Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovito analizira događaje na Bliskom istoku, Balkanu i drugdje u svijetu. Dr. sc. Phar Kim Beng, profesor ASEAN studija, IIUM iz Kuala Lumpura, u svom prilogu "Prava šansa Europe je OSCE" istražuje mogućnost da OSCE odigra važnu ulogu u institucionalizaciji kooperativne sigurnosti. Uz neznatne jezične i prilagodbe u opremi, prilog prenosimo u cijelosti.

Budućnost europske sigurnosti zavisi od detektiranja je li kooperativna sigurnost jedini održivi pristup u sprječavanju sukoba. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) pruža gotov okvir za deeskalaciju, ali je ostao nedovoljno iskorišten u korist sigurnosne arhitekture Sjevernoatlantskog saveza (NATO) zasnovane na prijetnjama. Rezultat su bile stalne sigurnosne dileme, posebno u istočnoj Europi, gdje je širenje NATO-a izazvalo kontrareakcije Rusije.

Dr Phar Kim Beng

Nasuprot tome, diplomatski model Asocijacije zemalja jugoistočne Azije (ASEAN), pod jakim utjecajem Helsinškog procesa (1972. - 1975.), uspio je spriječiti sigurnosnu dilemu u jugoistočnoj Aziji - usprkos postojanju velikih teritorijalnih sporova u Južnom kineskom moru. Umjesto da slijedi europski obrazac sekuritizacije svakog sukoba, ASEAN je institucionalizirao kulturu povjerenja i međusobnog prilagođavanja među elitama, što je dovelo do izbjegavanja regionalne utrke u naoružavanju.

“Europa prije KESS-a (prije Helsinkija) zaista je bila opasno mjesto za život. Oštra geopolitička i ideološka linija rasjeda prolazila je kroz samo srce Europe. Južna Europa bila je praktično zapečaćena ozloglašenim diktaturama; u Grčkoj (pukovnička hunta), Španjolskoj (Franko) i Portugalu (Salazar), pri čemu je Turska svjedočila kako je nekoliko njezinih vlada srušio sekularni i svemoćni vojni establišment, s invertiranom Albanijom i (neeuropski orijentiranom) nesvrstanom, Titovom Jugoslavijom. Dva moćna instrumenta vojne prisutnosti, SAD-a (NATO) i Sovjeta (Varšavski pakt), u Europi su držala goleme stajaće armije, ogromne zalihe konvencionalnog, kao i RHB, naoružanja i sustava za isporuku, praktično jedne pokraj drugih. U velikoj mjeri europske granice nisu bile međusobno priznate. U biti, Zapad je odbio priznati mnoge istočnoeuropske, sovjetske dominantne/instalirane vlade", podsjeća profesor Anis H. Bajrektarević.

PROPUŠTENA PRILIKA

Usprkos izgledima i animozitetima daleko većim od današnjih OSCE je zamišljen kao temeljni kamen europske sigurnosti, ali se njegova uloga smanjila otkako je NATO zauzeo središnje mjesto. Njegovo podrijetlo u Helsinškom završnom aktu (1975.) i Beogradskom nastavku (1978.) pružilo je okvir za zajedničku sigurnost zahtijevajući od država da se uključe u mjere izgradnje povjerenja (CBM) kako bi spriječile vojnu eskalaciju.

Jedan od najkritičnijih CBM-ova koji je razvio OSCE jest Bečki dokument, koji nalaže vojnu transparentnost - države moraju jedna drugu obavještavati o vojnim vježbama, kretanju trupa i obrambenim položajima. Sručnjaci tvrde da takva transparentnost potiče "normativno zapletanje", pri čemu protivnici ostaju institucionalno vezani uz dijalog, a ne uz konfrontaciju.

Međutim, od 1990-ih proširenje NATO-a potkopalo je OSCE-ov model suradnje. Umjesto da potiče sigurnost angažmanom, Europa se sve više oslanjala na odvraćanje vojnim jačanjem. To je pridonijelo "spiralama prijetnji", gdje države uočavaju nesigurnost, povećavaju vojnu potrošnju i prisiljavaju protivnike da učine isto, što na kraju destabilizira sigurnost umjesto da je pojača.

Realnost je da su europski sigurnosni problemi sekuritizirani, pri čemu kreatori politike refleksno traže vojna rješenja, a ne diplomatska. Zbog toga proračuni za obranu nastavljaju rasti diljem kontinenta, usprkos dostupnosti nevojnih rješenja iz mehanizama OSCE-a.

USPJEH ASEAN-a

Za razliku od Europe, ASEAN je naučio iz Helsinškog procesa i efikasno primijenio njegove principe. Put ASEAN-a, diplomatski okvir zasnovan na izgradnji konsenzusa, bio je ključan u sprječavanju sigurnosnih dilema kakve su mučile Europu. Ključna komponenta sigurnosne strategije ASEAN-a je ZOPFAN (Zona mira, slobode i neutralnosti), koja je uspostavljena 1971. kako bi spriječila vanjske sile da militariziraju jugoistočnu Aziju. To je pojačano diplomacijom prvog i drugog kolosijeka, uključujući forume kao što su Regionalni forum ASEAN-a (ARF), Samit Istočne Azije (EAS) i Sastanak ministara odbrane ASEAN-a Plus (ADMM-Plus).

Umjesto da se upusti u utrku u naoružavanju s Kinom, ASEAN se odlučio za diplomatski angažman. Na primjer, usprkos sve većem nametanju Kine u Južnom kineskom moru ASEAN se odupro pritiscima da se kao odgovor militarizira. Umjesto toga, napori kao što su Deklaracija o ponašanju strana u Južnom kineskom moru (2002.) i tekući pregovori za Kodeks ponašanja (COC) spriječili su eskalaciju sukoba. Stručnjaci to opisuju kao "normativni tampon", gdje diplomatske mjere djeluju kao kočnica vojnoj eskalaciji. (Zamislite gore spomenutu dinamiku u europskom teatru: između EU-a i Rusije preko Crnog mora i Ukrajine.)

Taj je pristup dao opipljive rezultate - izdatci za obranu jugoistočne Azije 2024. zapravo su se smanjili iako su napetosti u Južnom kineskom moru i dalje trajale. Nasuprot tome, europski proračuni za obranu naglo su porasli (uza sve niži životni standard), što je izravna posljedica razmišljanja o sigurnosti zasnovanoj na prijetnjama.

Jedna od najdojmljivijih razlika između ASEAN-a i europskog sigurnosnog poretka je uloga povjerenja između elita. ASEAN djeluje s pomoću neformalnih mreža elitnog komfora, gdje osobni odnosi lidera često nadjačavaju institucionalnu rigidnost. Bolji poznavatelji situacije ističu kako je sigurnosna kultura ASEAN-a izgrađena na neformalnim mehanizmima, a ne na legalističkim strukturama. Za razliku od EU-a, koji se oslanja na ugovorne obaveze, diplomatska fleksibilnost ASEAN-a omogućava državama da rješavaju sporove iza zatvorenih vrata, a ne javnim eskalacijama. Slično, drugi opisuju kako države ASEAN-a daju prioritet deeskalaciji uz neformalno političko razumijevanje, a ne vojno odvraćanje. To sprječava onu vrstu sigurnosnog razmišljanja nulte kategorije koje dominira debatama o europskoj sigurnosti.

Glavni faktor iza uspjeha ASEAN-a je odsutnost izravnog američkog sigurnosnog pritiska. Iako je OSCE prvobitno bio osmišljen tako da uključi transatlantsko sudjelovanje, NATO ga je u velikoj mjeri maknuo na stranu, pri čemu je SAD od europskih država zahtijevao da povećaju troškove obrane umjesto da ulažu u kooperativne sigurnosne mehanizme.

Nasuprot tome, ASEAN je zadržao razinu strateške autonomije, što mu je omogućilo da traži sigurnost diplomacijom, a ne vojnim aranžmanima predvođenih SAD-om. To je omogućilo ASEAN-u da slobodno provodi CBM, bez vanjskog pritiska da se militarizira. U međuvremenu, u Europi su američki zahtjevi za podjelom tereta ojačali vojni pristup sigurnosti; odgurujući europske države od OSCE-ova modela suradnje.

TRI KRITIČNA KORAKA

Usprkos trenutnim trendovima, Europa i dalje ima priliku ponovo integrirati principe OSCE-a u svoju sigurnosnu arhitekturu. Da bi se to učinilo, potrebno je poduzeti tri kritična koraka:

1. Podići ulogu OSCE-a u prevenciji kriza: OSCE bi trebalo staviti u središte europskih sigurnosnih diskusija, osiguravajući da CBM i politički dijalog imaju prednost pred vojnim odvraćanjem.

2. Pomaknuti sigurnosnu paradigmu EU-a od razmišljanja zasnovanog na prijetnjama: Umjesto širenja prema istočnoj granici NATO-a, EU bi trebao stvoriti neutralne sigurnosne zone u kojima mehanizmi OSCE-a olakšavaju deeskalaciju sukoba.

3. Ponovo izgraditi povjerenje elitnim političkim angažmanom: Europi nedostaju neformalne mreže povjerenja koje je razvio ASEAN. Uspostavljanje redovitih neformalnih samita po uzoru na diplomatski proces ASEAN-a moglo bi pomoći u ponovnoj izgradnji povjerenja elite.

Ili, kako je poštovani Tan Sri Hasmy Agam izjavio (s koautorom, prof. Anisom H. Bajrektarevićem) u ključnom radu početkom 2020. godine (Svijet na autopilotu): " (...) multilateralizam - kao najefikasnije planetarno sredstvo koje nam je na raspolaganju - nije naš politički izbor. To je jedini način da ljudska rasa (socijalno-ekonomski i politički) opstane (...) Krajnje je vrijeme da se isključi autopilot. Hrabrost, vodstvo, vizija sada!"

UČENJE IZ USPJEHA

Sve u svemu, OSCE je i dalje najbolja prilika Europi da institucionalizira kooperativnu sigurnost, ali je i dalje nedovoljno iskorišten u korist vojnih saveza. U međuvremenu, ASEAN-ova adaptacija Helsinškog procesa uspješno je spriječila vrstu sigurnosnih dilema koje i dalje destabiliziraju Europu. Podsjećajući na riječi legendarnog generalnog tajnika OSCE-a Lamberta Zanniera (sada u Institutu IFIMES, direktor za euromediteransku diplomaciju i interkulturna pitanja - EDIA), Organizacija ima kapacitet i povijesnu dužnost revidirati, preispitati i restrukturirati europsku sigurnosnu arhitekturu za budućnost.

Zaista, ako je Europa ozbiljna oko pitanja dugoročnog mira, onda mora dati prioritet kooperativnoj sigurnosti kroz OSCE, prije nego što ciklus militarizacije kroz antagonističke blokove postane nepovratan. Europski vlak za povratak u budućnost zove se OSCE. (Tekst je stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.) n