Kad smo kod političkih pojmova, često se govori o tzv. konceptu mrkve i batine, odnosno o mekoj i tvrdoj moći u diplomaciji, što je sve iznova postalo aktualno s Trumpom kao predsjednikom SAD-a koliko s ekonomskog (carine, trgovinski rat), toliko i s političkog aspekta (ukrajinski rat, pregovori, dogovori...).

Koliko je politika koju provodi američki predsjednik Donald Trump klasičan primjer politike mrkve i batine, odnosno meke i tvrde moći - pitali smo izv. prof. dr. sc. Ivora Altarasa Pendu sa Sveučilišta Libertasu Zagrebu?

- Predlažem da odmah na početku prvo razjasnimo što su to meka i tvrda moć u diplomaciji, tj. diplomatskom djelovanju. Prije svega diplomacija označava obavljanje državnih poslova i to preko državnih predstavnika u nekoj zemlji. U širem smislu diplomacija je umijeće pregovaranja kako bi se postigla maksimalna realizacija državnih interesa u nekom trenutku povijesti. To pregovaranje moguće je izvoditi na mnogo različitih načina. Ono pregovaranje koje se obavlja metodama prijetnji i prisile nazivamo tvrdom moći (hard power). S druge strane, pregovarati se može i na persuazivan način, što znači da se u cilju postizanja vlastitih interesa svojim sugovornicima pristupa s pozicije partnerstva i suradnje, a sve s ciljem zajednički prihvatljivog modela rješenja koji zadovoljava interese svih uključenih strana. To je tzv. meka moć diplomacije (soft power). Koji će se od ovih pristupa primijeniti ovisi o više faktora, a najvažniji su struktura moći između pregovarača, hitnost situacije koja se treba razriješiti te razina svijesti pregovarača o važnosti dugotrajnosti odnosa koji se grade između uključenih strana i njihovoj spremnosti na kompromis i međusobno uvažavanje.

Američki predsjednik Donald Trump nije školovani diplomat ni političar, on dolazi iz svijeta businessa, u kojem je također moguće primjenjivati i tvrdu i meku moć, ali se uspjeh u poduzetništvu u pravilu mjeri osvojenim udjelom u tržištu, veličinom ostvarene dobiti te pobjedom nad konkurencijom. Došavši iz takvoga miljea, možda postaje jasno zašto Trump primjenjuje tvrdu moć u pregovaranju. Ono što mnoge iznenađuje, iako uistinu ne znam zašto, jest činjenica što Trump strategiju tvrde moći primjenjuje i s dosadašnjim američkim političkim saveznicima. Nenaviknuti na takvu vrstu ponašanja, oni sada preispituju to savezništvo. I to čine s punim pravom, jer živimo u vremenu dekonstrukcije dosadašnjih savezništva i poznatih struktura moći u međunarodnom poretku. Ipak, svakako želim naglasiti da iako se pred nama stvara novi i drukčiji svjetski poredak, on je sasvim u skladu s poznatim i odavno zacrtanim temeljnim geopolitičkim zakonima, te i u tom smislu ne bi smjelo biti previše iznenađenja. Sve je već zapisano, samo treba čitati izvorna geopolitička djela te razumjeti dinamiku svjetskih događanja.

STARE DOKTRINE

Vezano uz prethodno pitanje, općeniti pojam Zapad iznova je u modi, da se tako izrazim, a s tim u svezi nezaobilazni su i narativi vezani uz načela tvrde i meke moći Zapada. Što se zapravo podrazumijeva pod pojmovima tvrda i meka moć Zapada?

- Vaše je pitanje jako zanimljivo jer, upravo na tragu onoga što sam malo prije rekao, imamo veliku promjenu, kojoj svjedočimo u svijetu. Naime, u sintagmi "tvrda i meka moć Zapada" tvrda i meka moć su konstante. Ono što mnogi teško prihvaćaju, a što je razumljivo jer polaze s pozicije svoga višedesetljetnog pa i višegeneracijskog iskustva, jest to da da živimo u vremenu redefiniranja pojma Zapad. I naročito razumijevanja zajedništva Zapada. U našoj svijesti pojam "euroatlantski savez" prisutan je gotovo intuitivno, kao nešto samorazumljivo. Ovisno o kontekstu, taj se termin ponekad koristi u različitim varijacijama, poput "transatlantski savez", "zapadna koalicija" ili "euroameričko partnerstvo". Međutim, kada vidite da američki predsjednik Trump u javni diskurs uvodi teme poput pretvaranja Kanade u američku saveznu državu, preuzimanje Grenlanda od Danske "na ovaj ili onaj način", spremnosti da se SAD povuče iz NATO-a, uvođenje carina svojim susjedima (Kanada i Meksiko) i europskim državama, vraćanje Panamskog kanala SAD-u te njegov bestijalni i nehumani odnos prema žrtvama u Ukrajini i na Bliskom istoku, onda to savezništvo uistinu dolazi na kušnju.

Međutim, sve to je objašnjivo i objašnjeno u temeljnim geopolitičkim doktrinama koje su osmišljene i javno prezentirane još tijekom XIX. i prve polovine XX. stoljeća. Ako iščitate djela njemačkog geografa Karla Haushovera ili se upoznate s temeljnim postavkama tzv. Monroeve doktrine, koja je dobila ime po američkom predsjedniku Jamesu Monroeu (peti američki predsjednik u razdoblju 1817. - 1825.), onda doista nema mjesta čuđenju što se to trenutno događa. Jednostavno, Amerika se vraća temeljnoj ideji triju Amerika (Sjeverna, Srednja, i Južna) kao ekskluzivne zone svog geopolitičkog interesa, s dodatkom da se ona geopolitički, ekonomski i teritorijalno priprema za moguću ozbiljniju konfrontaciju s Kinom. Kada tako razumijete stvari, mnogi potezi Donalda Trumpa dobivaju novo značenje. Istina je, međutim, i to da se svi američki ciljevi mogu postići na način da od svojih dosadašnjih saveznika SAD aktivno ne radi vlastite neprijatelje. I upravo to bi se SAD-u i Trumpu moglo kao bumerang obiti o glavu.

Kad se sve uzme u obzir, što bi zapravo karakteriziralo javnu diplomaciju i koncept meke i tvrde moći u novim geopolitičkim i geostrateškim odnosima kakvi se nameću nakon Putinove invazije na Ukrajinu i svega što je to donijelo međunarodnim odnosima u širem smislu? Drugim riječima, preuzima li tvrda moć totalnu dominaciju, s obzirom na to da se EU ubrzano naoružava...?

- Ovdje bih se posebno osvrnuo na ovaj dio vašeg pitanja koji se odnosi na novonastalu osviještenost Europe da se (više) ne može osloniti na NATO kao izvor vlastite sigurnosti. Već i sama prijetnja SAD-a da će se povući iz NATO-a, a kamoli da to doista i učini, europske zemlje stavlja u vrlo neugodnu situaciju vojne nespremnosti za vlastitu obranu, bez obzira na to od kuda bi mogla doći neka ugroza. Dakako, prva nam na pamet pada Rusija, ali te ugroze mogu doći od bilo kuda. Iz Afrike, s Bliskog istoka, pa čak i s druge strane Atlantika. U takvim okolnostima čini se racionalnim i razumnim tražiti vlastite izvore sigurnosti koje tek treba izgraditi. Ali to nije nešto što se može napraviti preko noći. Naročito ne stihijski.

Ulupati 800 milijardi eura u opremanje vojske a da ne postoji jasna europska vojna koordinacija besmisleno je. Stvaranje europske vojne koordinacije je primarno političko, a tek potom vojno pitanje. Ovo je jako važno razumjeti. To sa sobom povlači dvije važe reperkusije koje umjesto europskog jedinstva mogu imati devastirajuće posljedice za Europu. Prvo, ovo unisono traženje (koje dolazi i slijeva i zdesna) da se stvore europske vojne snage prevedeno na politički jezik znači traženje "još više Europe". To su zahtjevi za dodatnom europskom centralizacijom koji mogu rezultirati upravo suprotnim efektima. Npr. da nam se dogodi još neki "exit" iz EU. Bojim se da potencijalnih kandidata za to ima podosta. Od Mađarske pa sve do Njemačke. To bi značio kraj Europske unije. Drugo, ako se sjetimo europske povijesti, moramo znati da militarizacija Europe baš nikada do sada njoj nije donijela ništa dobroga. Upravo suprotno.

RUDNIK SREBRA

I da zaključimo s aktualnim zbivanjima. Na nedavnom izvanrednom samitu EU-a u Bruxellesu podržan je prijedlog Europske komisije da se uspostavi posebni financijski instrument od 150 milijardi eura zajmova državama članicama za investicije u obranu. Kreće li EU sada ozbiljno k vojnoj samostalnosti? I odakle sad toliki novac? Kad se sve uzme u obzir, može li se Europa uopće obraniti od Putina bez pomoći SAD-a...?

- Koliko mi je poznato, ukupni iznos koji se predlaže u Europskoj komisiji za investicije u vojni kompleks u Europi iznosi 800 milijardi eura. Slušam neke naše poznatije ekonomiste da je to iznos koji ne može izazvati znatniju inflaciju u Europi. Doduše, isti ti nazovistručnjaci tvrdili su da inflaciju neće potaknuti niti tzv. helikopterski novac, koji je bacan u financijske tokove i samim građanima tijekom poznate COVID-19 pandemije, pa se dogodilo upravo sve suprotno od onoga što su govorili. Radi se o prijedlogu novog europskog zaduženja koji bi se prebacio na leđa budućih generacija.

Dopustite mi jednu povijesnu reminiscenciju. Nažalost, za sada mi u Europi nemamo neki novootkriveni rudnik srebra u nekom novom Laurionu koji bi omogućio nekom suvremenom mudrom političaru i vojskovođi poput Temistokla da nam izgradi respektabilnu vojnu snagu za sraz s potencijalnim europskim neprijateljem, tko god to bio. Niti imamo srebro, niti imamo mudre državnike i vojskovođe, niti imamo energente, niti imamo nadnacionalnu europsku zajednicu u čije ime i za čiji zajednički identitet bi europski ljudi bili spremni ginuti.

U takvim okolnostima i u takvom europskom duhovnom stanju kakvo sada postoji, investiranje u topove i metke više je nalik na bacanje novca nego na koherentnu i osmišljenu europsku obrambenu politiku.