Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovito analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Steve Clemons, glavni urednik američkog časopisa o međunarodnim odnosima The National Interest, pripremio je prilog "Fragmentacija medijske stvarnosti", koji je napisao za panel OSCE-ove konferencije "Mediji, poremećaji (konflikti, tehnologije), istina i pomirenje", koja se održava u Beču (Hofburg) 17. i 18. travnja 2025.

Među glavnim medijima postoji oholost i neprikladno samopouzdanje da su njihove prakse i pristupi medijima zdravi, a da su novi sudionici nezdravi. Oni tvrde da predstavljaju istine provjerene činjenicama, a upozoravaju na nove medije kao na propagatore dezinformacija, lošeg novinarstva, dubokih lažnjaka uz pomoć umjetne inteligencije i propagande. Moja "provokacija" za one od vas koji danas nazočite OEBS-ovoj konferenciji o stanju novinarstva i medija u široj javnosti je da napredak u osiguravanju zdravih, društveno odgovornih medija u skladu s demokratskim normama ne može proizaći iz pukog pridržavanja prošlih platformi i normi.

Steve Clemons

Dopustite mi da ponudim neku perspektivu o fragmentaciji medija i što ona znači za društvo.

Prvo, fragmentacija medija višedesetljetni je fenomen, potaknut ne samo novim digitalnim alatima i platformama nego, posebno u Sjedinjenim Državama, promjenama zakona koji su prethodno garantirali "pošteno korištenje" emitiranja, tako da je sve što daje zrak perspektivi jedne političke stranke zahtijevalo dovoljno vremena za drugu političku stranku. Vrhovni sud i američki zakonodavci odavno su ukinuli te odredbe o zahtjevima poštene upotrebe, i tako je zavladalo iskorištavanje TV-a, kabelskog i radija, a poslije i blogova, pa čak i vodećih novina i časopisa prema političkim perspektivama. Ovo je pomoglo da se potakne tribalizacija perspektiva i pokrenut je fenomen "mjehura filtara" koji se svodi na to da su pojedinci okruženi i preplavljeni stavovima koje žele imati oko sebe, umjesto općenito objektivnim, povremeno neugodnim oblikom vijesti kojima se nekada informiralo političko tijelo. Čini se da su slični obrasci jasni u porastu populističkih novinskih platformi, blogova i društvenih mreža u Europi.

Drugo, erupcija društvenih mreža, videa i digitalnih alata poboljšanih ne samo umjetnom inteligencijom koja postoji već neko vrijeme nego i generativnom umjetnom inteligencijom, koja je stvorila strateški skok u kreatorima moćnog sadržaja, promijenila je odnos moći između provajdera vijesti i potrošača vijesti. Sada je mnogo više igrača, od kojih mnogi nisu podučeni u vještinama i normama novinarstva, postalo provajderima sadržaja, a taj sadržaj često izgleda kao vijest ili ju oponaša. Pokrenuo sam uspješan politički blog, The Washington Note, početkom 2004. godine, a cilj su mi bili glavni mediji, jer sam ih uglavnom doživljavao kao homogenizirane, lijene, koji često propuštaju ključne priče, i stoga je moj blog na početku osmišljen da osramoti i okrivi glavne medije za vlastite neadekvatnosti i da svojim čitateljima pruži bolje vijesti i usluge. Mnogi su blogovi to učinili, pa je tako prije 20 godina fragmentacija medija, prema mom mišljenju, pomogla da se poboljšaju mainstream mediji, koji su se morali natjecati i ponovo se etablirati kao dobavljači kvalitetnih vijesti - odgovornost za koju su bili lijeni i nepažljivi.

Međutim, danas su izazovi glavnim medijima neuredniji jer izazivači ne popunjavaju nužno praznine koje ostavljaju mainstream mediji lošeg učinka - oni umjesto toga često stvaraju lažne ili "nestvarne" medije, dezinformacije i memove ili sudjeluju u otvorenoj propagandi ili odražavaju neistine. Ne rade to svi novi mediji, ali nema sumnje da je mnogo novih medija na prodaju, za političko iskorištavanje, za pažnju i slavljenje njihovih platformi i sadržaja.

Pa što da radimo? Smatram da se previše vlada, trustova mozgova i javnih privatnih fondacija koje se bave kvalitetom vijesti hvata za svoje stavove, žaleći zbog narušavanja kvaliteta novinarstva i vijesti umjesto da se međusobno natječu s novim dobavljačima sadržaja i novim medijima niske kvalitete. Čini mi se jasnim da mediji moraju evoluirati da bi se vratili na zdravije temelje i postali dio čvrstog društvenog ugovora u demokratskim društvima.

Moje je uvjerenje da su lažne kreacije nekih medija zabrinjavajuće, ali da imaju utjecaja na ranjiva društva samo ako nemaju konkurencije. No puno je pitanja koja traže odgovore. Primjerice, kako stari mediji ulažu u nove alate za pripovijedanje? Kako prihvaćaju manje centraliziran pristup tome tko bi mogli biti njihovi pripovjedači? Kako bi mogli proglašavati načela i usađivati mladoj generaciji kreatora sadržaja norme o izvorima, o stvarnim činjenicama, o objektivnosti, o važnosti neugodnih vijesti, a ne samo vijesti ili perspektive koje potvrđuju mišljenje? Pritom treba znati kako se nositi s novim tehnološkim izazovima koji dolaze na internet kako bi postali atraktivnija opcija za vijesti i sadržaje - kradući tako prostor i kisik od onih koji to lažiraju i obmanjuju društvo.

Mislim da neke države, a Rusija je samo jedna, iskorištavaju ovaj jaz između starih i novih medija - i pogoršavaju situaciju, šireći negativne utjecaje nastale nedostatkom modernizacije i vizije razvoja tradicionalnih medijskih platformi. Smatram da stari mediji moraju biti dio vala fragmentacije medija, da bi mogli rasti, razvijati se i natjecati umjesto da pretjerano centraliziraju djelovanje, sve u potrebi da shvate kako širiti kvalitetne vijesti u fragmentiranoj sferi opcija.

To je teško izvodivo i dovodi u pitanje način na koji novine i TV mreže organiziraju svoj rad. Ali vjerujem da fragmentacija ne nestaje, pa se stoga novinske organizacije koje žele osigurati svoje mjesto u zdravom civilnom društvu moraju prilagoditi. (Tekst je stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a).