Države na Balkanu su opasne po život. Tako je svoju kolumnu na portalu Buka, napisanu nakon tragedije u Sjevernoj Makedoniji, naslovio glavni i odgovorni urednik toga portala Aleksandar Trifunović, novinar koji danas živi i radi u Banjoj Luci. “Korupcija je odsutnost bilo kakvog reda. Pravila su prepuštena slučaju i iluziji da se nesreća neće dogoditi baš nama, nekom našem. Naviknuli smo da sistema nema, da se pravila ne poštuju - pa ako prođemo bez posljedica, dobro je...”, piše Trifunović, koji smatra da se tragedije poput ove u Kočanima, ili one u Novom Sadu, koja je “zapalila” Srbiju, događaju zbog činjenice da ljudi - ignoriraju politiku.

OPASNA MANTRA

- Kada se dogodi tragedija, a ove dvije recentne su zastrašujuće, pokušavam upozoriti da je ona plod upravo nezanimanja za politiku. Jer, da smo se zanimali za politiku, pritisak koji bismo mi kao ljudi koji živimo u ovim zemljama učinili na politiku bio bi takav da se ona ne bi usudila praviti tako kardinalne propuste. Ne bi se događale takve tragedije. I zato je rečenica “mene politika ne zanima” uzrok većine zala koja nam se događaju, većine tragedija. I mi i dalje uporno insistiramo na tome da je nebavljenje politikom i nezanimanje za ono što nas okružuje i tko nas vodi neka vještina. Ali nije! To je kukavičluk. Ta vrsta nezainteresiranosti nije ništa drugo nego sudioništvo u vlastitoj propasti - smatra Trifunović.

Aleksandar Trifunović

PIXSELL

Kada je riječ o studentskim prosvjedima u Srbiji i činjenici da ni u njima nema istaknute nikakve političke agende, njegov je stav da je riječ o taktici kako se ne bi dalo Aleksandru Vučiću da ih optuži da iza toga stoji borba za vlast.

- Dok god su sami, i dok god samo inzistiraju da se riješi pitanje odgovornosti za pad nadstrešnice u Novom Sadu, oni imaju adut u svojim rukama. Ma kako slabašan i mali, dovoljan je da Vučića čini nervoznim. Osobno mislim - a to je svima jasno - da je to u biti politički protest, iako nema jasnu političku agendu. Studenti nastupaju u ime svih, i pozicije i opozicije. To je, istina, rizična taktika i ne znam kako će se završiti, ali mislim da je treba ispoštovati jer su pokazali da ne odustaju - pojašnjava svoj stav Trifunović, dodajući kako ti prosvjedi neće srušiti vlast, ali sigurno mogu biti pokretačka snaga velikih promjena, i to ne samo u Srbiji. No, da su moguće ozbiljnije promjene u BiH, u kojoj u posljednje vrijeme eskaliraju napetosti, nije toliko siguran:

- Situacija u BiH jedan je beskonačan konflikt. Bosna je jedna beskonačna privremenost trideset godina. Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma Bosna se koprca u pokušaju da se svi izmire i zauzmu zajednički stav o tome kakvu budućnost žele. Sada je više nego jasno da zajedničkog stava nema i kulminacija krize se događa ovih dana u BiH. Ne volim tu riječ i ne volim tu konstataciju jer, kad god je neka kriza ovdje, najveća je kriza dosad. Pa tako i ova. S obzirom na stupanj straha i zabrinutosti, ova to sigurno jest.

(PRE)MALA OČEKIVANJA

Što mislite, je li moguć sukob, pa čak i novi rat u BiH?

- Atmosfera je toliko naelektrizirana da, i uza svu dobru volju goleme većine ljudi u BiH, koji sigurno nisu za sukob i ni za nikakav rat, i to zbog jednostavnog razloga što imaju iskustvo prethodnog krvavog rata, ako uspijemo da ne dođe do nekog konflikta, to će biti veliki uspjeh. Za razliku od generacije ljudi srednjih godina, koja još uvijek pamti rat, kod nove generacije su nacionalni i identitetski narativi intenzivniji. Ne bih, istina, rekao da ti mladi ljudi koji dolaze misle da je rat rješenje, ali njihovi su narativi “operirani” od drugih. Mnogi od njih nisu niti imali priliku živjeti s drugima. Mi u BiH živimo u gradovima koji su poslije rata gotovo etnički čisti i situacija je takva da jedan incident može potpuno blokirati i elementarno funkcioniranje zemlje. S obzirom na nemogućnost dogovora, ne bismo se mogli ponovo pokrenuti, ni toliko da dođemo na staro.

I zato sada trebamo u jednom brutalnom roller coasteru gledati da zadržimo mir, makar izgledao ovako kako danas izgleda Bosna i Hercegovina. To je bolje nego da uđemo u sukob za koji nitko ne zna kako bi izgledao. Tragično je da kao društvo nemamo neku mirovnu misao kao vodilju, misao da se to više nikada ne ponovi. Naprotiv, mi se prema tome odnosimo prilično opušteno. Čak i političari u nekim situacijama spomenu mogućnost sukoba. Neki to pokušaju prikriti, ali može se naslutiti iz njihovih izjava. Zbog svega toga ljudi su paralizirani od straha. Ponavljam, bit će veliki uspjeh ako ne dođe do nekog konflikta. I ono što je također tragično, činjenica je da nitko od BiH i ne očekuje ništa drugo nego da ne započne neki novi sukob. To je prešutno najveći interes međunarodne zajednice, a i najvećeg dijela ljudi koji ovdje žive.

Koja je i kakva uloga Amerike danas u BiH?

- ​ Amerika je uvijek bila jamac mira u BiH. To je zemlja koja je dovela do Dejtonskog sporazuma. Holbrooke​ je rekao da je ovo jedan od najuspješnijih američkih mirovnih sporazuma. I jedan od najjeftinijih. Citiram ga, jer su s vrlo malo sredstava uspjeli doći do mira. Sada se u BiH uvukla strepnja s pitanjem je li Amerika još uvijek zaštitnik mira i zaštitnik BiH. Još uvijek nemamo novog veleposlanika, a poruke Trumpa su takve da se on ne zanima puno za zemlje koje mu nisu strateški važne, a Bosna i Hercegovina nije na tom njegovu zemljovidu. To izaziva određenu vrstu zabrinutosti i osjećaj da se ovdje nitko neće umiješati ako dođe do konflikta. Iako Trump priča da će prebaciti vojsku na istok Europe, nije jasno što misli pod tim. No ni jednom riječju nije spomenuo BiH, osim Rubija, koji je osudio poteze Milorada Dodika.

Kakva je uloga Rusije?

- Prema nekim istraživanjima 80 posto Srba koji žive u Srbiji i Republici Srpskoj podržava Rusiju i specijalnu operaciju - točno tako je navedno u istraživanju - u Ukrajini. Ne smatraju to agresijom. Naprotiv. Kada gledate ovdje vijesti i u većini novina, gotovo postoje velike simpatije prema Putinu i Rusiji. Rusija je svjesna da bez puno ulaganja ima velik utjecaj nad Srbima i, u ovom slučaju, ona koristi da preko Milorada Dodika potvrdi svoj utjecaj u BiH. Putin se toga neće odreći jer ga ne košta ništa. Iako se ovdje priča o nekoj ekonomskoj pomoći Rusije Republici Srpskoj, ona se, koliko ja znam, nikada nije dogodila. Kao ni u Srbiji. Bez obzira na to, većina ljudi koji žive ovdje smatra da je Rusija neka vrsta “našeg” zaštitnika. Kada kažem “našeg”, govorim to jer sam iz Banje Luke. Živim u Republici Srpskoj, ovdje većina ljudi misli da će nas Rusija zaštititi u slučaju bilo kakvog budućeg sukoba; a za to nema nikakvih garancija. No nitko i ne misli da je nužno da ih se daje. U sadašnjoj konkretnoj krizi u BiH Rusija je na strani Dodika. Istina, još uvijek samo verbalno, ali znači da će tako i ostati. No, jasno je, Dodik im je favorit u BiH.

Što očekivati u budućnosti? Treba li revizija Daytona?

- Za reviziju Dejtonskoga sporazuma trebate imati zainteresirane strane. U ovom trenutku međunarodna zajednica nije uopće zainteresirana za bilo što. Mislim da se umorila od nas u ovih trideset godina tapkanja u mjestu, lažnih, neispunjenih obećanja... Priča o europskom putu na koji se nije napravilo ni prvi korak. U vrhu političke - uvjetno rečeno - elite, ali koja je jedini sugovornik međunarodne zajednice i dalje, vlada opća letargija. Situacija je takva da se ni na jedan način ne može stvoriti unutrašnji potencijal i kapacitet da se napravi prekompozicija jednog, ionako na silu potpisanog sporazuma. Naime, podsjećam, Dejtonski mirovni sporazum potpisan je pod velikim pritiscima na sve aktere, možda najviše na bošnjačke i srpske u BiH, i taj je pritisak izvršila u Amerika u trenutku dok su američki avioni letjeli iznad BiH.

Uglavnom, bez interesa međunarodne zajednice, konkretnoga, argumentiranoga, nema prekompozicije sporazuma. Bez konsenzusa sve tri strane u BiH, nemoguće je promijeniti trenutni sporazum. Svi su svjesni da je on blokiran, ali su svi isto tako svjesni da ih štiti u ovakvim političkim okolnostima. Toliko su različiti narativi kako mi svi vidimo ovu zemlju, da je jednostavno možda bolje i ne pokušavati takvo što u ovom trenutku.

CIPARSKI SCENARIJ

Ako se ne pokuša, kako dalje?

- Duboko sam razočaran razvojem situacije u Bosni i Hercegovini. Ne zagovaram nikakav scenarij razdvajanja, pa ni onaj ciparski, koji se često spominje, ali nakon tri desetljeća bez bitnog pomaka prema funkcionalnoj državi i zajedničkom narativu, postaje jasno da su pogledi na budućnost BiH toliko nepomirljivo različiti da ćemo daljnjim inzistiranjem na jedinstvenom stavu izgubiti još 30 godina. Mir i funkcionalnost mogu osigurati samo kompromisi. Dok ih ne bude, demografska slika BiH se urušava - sve više mladih, zajedno s cijelim obiteljima, napušta zemlju, umorni od permanentne krize i nemogućnosti dogovora. Raspad BiH nije i ne može biti opcija - previše smo isprepleteni da bi se to dogodilo na miran način. Zato i međunarodna zajednica, iako nesigurna kako konkretno pomoći, jasno stoji iza teritorijalnog integriteta BiH. To je jedina crvena linija koja obavezuje sve političke aktere, bez obzira na to što će oni i dalje voditi politiku partikularnih nacionalnih interesa.

Optimizam koji sam imao početkom 2000-tih sada je potpuno nestao. Tada mi se činilo da imamo šansu, ali 25 godina poslije ne vidim da će sljedećih 25 donijeti nešto drukčije. Ako je već tako, onda bar neka ne bude rata, a neka buduće generacije nađu bolje načine od nas za bolji život.