Nakon dolaska na vlast nove američke administracije sve se preokrenulo naglavačke. Ne vrijede više raniji dogovori i koalicije. Na brzinu se uspostavlja novi svjetski poredak baziran na trgovačkim interesima Amerike. A sva svjetska nesigurnost nastala je upravo zbog postupaka i odluka te iste Amerike. Zna se da kao glavni igrači unutar NATO snaga imaju glavnu riječ. Njihova je davna želja da se ova organizacija sa svojim vojnim kapacitetima smjesti u što veći broj zemalja, šireći se pritom prema istoku, tj. prema granicama sa Rusijom.

AMERIKA I EUROPA

Sjetimo se iz nešto davnije prošlosti kako su Amerikanci žestoko reagirali kada su 1962. otkrili kako Sovjeti razmještaju svoje nuklearne projektile, borbene avione i postrojbe kopnene vojske na obližnjoj Kubi. Gotovo da je došlo do nuklearnog rata tako da su povjesničari to razdoblje nazvali najopasnijim trenutkom u ljudskoj povijesti. A sada je na pomolu ponovno takav trenutak. Rusi prirodno reagiraju na širenje NATO-a suprotno ranijim sporazumima i napadaju svog zapadnog susjeda Ukrajinu. Vode zapravo preventivni rat kojim žele spriječiti dolazak američkih i europskih vojnika s punom ratom spremom na svoje granice. Naravno, to nikako ne opravdava njihovu agresiju.

Do sada su zauzeli četvrtinu ukrajinskog teritorija. Žrtva će zasigurno biti Ukrajina koja će se u nadolazećim vremenima kroz nametnute uvjete pregovora morati odreći velikog dijela svoga teritorija. To je neminovnost za postizanje kakvog-takvog mira. A taj mir neće biti “pravedan”, utemeljen na međunarodnom pravu, već kako sada govore Amerikanci “realan”. Ukrajina će se morati odreći velikog dijela svog teritorija, svojih težnji za članstvom u NATO-u, a moguće i pune integracije u Europsku uniju. Rusi neće dopustiti razmještanje NATO ili EU vojnih snaga u Ukrajini, a to je jedan od njihovih uvjeta za primirje. Dakle, Amerikanci su svojom dugoročnom hladnoratovskom, ali i ratnom, politikom doveli Ukrajinu u nezavidan položaj a sada je ostavljaju na cjedilu. Pomoći će uspostavi mira, ali pod uvjetom da oni mirnim putem zaposjednu čitav teritorij Ukrajine, bez uporabe vojne sile, namećući Ukrajini obavezu vraćanja novca uloženog u dosadašnju obranu putem vlasništva nad polovinom ukrajinskih rijetkih minerala. Tako će Ukrajina de facto ostati bez dijela svoga teritorija na ovaj ili na onaj način.

U toj velikoj šahovskoj igri raspodjele svjetske moći Europa je sama sebe dovele u podređeni položaj. Previše se oslanjala na euroatlanske integracije i NATO savez, zanemarivši razvoj svoji obrambenih snaga. I naši političari su kao svoje vrhunsko postignuće uvjeravali narod da je ulazak u taj vojni savez garancija naše sigurnosti. Razmišljalo se o tome kako će tuđe pomorske snage braniti naše more, a tuđe zračne naše nebo. Dakako, ništa od toga, što je vidljivo iz malih incidenata koji su se događali nad našim prostorom. Ponovno se prisjećamo one narodne “uzdaj se u se i u svoje kljuse”. Kakvi god da smo i koliko god da smo, ali svoji smo. Nitko nikoga ne može braniti zdušnije i bolje od vlastitog naroda, što smo dokazali u nedavnoj prošlosti. Sada je to postalo svima jasno, pa i nama koji nismo politički, a niti vojni analitičari već obični promatrači sa zrnom soli u glavi (cum grano salis). Snage NATO-a reagirati će samo u obrani interesa najvećeg igraća u tom savezu, a to su Amerikanci. Ako se slučajno poklope njihovi interesi s interesima nas malih tada će reagirati, ali opet na našu štetu, jer niti jedan ratni sukob nije dobar.

Cilj svega je oslabiti Europsku uniju koja od svog osnutka sve više jača ekonomski, ljudski i vojno i postaje ozbiljan svjetski igrač. Uz dosadašnje konkurente na svjetskom tržištu Amerikancima smetaju jaki igrači pa će učiniti sve, čak dovesti do ratnog sukoba, kako bi zaštitili svoj primat. Da bi se Europa postavila na obrambene noge potrebno je prije svega vrijeme, a potom i novac. Odluka je donesena, EU će kroz iduće godine odvojiti ogromnih 800 milijardi eura za razvoj svojih obrambenih snaga. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen neki je dan najavila nužnost osnivanja Europske obrambene unije. Što to točno znači još nije definirano. Znači li to osnivanje zajedničkih oružanih snaga EU-a, ili nešto drugo, tek ćemo vidjeti. Ali svima je jasno da nam se u budućnosti ne piše dobro. Umjesto da ulažemo u razvoj infrastrukture i svih drugih aspekata mirnog društvenog razvoja okrećemo se razvoju ratnih potencijala koji ne hrane gladan narod, ne donose kulturu niti prosvjetu, ne grade zdravstveni i civilni sigurnosni sustav. Mi mali u toj EU ne možemo više računati na izdašnu pomoć u sustizanju zapadnih standarda, što smo do sada manje-više obilno koristili i bili na europskim jaslama. Uz dodatna izdvajanja za razvoj obrambenih snaga sa 2 na 5 % ili više naše će društvo biti osiromašeno. Ali iz tog koša ne možemo nikamo, moramo se prilagoditi igri velikih sila.

UN BEZ UTJECAJA

Ekonomski i društveni rast Kine i Indije ozbiljna je konkurencija američkom svjetskom prestižu. Razvoj kineskih oružanih snaga, uz nevjerojatan ljudski potencijal, ozbiljna je protuteža američkoj prevlasti. Svjestan je toga Trump pa nastoji nametanjem poreza oslabiti ekonomsku moć svojih konkurenata. Kroz povećane poreze suprotstavio se gotovo čitavom svijetu. Ekonomski analitičari i stručnjaci za trgovinski rat uvjereni su da će se to na kraju obiti o glavu upravo Americi. Uskoro ćemo biti svjedoci tih događaja, koji neće proći mirno, a prvo će stradati oni najslabiji. Nismo li mi među njima? Nažalost, uz trgovinski rat Trump najavljuje pripojenje Grenlanda i Panamskog kanala SAD-u. To nije bezazlena najava i može završiti vojnim/ratnim sukobom sa suverenim državama Europe i Latinske Amerike. Nije li to otvaranje zapadnog fronta, uz već postojeći istočni i uvod u Treći svjetski rat!

A što je s Ujedinjenim narodima kao organizacijom čija je važna uloga očuvanje mira u svijetu? Gotovo su nestali sa svjetske scene. Tu i tamo glavni tajnik UN-a kaže poneku riječ koja ionako nema nikakvu moć. A svakako se boji moguće američke odluke da će smanjiti financiranje te organizacije, što se lako može dogoditi. Očito je UN izgubio svoj autoritet i snagu, a ozbiljne strateške odluke i uvođenje svjetskog mira nije moguće uz neprikosnoveni veto onih najjačih u Vijeću sigurnosti. Stoga mogu zaključiti da su pred nama jako, jako nesigurna vremena!