Glavni problem nestabilnosti na Balkanu, u našem jugoistočnom susjedstvu, činjenica je da međunarodna zajednica ni 35 godina od početka nestabilnosti na tom prostoru nije svladala prvu i osnovnu lekciju, a ona kaže kako nije relevantno to što na tom prostoru postoje brojne krizne točke, s otvorenim ili latentnim sukobima, nego da je ključ razumijevanja problema u tome što sve krize koje izbijaju počinju u jednoj jedinoj točki - u režimu u Beogradu, kaže Davor Gjenero, politički analitičar i komentator s Krka, te dodaje:

- Umjesto da se režim u Beogradu tretira onako kako ga se počelo tretirati nakon propasti pregovora u Rambouilletu u veljači 1999., a taj je tretman vrijedio da smjene vlasti u Srbiji i početka demokratske tranzicije krajem 2000., koja je, međutim, naglo prekinuta atentatom snaga starog režima na "prijelaznog" premijera Zorana Đinđića. Ni ubojstvo Đinđića, pa ni "baršunasta restauracija" Miloševićeva režima pobjedom postradikala na predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2012. godine, nije dovelo do povratka na postrambujeovsku strategiju, nego je globalna politika nastavila ustrajati na opsjeni kako su Srbija i njezin autoritarni predsjednik Aleksandar Vučić "ključ stabilnosti Balkana".

POGUBAN NACIONALIZAM

Koliko se situacija na Balkanu promijenila nakon invazije Rusije na Ukrajinu prije tri godine i otvorenog rata između te dvije zemlje...?

- Za razliku od pristupa drugim dijelovima Europe, u kojima je vrijedilo europsko načelo matričnog odnosa među državama, na Balkanu se tolerirao Vućićev (i Ramin) projekt "Otvoreni Balkan", kojim se prema državama koje su trebale biti obuhvaćene tim procesom balkanske integracije primjenjivao "osovinski" princip, a na Srbiju i na Albaniju gledalo se kao na dvije fokusne točke oko kojih se, kao u nekom prikrivenom projektu stvaranja "velikodržavnih sustava", trebaju grupirati podređene zemlje pripadnice procesa.

Istina, nakon početka totalne invazije Rusije na Ukrajinu EU je počeo otvorenije iskazivati skepsu prema tom projektu, a nakon odlaska Angele Merkel iz kancelarskog kabineta u Berlinu Njemačka je rehabilitirala značenje Berlinskog procesa, koji cijeloj regiji pristupa kao skupini ravnopravnih država. Ipak, i nakon totalne agresije na Ukrajinu Europa je kroz prste gledala na Vučićevu inačicu Putinova projekta "ruskog svijeta", iako je upravo tim konceptom i navodnim povijesnim pravom Rusije da u svojoj okolici manjim državama diktira političke uvjete, pa i određuje mogu li ili ne mogu očuvati svoj suverenitet, izostaje primjerena reakcija na Vučićev suvremeni derivat "velike Srbije".

Paradoksalno je i to što se godinama nije postavljalo pitanje o intenzivnom prekomjernom naoružavanju režima u Beogradu, a bez konzekvenci na poziciju Srbije u distribuciji pretpristupnih fondova prolazilo je i sustavno odbijanje da se Srbija uskladi s temeljima europske zajedničke vanjske i sigurnosne politike.

Koji su zapravo temeljni problemi sadašnje BiH, ovako ustrojene, s visokim predstavnikom međunarodne zajednice i temeljima Daytona koji se tresu već godinama? Koliko je za sve poremećaje kriv Dodik, koliko federalne vlasti (muslimanski lideri, kako ih proziva Dodik), koliko međunarodna zajednica/diplomacija Europske unije, ili svi skupa?

- Ni tu odgovor nije složen - ključni problem Bosne i Hercegovine neobuzdani je velikosrpski nacionalizam, koncept razaranja Bosne i Hercegovine kao suverene države uključivanjem praktično polovine njezina teritorija u projekt "srpskoga svijeta" i patogeni utjecaj Beograda, ojačan ruskim utjecajem i mekom moći Putinova totalitarnog režima. Otvorena su i druga pitanja u BiH, ali sve su to kudikamo manji problemi od razornog utjecaja osovine Vučić - Dodik, zagledane u Moskvu.

Daytonski sporazum pragmatično je političko rješenje, kojim je doista bio zaustavljen rat, ali nije stvoren održiv ustavni okvir za BiH kao funkcionalnu državu. Ne treba zaboraviti da je prije Daytona postojao drugi okvir, koji je još uvijek do neke mjere sačuvan, a definiran je Washingtonskim sporazumom u Hrvata u BiH i Bošnjaka, o stvaranju Federacije BiH kao visoko decentralizirane države, podijeljene na kantone/županije. Uz elementarne mehanizme nacionalne ravnopravnosti, racionalan je koncept da se pitanje međunacionalnih odnosa rješava prije svega na lokalnoj i regionalnoj razini. Kad je Washingtonski sporazum uspostavljen, očekivalo se da će porazom agresora i zaokruživanjem teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine i teritoriji pod kontrolom bosanskih Srba biti podijeljeni u kantone, i da će se pridružiti Federaciji. Umjesto toga, međutim, u Daytonu je stvoren koncept priznavanja rezultata ratne agresije, osvajanja i stvaranja etnički čistog teritorija, čak i sudski utvrđenim genocidom, o čemu je presudio i UN-ov Međunarodni sud u Haagu (ICJ) i Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY), te je na 49 % teritorija BiH stvorena unitarno organizirana tvorevina, entitet. Iako entiteti nemaju status države, nego je suverenitet vezan samo uz BiH kao središnju državu, godinama su "postupno pomicane crvene linije" koje je definirala globalna politika, a danas se došlo do točke u kojoj entitet, autoritarno vođen i pod potpunom kontrolom protudemokratskih vlasti u Beogradu, "stvara vlastiti ustav" i tim se ustavom samodefinira kao suveren i pripisuje sebi povijesno pravo na samoopredjeljenje.

TOKSIČAN UTJECAJ

Što Hrvatska može učiniti vezano uz situaciju u BiH, kako se postaviti u sadašnjim okolnostima, može li RH biti u neku ruku inicijator smirivanja napetosti izazvanih i ovom situacijom oko Dodika, naloga za njegovo uhićenje...? Vidimo da se Vučić, očekivano, angažirao u Banjoj Luci, a Rusija čak traži zasjedanje Vijeća sigurnosti...

- Čini mi se da ne može više nego što premijer Plenković već odavno radi, a to je stvaranje povoljne klime za europsku integraciju BiH, i u tom kontekstu smanjivanje napetosti između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji, oslanjanje na europske politike koje se formuliraju s nama "za stolom" i uz potporu visokom predstavniku Christanu Schmidtu, koji radi dobar posao. Posve je pogrešna interpretacija, koju, nažalost, prihvaća i kvazisuverenistička politika u Hrvatskoj i koju glasno zagovara predsjednik Milanović, da se Schmidt svojim ovlastima služi kao "kolonijalni upravitelj" i kako se ne brine za temeljna prava Hrvata u BiH. Nametanjem promjene zakona i ustava, u izbornoj noći, kad je promijenio pravila posrednog izbora članova Doma naroda, zaštitio je političke interese Hrvata u BiH, a pitanje prava na zastupljenost Hrvata u Predsjedništvu BiH, izgleda, namjerava riješiti u sklopu provođenja presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Seidić Finci, čime bi se riješilo pitanje konstitutivnosti "ostalih", dakle onih koji nisu ni Srbi, ni Bošnjaci, ni Hrvati, a usto bi se riješilo i provođenje njihova prava da sami biraju svoje predstavnike u Predsjedništvu BiH i da se izbjegne majorizacija.

Gledajući ukupnu sliku kompleksnih odnosa u BiH, kakva je zapravo hrvatska vanjska politika prema Bosni i Hercegovini, koji su problemi i kako ih riješiti? Vidimo da ni oko BiH do sada nije bile neke konstruktivne suradnje, usklađene politike Pantovčaka i Banskih dvora, Milanovića i Plenkovića...

- Vanjsku politiku vodi Vlada, a okvir vanjske politike zadan je, između ostalog, i zajedničkom europskom vanjskom i sigurnosnom politikom, ali i vrijednostima na kojima se zasniva europska integracija, a te smo vrijednosti unijeli i u naš nacionalni politički acquis. Utjecaj predsjednika seže do izbora šefova diplomatskih i konzularnih misija, kojima on daje vjerodajnice, i pritom je jasno definirana procedura njihova imenovanja. Sve ostalo je Milanovićeva zloupotreba "veto-pozicije" i pokušaj iskakanja iz okvira njegovih ovlasti. Možda bi bilo dobro da posluša što studenti u Beogradu stalno ponavljaju tamošnjem autoritarnom vladaru, sklonom iskakanju iz okvira svojih ovlasti - NISTE NADLEŽNI!

Nažalost, "veto-snaga" predsjednika Milanovića u sljedećem bi razdoblju mogla biti silno opasna za Hrvatsku kao članicu EU-a i NATO-a. Zbog njegove "egzotične" politike na Hrvatsku se već gleda kao na volatilnu, nestabilnu članicu NATO-a, a činjenica da je predsjednik Republike blokirao sudjelovanje Hrvatske vojske u operaciji obučavanja ukrajinskih vojnika u Njemačkoj i sudjelovanje HV-a u operaciji NSATU te da zbog njegova odbijanja Hrvatska nije bila na strani većine država članica NATO-a koje su potpisale multilateralni Ukraine Compact na samitu lani u rano ljeto u Washingtonu, gura nas na marginu NATO saveza. Njegov "statement" da Hrvatska nikako (dok je on živ) neće sudjelovati u eventualnoj europskoj ili NATO operaciji održavanja mira u Ukrajini gurnula nas je na marginu u procesu izgradnje novog europskog obrambenog i sigurnosnog identiteta, pa nismo bili pozvani ni na Macronov inicijativni sastanak u Parizu ni na Starmerov samit u Londonu, a prijetilo je i da ispadnemo i iz sastanka vojnih predstavnika NATO-a u Parizu 11. ožujka.

Sličan utjecaj Milanović ima i na hrvatske politike prema BiH. Činio je sve da bi opstruirao pregovore o promjeni izbornog zakonodavstva što su ih vodili američki predstavnik Matthew Palmer i europska diplomatkinja Angelina Eichhorst, prije prethodnih parlamentarnih izbora u BiH, i poticao je hrvatske predstavnike na zaoštravanje stavova kad je na stolu bio američki prijedlog koji je Hrvatima u BiH osiguravao sve što im je stvarno nužno. Nažalost, svojom je opstrukcijom uspio kontaminirati pregovore, a rezultat je to što je i u ovom mandatu, suprotno izbornoj volji Hrvata u BiH, Željko Komšić član Predsjedništva.