Amerika se u međunarodnim odnosima cijelo vrijeme koristi mrkvom i batinom. Međutim, dosadašnja je praksa bila puno suptilnija. Pregovori i prijetnje nikada se nisu događali pod svjetlima reflektora i pred televizijskim kamerama, nego daleko iza zatvorenih vrata, a potom bi se pred novinarima pojavili lideri država i priopćili nekoliko optimističnih rečenica, koliko god dogovori bili mučni - kaže dr. sc. Božo Skoko, redoviti profesor strateškog komuniciranja na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Nova praksa izgleda brutalno, lišena bilo kakve suptilnosti i diplomatičnosti. Medijima je možda i zabavna, međutim, dojučerašnjim američkim partnerima ulijeva nepovjerenje, pa i strah. Činjenica je da se Trump u međunarodnim odnosima ponaša kao trgovac, odnosno poslovni čovjek. Međutim, metode koje se uspješno primjenjuju u poslovnom svijetu često ne funkcioniraju u kompleksnim međunarodnim odnosima. Ne može se baš oko svega trgovati i neke vrijednosti nemaju cijenu. Ne može se baš sve svesti na trgovinu, ucjene i nametanje vlastitih interesa. S druge strane, kad susjedu kuća gori, pritekneš mu u pomoć i ne ucjenjuješ ga time da ti, primjerice, daruje komad zemlje pa ćeš mu onda pomoći. Mislim da ni jedna država, pa ni savez država poput Europske unije, koje su donedavno imale dobre odnose s Washingtonom, ne zna što može očekivati i u kojem trenutku će dobiti mrkvu, a u kojem batinu. Nekako su u prvi plan isplivali suhoparni interesi, odnosno kako bi Trump rekao - ako imaš karte, onda će te Amerika smatrati partnerom za stolom, a ako nemaš, nevažan si i odnosi velikih mogu se lomiti i preko tvojih leđa.

SNAGA DIPLOMACIJE

Uz mrkvu i batinu, nezaobilazni su i narativi vezani uz tvrdu i meku moć Zapada. Što se zapravo podrazumijeva pod pojmovima "tvrda" i "meka moć" Zapada, je li to isto ili slično pojmu "mrkva i batina", koliko je u svemu teorije, a koliko prakse?

- Tvrda moć države je njezina vojna i ekonomska moć. Meku moć država možemo definirati kao snagu karizme i šarma, odnosno sposobnost uvjeravanja drugih da žele ono što vi želite. Država dakle može postići rezultate koje želi u svjetskoj politici silom, ali i zato što je druge države žele slijediti, diviti se njezinim vrijednostima, oponašati njezin primjer, težiti njezinoj razini napretka i otvorenosti, kako kaže američki diplomat i profesor Joseph Nye. Tvrdom moći možeš prisiliti nekoga na nešto, možeš mu uzeti komad zemlje, oteti vrijedne minerale... Mekom moći možeš stvoriti trajno partnerstvo, pa i ovisnost, proširiti vlastita tržišta, nametnuti svoju kulturu, igrati važnu ulogu u multilateralnim odnosima... Tvrdom moći možeš drugim utjerati strah u kosti, ali mekom možeš zaslužiti poštovanje. Kada država ulaže trud u konstrukciju meke moći kroz diplomaciju, kulturu, vrijednosti i komunikaciju, druge države je prepoznaju kao uzor kojemu valja težiti, podržati ga i slijediti. Dakle, uvjeravanje, karizma, snažan kulturni, duhovni i intelektualni identitet sastavnice su meke moći država. Ako država ne uživa potrebnu reputaciju ili ugled, poruke i kulturna dobra kojim bi trebala privući zanimanje i pažnju ciljnih javnosti drugih država, može se interpretirati kao propagandu i time se još više udaljiti od željenog rezultata. Taj američki teoretičar, Joseph Nye, koji je prvi analizirao američku meku moć, kaže kako meku moć ne možemo poistovjetiti isključivo s utjecajem, iako je ona jedan od izvora utjecaja, jer utjecaj može biti postignut i prijetnjama i nagradama. Meka moć je više i od uvjeravanja ili pokretanja ljudi snagom argumenata. Meka je moć sposobnost zavođenja i privlačenja, a privlačenje često vodi do oponašanja. Ako država uspije svoju moć učiniti legitimnom u očima drugih, njezine želje naići će na manji otpor. Meka moć proizlazi velikim dijelom iz naših vrijednosti, koje su izražene u kulturi, u politikama koje vodimo unutar države i načina na koje se predstavljamo i postupamo na međunarodnoj sceni.

Ukratko, univerzalnost kulture u pojedinoj državi i njezina sposobnost stvaranja institucija koje upravljaju raznim područjima na međunarodnoj sceni čine ključne izvore moći. Amerika je godinama i desetljećima gradila meku moć, a sad ju stavlja na stranu i očito se počinje oslanjati isključivo na tvrdu. To kratkoročno može donijeti neke rezultate, ali, nažalost, dugoročno će - ako ovako nastavi - izgubiti partnere, poštovanje, ugled i mjesto predvodnika zapadne demokracije...

Kad se sve uzme u obzir, što bi zapravo karakteriziralo javnu diplomaciju i koncept meke i tvrde moći u novim geopolitičkim i geostrateškim odnosima kakvi se nameću nakon Putinove invazije na Ukrajinu i svega što je to donijelo međunarodnim odnosima u širem smislu?

- Putin se prvi odrekao meke moći i javne diplomacije, iako je posljednjih godina, prije rata, pokušao ojačati imidž Rusije, između ostaloga i domaćinstvima Olimpijskih igara i Svjetskog nogometnog prvenstva. Sada to čini i Trump, urušavajući ono što je SAD gradio desetljećima. Javna je diplomacija postala daleko učinkovitija posljednjih godina jer je ona iskorak klasične tajne diplomacije prema odnosima s javnošću, odnosno važan je segment strateškog komuniciranja države. Javna je diplomacija nastala kao potreba države da komunicira, ne samo s uskim diplomatskim, odnosno političkim krugovima drugih zemalja nego i s tamošnjim utjecajnim javnostima, kako bi utjecala na njihovo javno mnijenje. Javlja se početkom šezdesetih godina, kad dolazi do jačanja uloge medija u društvu, ali i utjecaja javnog mnijenja na kreiranje državnih politika i međunarodnih odnosa. Početci se pripisuju Sjedinjenim Američkim Državama, koje imaju iskustvo službenog komuniciranja s inozemnim javnostima još od 1938. Javna je diplomacija, nakon početka službene uporabe tog termina, smatrana eufemizmom za državnu propagandu. Iako je u okvirima javne diplomacije ponegdje bilo i propagandnih elemenata, u vremenu i svijetu u kojem živimo oni su sve manje održivi, pa javnu diplomaciju promatramo kroz prizmu dvosmjerne komunikacije, svojstvene simetričnom modelu odnosa s javnošću, čija je svrha pridonositi upoznavanju i razumijevanju među državama i narodima, te stvarati preduvjete suradnje. Sve to pak omogućuje lakše plasiranje proizvoda i usluga na pojedina tržišta, stvara preduvjete za veći kulturni utjecaj te otvorenost prema vrijednostima i politikama zemlje, a na kraju rezultira i većom gospodarskom razmjenom, višom razinom ulaganja i izvoza, povećanjem broja turista i posjetitelja, a nerijetko i useljavanjem.

Koliko se, gledajući unatrag, kroz povijest, utjecaj javne diplomacije, primjerice američke, očitovao i na ovim našim prostorima...?

- Prisutnost javne diplomacije pojedinih zemalja na našim prostorima mogli smo desetljećima promatrati, primjerice, kroz djelovanje Glasa Amerike, koji je u vrijeme socijalističkog poretka smatran relevantnim izvorom informacija sa Zapada, kroz Fulbrightove stipendije, zahvaljujući kojima se svake godine na najboljim američkim sveučilištima usavršavaju i znanstvenici iz Hrvatske, kroz promociju njemačkog jezika u okviru Goethe-Instituta ili promociju francuske kulture kroz Institut français. Oblici javne diplomacije danas su još sofisticiraniji i uistinu je teško pronaći relevantnu državu u međunarodnim odnosima koja ju ne provodi, učinkovito se koristeći dosezima odnosa s javnošću, marketinga, kreativnih industrija, sporta... Dok uživamo u nekom filmu ili glazbi, čitamo prijevode djela stranih književnika, divimo se nečijem načinu života, kušamo egzotična jela ili na internetu nalazimo sjajno pripremljene informacije s mnoštvom izvora o nekom povijesnom događaju ili velikanu, često nismo ni svjesni kako se iza njih krije moćna mašinerija javne diplomacije s jasnom svrhom i ciljem nacionalne promocije. Nakon što je Rusija izgubila važan segment javne diplomacije, sad je i SAD na tom putu. Posljedice mogu biti dugotrajne za američke korporacije, kulturu, pa i politiku...

EUROPA NA RASKRIŽJU

Sigurnosni aspekt, naoružavanje i obrana postali su prioriteti EU-a. Kreće li Europska unija ozbiljno k vojnoj samostalnosti? Kad se sve uzme u obzir, može li se Europa uopće obraniti od Putina bez pomoći SAD-a...?

- Europa se konačno počinje osvještavati i jačati vlastite potencijale. Previše se oslanjala na američku obrambenu moć i zanemarivala signale koje je dobivala od Trumpa još u prošlom mandatu. Nije ju dovoljno osvijestila, čini se, ni Putinova agresija. No sada zbija redove, jača zajedništvo i pokušava promišljati vlastitu sigurnost i obranu. Nažalost, za puno toga je kasno, ali nije prekasno. S jedne strane, ne može ostati izložena millosti i nemilosti Putina i Trumpa, a, s druge strane, silna ulaganja u naoružanje mogu ugrozi europske ekonomije i životni standard. Doduše ako se tomu mudro pristupi, neki oblici vojne proizvodne mogu i ojačati ekonomije... SAD se naivno odriče Europe, smatrajući ju troškom, i gura ju u zagrljaj Kini. Ruskoj vojnoj mašineriji treba predah jer je iscrpljena i ne uspijeva opskrbiti potrebe na terenu. Zato Moskvi itekako odgovara primirje, koje zagovara Trump. No pitanje je što će se dogoditi kad se oporavi, vojno ojača i napuni skladišta municijom.

Europa se s pravom boji... Iskreno, sve ovo izgleda pomalo žalosno i s pravom se obični ljudi pitaju - u kakvu smo to situaciju doveli naš svijet. Kako smo dopustili da o našoj sudbini odlučuju egomanijaci, kojima je malo toga sveto? I zašto se Europa proteklih godina bavila banalnostima umjesto da je osnaživala Uniju i jačala vlastitu ekonomiju, ali i obrambenu moć? Neki novi poredak se rađa, no igrači koji ga kreiraju ne ulijevaju previše povjerenja da će biti ljudskiji, pošteniji, pravedniji i bolji. (D.J.) n