Prije više od stotinu godina na zapadnom Balkanu izbio je Prvi svjetski rat. Za to su "zaslužne" velike sile koje su se borile za prevlast u regiji. Danas tamo Kina gradi ceste, Rusija ohrabruje nacionaliste, a Turska i zaljevske države ulažu u džamije i hotele. Svi oni to vide kao način utjecaja na Europu. Ponavlja li se povijest - pita se Florian Bieber, jedan od najboljih poznavatelja Balkana, u svojoj knjizi "Bure baruta Balkan: Kako diktature ostvaruju utjecaj u Europi" (2023.), opisujući eksplozivnu situaciju u regiji i pozivajući Europu da konačno nešto poduzme jer bi se o njezinoj budućnosti moglo odlučivati ​​u regiji.

Netom navedeno može biti posve utemeljena podloga za svaku raspravu o sadašnjoj društveno-političkoj, sigurnosnoj i ekonomskoj situaciji u našem susjedstvu, kojeg mnogi nazivaju regijom, ali i Balkanom (zapadnim i svakim drugim), ako ne u izravnom, onda u neizravnom smislu tog proskribiranog pojma koji je i danas umnogome sinonim za krize i napetosti svake vrste, pa i ove sadašnje koje se događaju na "balkanskoj trasi" od Sjeverne Makedonije preko Kosova, Srbije i Crne Gore do Bosne i Hercegovine i natrag, ako sve promatramo u kontekstu prostora propale Titove Jugoslavije.

PROŠLOST U SADAŠNJOSTI

Krenimo od zemlje najudaljenije od Hrvatske, Sjeverne Makedonije, koja je proteklog tjedna bila u središtu pozornosti zbog tragedije u Kočanima, požara u diskoteci u kojem je stradalo 59 mladih ljudi, a ozlijeđeno više od 150. Vlada je proglasila sedam dana žalosti, čime su barem privremeno u drugi plan pale sve druge tenzije, problemi, krize i napetosti. Tu treba spomenuti da se već godinama Bugarska i Sjeverna Makedonija spore oko povijesti, jezika i identiteta, a ti sporovi proširili su se i na Albaniju. Nakon što je prošle godine desničarska oporba (VMRO-DPMNE) slavila na izborima, Sjeverna Makedonija dobila je prvu ženu predsjednicu - Gordanu Siljanovsku-Davkovu. Inače, što se sigurnosti tiče, podsjetimo kako se Sjeverna Makedonija pridružila NATO-u 2020. godine. Sve u svemu, premda zasad izostaju dramatične situacije, Sjeverna Makedonija ostaje i dalje balkansko "bure baruta" koje bi neka nova iskra lako dovela do eksplozije.

Crna Gora također nije baš neka oaza mira u okruženju balkanskih izazova. Utjecaj Srbije (Vučića) i Rusije (Putina) i dalje su dominantne opasnosti. Utješno je što je Crna Gora 29. članica NATO-a, a Jakov Milatović, predsjednik Crne Gore, navodi kako je "strateško partnerstvo između EU i zapadnog Balkana važnije je nego ikada" te upozorava da "Crna Gora mora iskoristiti šansu da postane 28. članica Europske unije do 2028. godine".

U susjednom Kosovu dramatičnih pak situacija ne manjka. Doduše, na Kosovu SAD ima jaku vojnu bazu (Camp Bondsteel, kod Uroševca) koja je kakav-takav jamac sigurnosti. Baza služi ujedno i kao središte KFOR-ova istočnog sektora Multinational Task Force East (MNTF-E). No ukupno stanje na Kosovu daleko je od normalnog, a 2024. je pokazala da u kompleksnim odnosima Srbije i Kosova svaki korak naprijed može značiti i dva natrag. Uglavnom, Kosovo je proglasilo neovisnost 2008. godine, ali Srbija u svom ustavu i dalje smatra Kosovo dijelom svog teritorija. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte nedavno je kazao: "NATO će nastaviti potpuno podržavati normalizaciju odnosa između Beograda i Prištine, predvođenu Europskom unijom".

I evo nas do Srbije. U Srbiji predsjednik Aleksandar Vučić ratuje sa studentima već nekoliko mjeseci, a, zasad, sve je kulminiralo masovnim prosvjedom u Beogradu prošle subote. Izvještaji su navodili čak pola milijuna prosvjednika, studenata kojima su se pridružili brojni gađani (realna je brojka 300-350.000), a do navodno zvučnog topovskog udara sve je proteklo mirno. Nakon razlaza okupljenih, i jedna i druga strana su proglašavali pobjedu. Komentara je mali milijun, pa dok neki tvrde da je ovo bio početak Vučićeva kraja, drugi navode kako se ni ovakvim ni nekim sličnim budućim izlascima na ulice neće postići ništa. Zapravo je glavni problem sa "studentskim" prosvjedima u Srbiji u odnosu prema onima u kojima je svrgnut Milošević taj što je tada prosvjede vodila ujedinjena oporba na čelu s Đinđićem (koji je polsije sve to platio glavom), a u sadašnjoj situaciji, bez nekog snažnog i karizmatičnog lidera (oporba doduše podržava studente i pojavljuje se na prosvjedima, ali nema isprofiliranog vođu!), depersonalizirana akcija kao taktika, kako primjećuje analitičar Goran Vojković, teško da može postići jednak efekt - smjenu sadašnje vlasti i napose samog Vučića.

Bivši obavještajac i komentator Ante Letica izjavio je pak da su prosvjedi poljuljali Aleksandra Vučića, no on je zasad samo u "knockdownu" i nije pao. "U Srbiji postoje dva problema, jedan je Vučić, sa svojim načinom upravljanja, a drugi je sustav koji je ostao nakon Miloševićeva odlaska u Haag. Srbija nije doživjela nikakvu katarzu i ta ideja velike Srbije nanijela je najveće zlo na ovom području, a to je nastavljeno sa 'srpskim svetom'", rekao je Letica za HRT, te dodao: "Unatoč propagandi da Hrvatska aktivno radi na destabilizaciji Srbije, to nije točno, Hrvatskoj ne odgovara nestabilna Srbija. Odgovara joj stabilna, demokratska i prosperitetna Srbija s kojom može razgovarati".

Uobičajeno medijsko žutilo i crnilo u Srbiji su spektakl dezinformnacija kakav je na Balkanu inače tradicija. Tako je primjerice Vučićev tabloid Informer u jeku velikih prosvjeda u Beogradu objavio prilog naslova "Hrvati navijaju za građanski rat u Srbiji! Važniji im protesti nego njihov premijer". Glupost, naravno, ne poznaje granice!

U Bosni i Hercegovini područje konstantne krize godinama se veže uz Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske. Dodik je ponovo u središtu drame nakon što je presudom Suda BiH nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora zbog neprovođenja odluka visokog predstavnika i prijetnje policijskog privođenja na saslušanje u Tužiteljstvo BiH. Dodik je odmah uzvratio federalnim vlastima u Sarajevu nametanjem izmjena ustava RS kojim se definira RS kao država koja ima pravo na samoopredjeljenje i udruživanje s drugim državama, predviđa pravo tog entiteta na svoju vojsku i ukida pozicije potpredsjednika RS iz redova Hrvata i Bošnjaka kao i Vijeće naroda koje je sada jamac kakve-takve ravnopravnosti pripadnika tri konstitutivna naroda. Iz Rusije je na zahtjev RS zatražena izvanredna sjednica Vijeća sigurnosti UN-a o BiH, vezano uz aktualna zbivanja oko Dodika. Ionako napetu atmosferu Dodik potpiruje uobičajenom katastrofičnom retorikom pa tako upozorava da će stanje u BiH za nekoliko mjeseci biti "nalik na ono kada se raspala Jugoslavija", a zapovjedniku EUFOR-a poručio je "kako mu tenkovi neće pomoći protiv naroda RS". Usput je zaprijetio Christianu Schmidtu, šefu Ureda visokog predstavnika za BiH (OHR) da će ga prvog uhititi čim promijeni ustav RS!

Svi se sad pitaju mogu li međunarodni akteri spriječiti daljnju destabilizaciju BiH, prije svega SAD i EU. Deklarativno se naravno apelirala na smirivanje tenzija naglašavajući važnost očuvanja sigurnosti svih građana. Posjet generalnog tajnika NATO-a Marka Ruttea bio je ključan trenutak, a politologinja Elma Karišik istaknula je da je taj posjet poslao snažnu poruku političarima iz Republike Srpske, što se jasno odrazilo u njihovim reakcijama. "Posebno je važno što je Rutte naglasio da NATO pomno prati razvoj situacije te da je ključna odgovornost na institucijama BiH", rekla je Karišik.

Vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić naglasio je za vrisak.info kako trenutno nema indikacija koje bi upozoravale na mogućnost oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini. "Mislim da svi međunarodni akteri razumiju ozbiljnost situacije, stoga su poslane jasne poruke svim političkim akterima, uključujući Milorada Dodika", izjavio je Avdagić te naglasio kako SAD i Europska unija i dalje igraju ključnu ulogu u Bosni i Hercegovini, što je od velike važnosti za stabilnost i daljnji razvoj situacije u zemlji. "BiH je kontaktna točka snage SAD-a i EU, a svi ključni akteri voljni su djelovati ako bude potrebno. Od BiH se traži unutarnji dijalog i dogovor u okviru poznatih postavki - dva entiteta i tri konstitutivna naroda", kaže Avdagić.

PUTOVI I STRANPUTICE

Sve u svemu, u danima koje slijede puno će silnica biti isprepleteno u našem susjedstvu i oko njega, prije svega BiH i Srbije. Američki državni tajnik Marco Rubio upozorio je da SAD-u ne treba još jedno žarište sukoba, dok je istovremeno Vučić (prije velikog prosvjeda u Beogradu) primio u posjet Donalda Trumpa Juniora. Interese SAD-a svakako valja uzeti u obzir i možda se sad Trump sjeti od Vučića tražiti da američkoj korporaciji Rio Tinto konačno odobri rudarenje litija u Srbiji, slično onome što je tražio od Zelenskog kad su ukrajinske mineralne rude u pitanje. Ni oko BiH ništa neće proteći lako, pa se i revizija Daytona nameće kao (ne)sigurna opcija.

Što se Republike Hrvatske tiče, budućnost Hrvata u jedinstvenoj dejtonskoj BiH mora biti prioritetni interes. Dragan Čović uvjeren je da mir u BiH neće biti ugrožen, a Andrej Plenković naglašava da treba spuštati tonove, da se BiH treba vratiti reformama i putu prema EU-u... Težak je to put posut trnjem, zamkama i izazovima svih vrsta. Baš onako po balkanski, bespuće mraka s ponekim svjetlom na kraju tunela... n