je i sam Nil. Kao što nam daje vodu za piće i hranu za jelo, Nil može isprati i našu dušu. Pogled na njega čisti vaše srce."
Mekano prizemljivši žuti balon na prašnjavo tlo, kapetan nam je dao povod za zdravicu ispred Memnonovih kolosa. Okrijepljeni polazimo potom u obilazak tebanske nekropole Dolina kraljeva. Ulazimo u nekoliko zanimljivih grobnica, uključujući onu ukletu, ali dobro uščuvanu djeteta kralja Tutankamona. Već na ulazu u grobnicu naš se Teo stisnuo uz maminu nogu jer je čuo priču o kletvi prema kojoj će svatko tko uđe u Tutankamonove odaje mrtvih izgubiti život.
Pun mitologije je i obližnji najveličanstveniji hram čitave zapadne Tebe - Dolina kraljica. Dala ga je izgraditi čudna regentica Hatshepsut u slavu boga Amona, psolikog boga mrtvih Anubisa i božice neba Hator. U unutrašnjosti je pronađena statua izrađena od bijelog mramora. Prikazuje kraljicu poput muškog faraona, ali s izraženim ženskim osobinama poput trepavica, malog nosa, i napućenih usana. Inače jedna od prvih sapunica pripovijeda da je Hatshepsut zbog dvorskih spletki nagazio najmoćniji faraon svih vremena Tutmozis III. Taj je čovjek proširio egipatsku vlast do Male Azije, zauzeo područje današnjeg Izraela i Palestine te obalna područja Sirije i Libanona. Na jugu je pak Tutmozis III. vodio vojne pohode duboko u Nubiju. U opisima je prikazivan kao veliki ratnik, koji nemilosrdno uništava svoje neprijatelje. Nasljeđuje ga sin Amenhotep II. pa unuk i na kraju praunuk Amenhotep IV. Ovaj mistični faraon poznat i kao Eknaton, oženio je emigrantsku ljepoticu Nefertiti. Da bi zaobišli dekadentno svećenstvo i samostalno vladali Tebom, bračni i politički par uspostavlja vlastitu monoteističku religiju. Vrhovni i jedini Bog postaje Aton, bog solarnog diska. Smrću faraona Amenhotepa IV., propada i njegov protomonoteizam, a svećenstvo na oltar slavodobitno vraća totemizam.
Šestog dana putovanja kroz mitove Tebe doplovili smo do Edfua, također svetišta boga Ozirisa, polazišne točke svih religijskih sistema drevnog Egipta. Sukobi Set-Ozirisa i Set-Horusa, duša su egipatske civilizacije. Pripovijeda se ovdje da je Oziris bog prirode, gospodar rijeke. On je Nil! Postoje dva Horusa, pri čemu je jedan bio Ozirisov sin. U ptolomejevićevu Edfuu štovao se bog sokol Horus kao simbol ratničkog duha i nepobjedivosti. Ulaz u dvorane prekrasnog hrama čuva glasovita statua sokola s dvostrukom krunom, simbolom ujedinjenja Donjeg i Gornjeg Egipta.
Na desnoj strani Nila doplovili smo do sljedećeg odredišta - Kom Ombo. Grad se nekada klanjao Setu, bogu tame, uništenja, nasilja i smrti. Kad je Set izbačen iz igre, gospodar mraka postaje Sobek, štovan kao krokodil. Njemu u čast muzej izlaže nekoliko zastrašujućih mumija krokodila. Od svih ovdašnjeg bogova posebno nam se svidio posrednik između Ozirisa i naroda, bog s ovnovom glavom - Khnum, Gospodar hladne vode. Zadatak mu je bio kontrolirati Nil prema putanji "Pseće zvijezde" ili dvojnog Siriusa. Naime, drevni Egipćani mjerili su vrijeme od jednog do drugog pojavljivanja Siriusa, kada se izlijevao Nil, ostavljajući za sobom plodni mulj i bogate žetve. Uglavnom drevni ljudi su tu registrirali 373 sunčeve i 832 mjesečeve pomračine, iz čega proizlazi da su im promatranja svemira trajala najmanje deset tisuća godina.
GORNJI EGIPAT
Na samom kraju egipatskog dijela Nila nalazi se golemo akumulacijsko Naserovo jezero ili Nubijsko jezero, kako ga zovu u susjednom Sudanu. Poviše njega izmješten je fantazmagorični Abu Simbel, hram slavljenog faraona Ramzesa II. i omiljene mu žene Nefretari. Hram nam je izgledao kao školski primjer častohleplja i kulta ličnosti. Većinom slavi bitku kod Kadeša u kojoj je Ramzes II. poražen od hetitskog vođe Muvatala. Ramzes II. vladao je više od šezdeset godina i u tom vremenu gradi raskošne objekte u Karnaku, Memfisu, Abu Simbelu, Gerf Huseinu i na drugim mjestima gornjeg i središnjeg Egipta.
Za razliku od sirove kolosalnosti Abu Simbela, obilježje sljedećeg svetišta File je kontemplativnost. Svetište je posvećeno velikoj majci Izidi, Ozirisovoj ženi, božici majčinstva, bolesnih i uskrsnulih. Nakon File obilazimo još Asuansku branu, a zatim i istoimeni grad, od kojeg nam je do Kaira trebalo četrnaest sati ugodnog truckanja vlakom. U glavni grad vraćamo se pred najvažniji islamski mjesec ramazan. Za vjernike on je više od prolaznih trideset dana. Mjesec je to milosti, suzdržanosti, oprosta i spasa. Mjesec apsolutne duhovnosti. U odnosu prema prije grad je bio svečaniji i smireniji. Ulicama je češće odzvanjao poziv na klanjanje, kontemplaciju i na molitvu. Da to nije samo nabrajanje ispraznih riječi, dokazuje slučaj naše Anike, kojoj su nakon kratke potrage u dalekom Asuanu pronašli i u Kairo i vratili izgubljeni novčanik.
MEĐU KOPTIMA
Oplemenjeni povjerenjem i poštovanjem prema muslimanima, odlazimo zatim u obilazak koptske Aleksandrije. Općenito, Aleksandrija uz Jeruzalem, Antiohiju, Rim i Carigrad, spada u glavna središta kršćanske crkve. Egipatski su pustinjski oci bili i ostali uzorom zapadnim i istočnim monasima. Kršćana Kopta u Egiptu ima 15 milijuna.
Što se tiče moderne Aleksandrije, ona trenutno broji šest milijuna stanovnika grupiranih oko luke, rafinerije, raznih vrsta teške industrije te intenzivne poljoprivrede i ribarstva. Turizam od glavne ponude nudi more, glasovite katakombe Kom El Shoqafa i Qaitbay citadelu, izgrađenu na ruševinama antičkog svjetionika na otoku Farosu.
Putovanje po Egiptu dugo tri i pol tisuće kilometra dopunjavamo obilaskom ruralnih dijelova Donjeg Egipta oko grada Al Faiyuma. Tu se nalazi pustinjski Nacionalni park Wady al Rayan, glavna atrakcija Dolina kitova s pet tisuća raznih fosila i kostura. Još se džipovima vozamo stotinjak kilometra kroz Saharu obilazeći oaze, slapove, sumporna jezera, močvare i dine.
Nakon beskrajno tihe i čiste pustinje vraćamo se u smogom obavijeni Kairo. Tu na vječnom Nilu, prije povratka u ratobornu Europu, gledamo trbušnu plesačicu i derviša koji uz hipnotičku glazbu svojim vrtećim plesom poručuje Rumijeve riječi kao stvorene za Egipat: "Dođi, dođi, tko god da si. Lutalica, štovatelj, ljubitelj odlaska. Nema veze. Naša nije tekija očaja. Dođi, čak i ako si svoje zavjete prekršio tisuću puta. Dođi, opet, dođi, dođi."
