Ono što je Vlada mogla, učinila je - produžili mjere za limitiranje cijena energije i uz to limitirali cijene osnovnih proizvoda u trgovinama. Digli su i plaće javnom sektoru. Ali sve to nije dovoljno. Inflacija gazi i drobi sve pred sobom. Koliko god Vlada pratila inflaciju i usklađivala troškove života zaposlenih u obrazovanju, zdravstvu i drugim javnim službama, nikad te plaće ne dosežu (u prosjeku) troškove.

A što je tek s tzv. realnim sektorom?! Svatko od nas zna da danas živi lošije nego prije nekoliko godina, recimo prije kriza s covidom ili ratom u Ukrajini. Paradoks da je rast plaća u javnom sektoru generirao potrošnju, a time i rast cijena za sve, još nije prekinut. No, ljudi u privatnom sektoru, za raziku od učitelja i nastavnika, sebi ne mogu dozvoliti ideju o štrajku. Štrajk jednako otkaz. To je ideja koja nikome u realnom svijetu ne pada na pamet, barem ne u Hrvatskoj, jer poslodavci imaju načine da tome stanu na kraj.

Zato si ljudi u obrazovanju, na njihovu sreću, mogu dozvoliti da ovaj jedan dan ne rade. Neće time puno postići jer im šef Vlade jasno poručuje da im dan u štrajku neće biti plaćen. U Vladi smatraju da su dosad dovoljno dobili povećanjem osnovica i usklađenjima s inflacijom, i ne podržava se daljnje »zatezanje konopa«. To je možda i ispravno jer negdje se mora i povući crta budući da štrajk unosi kaos u živote sve djece i svih roditelja. Ali ovaj je štrajk dobar podsjetnik koji pokazuje koliko je statistika Standard & Poor’sa daleko od stvarnog života. Može premijer biti i u pravu kad kaže kako treba potpuno ogoliti stvar i reći da ako nešto bude promijenjeno u domeni jednog resora, a sada je to obrazovanje, Vlada će se brzo suočiti sa zahtjevima svih ostalih, kao spojene posude, i to je onda nova spirala problema za državu koja nema kraj.

No, život je brutalan, a građani Hrvatske znaju da sa svim usklađenjima, svim povećanjima, svim dodacima i svim naporima Vlade, i dalje teško žive. Pritom govorimo o onima koji su takva usklađenja zbog inflacije uopće imali. Oporba, pak, predlaže politiku mrkve i batine, pa i uvođenje “kazni”, odnosno viših poreza za one poslodavce koji ostvaruju ekstraprofite koje ne dijele sa svojim zaposlenicima, a tek bi to izazvalo probleme u krugovima moćnih i velikih tvrtki koje bi, možda, počele zaobilaziti Hrvatsku. Dakle, jednoznačnog rješenja za inflaciju i dalje nema. Država je uredna i posložena, ali slaba je to utjeha dok naš privatni Standard & Poor’s na našem tekućem računu ne kaže da smo izašli iz kategorije “junk”.