Dizajnerica vizualnih komunikacija Rafaela Dražić ime je koje iza sebe ima zavidnu karijeru - niz priznanja, zapaženih radova, cijenjenih izložbi te uzbudljivih projekata, kojima se bavimo i u ovom intervjuu. No prije toga prisjetimo se njezina puta i prvih dizajnerskih koraka. Godine 2005. diplomirala je na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a već je godinu poslije stažirala kao grafička dizajnerica u Barnbrook Design Studiju u Londonu. Nakon toga djeluje kao samostalna dizajnerica i asistentica na spomenutom odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija, a 2009. upisuje doktorski studij na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Varšavi.

Prije sedam godina razgovarali smo s njom o dizajnerskim početcima i radovima, s naglaskom na onima društveno angažiranima, s kojima se s odjekom pojavila u javnosti, o brojnim suradnjama i dizajnerskom pristupu. Razgovor koji smo vodili ovom prilikom imao je jasan povod, a radi se o trima angažmanima, iako ih s obzirom na njihovu važnost možemo nazvati i priznanjima. To su suradnje s Royal College of Art u Londonu, zatim kreiranje vizualnog identiteta i postava segmenta Hope is a Discipline na 60. izdanju Oktobarskog salona u Beogradu te radovi na BIO28, Bijenalu dizajna u Sloveniji, gdje je vrlo slojevito pristupila temi Double Agent: Do You Speak Flower? razlažući biološki i metaforični koncept cvijeta. Pročitajte što nam je Rafaela rekla o svemu tome i upoznajte se s njezinim dizajnerskim rješenjima.

INOZEMNA KARIJERA

Možeš li nam približiti kako je došlo do suradnje 2022. godine s cijenjenim Royal College of Art London, kada si zapaženim radovima oblikovala njihov vizualni identitet? Čime si se vodila u dizajnu tih plakata i vizualnih identiteta?

Rafaela Dražić: Nakon što se profesor Joshua Mardell s Masters of Research in Architecture susreo s nekim mojim prijašnjim radovima, kontaktirao me i pozvao na suradnju. Sjećam se da je, nakon što mi je približio čime se na odsjeku i kolegijima bave, rekao kako je konkurencija na Royal College of Art velika te da se dizajnom treba postići što veći efekt.

Što je tebi značila ta suradnja i kakav je bio feedback? Također, koliko si u tom slučaju imala slobode u kreiranju svojih radova?

- "Odrasla" sam na dizajnu u kulturi, gdje su dizajnerice i dizajneri u slobodnijoj poziciji nego možda u nekim drugim sferama dizajna. Zbog toga se taj projekt znatno ne razlikuje od bilo kojeg drugog. Možda čak mogu reći da su mi dali potpunu slobodu, na što se može gledati kao olakšavajuće i otežavajuće u isti mah.

Dizajn je postigao željeno, a s RCA-a su me angažirali i za sljedeće dvije godine. Također su me pozvali da oblikujem plakat prigodom proslave 60. obljetnice tzv. Darwin Building, njihova kampusa u Kensingtonu. Za taj rad najviše sam se inspirirala bojama modnih kreacija londonskog brenda Biba iz šezdesetih godina, čija je prva trgovina otvorena iste godine u Kensingtonu kada je građena zgrada RCA-a. Također sam se koristila kućnom tipografijom Calvert 107, koju je dizajnirala Margaret Calvert, nekadašnja voditeljica Katedre za dizajn.

Najnoviji među angažmanima je vizualni identitet projekta Health &Care Research Cluster s odsjeka Arts and Humanities, koji će svoj nastavak imati i u idućoj godini. (Misli se na 2025., op. u.)

Zapažen je tvoj rad na 60. izdanju Oktobarskog salona u Beogradu, gdje si bila zaslužna za vizualni identitet i postav segmenta nazvanog po citatu Mariame Kaba Hope is a Discipline. Za početak, što te privuklo toj temi i shvaćanju nade kao discipline s njezinim potencijalom transformacije i akcije?

- Prvo moram reći kako je Hope is a Discipline/Nada je disciplina jedan od triju kustoskih koncepata koji zajedno čine ovogodišnji Oktobarski salon pod nazivom What's left?/Što ostaje?. Hope is a Discipline osmislila je kustosica Lina Džuverović iz Londona u suradnji s beogradskim kustosicama iz Muzeja afričke umetnosti, Anom Knežević i Emilijom Epštajn.

Prema njihovu konceptu nada nije samo osjećaj, nada je akcija, zasnovana na pretpostavci da potencijal za transformaciju i promjenu uvijek postoji. Oslanjajući se na slogan aktivistice Mariam Kabe Nada je disciplina, kao i na nasljeđe i društvene vrijednosti Pokreta nesvrstanih, kustosice su surađivale s umjetnicima, udrugama i grassroots inicijativama unutar i izvan sfere kulture kako bi umjetnost predstavile kao vezivno tkivo u njegovanju solidarnosti i uzajamne podrške. Umjetnici i kolektivi koristili su se svojim procesima rada, mogućnostima izlaganja i diskurzivnim programima kako bi istražili potencijale suptilnih mikropolitičkih umjetničkih činova kao mehanizama suočavanja s trenutnim eksploatatorskim i korporativnim preuzimanjima života, represivnim i štetnim političkim tendencijama i ekološkim problemima.

Značajan aspekt projekta čini njegov tempo, koji je uspostavljen tako da se opire tendencijama hiperproduktivnosti i ubrzanjima koje nalažu formati velikih izložbi.

Kako si se odlučila za dizajn koji vidimo na Oktobarskom salonu? Čini se kao da si fokus stavila na dijalog. Na tvojim vizualima primjećujem ljude u skladu: razgovoru, suradnji, kooperaciji?

- Da, želja mi je bila ovom dizajnu dati, da tako kažem, ljudskiji oblik. Zbog toga sam se u fokus odlučila staviti upravo protagonistice i protagoniste tog projekta. Sve ilustracije bazirane su na dokumentarnim fotografijama susreta kustosica s umjetnicima i kolektivima uključenim u projekt Hope is a Discipline.

Kako si pristupila samom postavu, te kojim si se principom vodila pri dizajnu i prostornom oblikovanju?

- Za potrebe diskurzivnih programa bilo je potrebno osmisliti modularna rješenja namještaja, prvenstveno stolova. Njihove kružne i polukružne forme koje se rastavljaju i sastavljaju prema potrebama u galeriji proizlaze iz vizualnog identiteta.

Načelno sam se pri oblikovanju dijela postava vodila idejom pristupačnosti i komfora kakav nije čest u galerijskim prostorima, pa sam za tu svrhu predložila da se proizvede serija jastuka s karakterističnim otiscima.

VIZUALNI IDENTITET

Zaslužna si za dizajn grafičkog identiteta BIO28 Bijenala dizajna u Sloveniji s temom Double Agent: Do You Speak Flower?, koji se bavi jezikom cvijeća, skrivenim kodom cvjetova i generalno motivom održivosti. Možeš li približiti kako si došla do zanimljive ideje kojom dizajnerski pristupaš cvijeću razlažući ga na dijelove, gotovo iz perspektive anatomije biljke?

- Prije svega, bilo mi je važno dizajnom obuhvatiti dvostruku perspektivu cvijeća kojom se to izdanje Bijenala bavi, jer osim što cvijeće predstavlja komodifikaciju žena u idealiziranoj paradigmi ljepote, ono u isto vrijeme služi kao feministička, antikolonijalna, rodna i queer kriptologija. Cvijeće također može biti lijek, ali i otrov.

Intrigirale su me ideje misterioznosti, čak i jezovitosti, zato sam krenula dekonstruirati forme s namjerom da vizualnim identitetom ne dam "ključ" publici, nego da stvorim nešto što joj neće dosaditi nakon pola minute gledanja.

Kako si se odlučila za konkretne oblike koje si dizajnirala za tu priliku? Kako je izgledao taj proces u selekciji motiva i u izvedbi, te koliko ti je bio važan 3D aspekt?

- Prvo moram reći da sam vizualni identitet podijelila u tri segmenta, pa tako postoje tri glavne ilustracije, pod nazivom: The Roots, The Bloom i The Compost, koje jasno označavaju faze života biljke. Ono što je u tom projektu bilo netipično za moj proces rada jest što sam napravila puno prostoručnih crteža, kao predradnje za kolaže koji su prethodili konačnoj izvedi u 3D tehnici. Ilustracije je izvrsno izmodelirao moj bivši kolega sa studija u Varšavi Jakub Wróblewski. Za 3D tehniku odlučila sam se jer sam željela dobiti dodatne rakurse ilustracija koje sam iskoristila u sredstvima vizualnih komunikacija, ali i zbog toga što mi je namjera bila isprintati 3D skulpture koje su trebale biti dio postava. Nažalost, do toga nije došlo zbog nedostatka sredstava.

Što ti je značilo biti dizajnericom tako cijenjenog dizajnerskog bijenala tako duge tradicije i je li ti ta odgovornost pružila dodatnu slobodu, ohrabrenje u procesu? Kakve su bile reakcije na tvoj dizajn?

- Ono što bih posebno istaknula u čitavom tom projektu jest odnos francuske kustosice Alexandre Midal prema dizajnu. Naime, lani sam dizajnirala njezinu knjigu Domestic Psycho 1: The Murder Factory u izdanju Sternberg Pressa, ali izdavač vodi politiku da ne spaja direktno autorice i autore s dizajnericama i dizajnerima, nego se rad odvija posredno, tako da se Alexandra i ja uživo nismo upoznale do trenutka kada me pozvala na suradnju za BIO28. Tada je kazala da me ne poziva samo kao dizajnericu nego i kao autoricu čije će radove izložiti na Bijenalu.

Umjesto izvorne ideje skulptura na izložbi je izložena moja serija od tri plakata, a iznimna mi je čast što ih je kustosica odlučila izložiti uz herbarij Rose Luxemburg. Za knjigu Do You Speak Flower, koja je trenutno u tisku, postoji već velik interes, a promociju smo dogovorili za Milanski trijenale.

RUKOPIS VARIRA

Možeš li približiti svoj dizajnerski rad u svim koracima koji prethode završnom radu koji vidimo? Koliko ti je bitan istraživački aspekt rada, te kako znaš i kada si sigurna da si našla adekvatan jezik i način da izraziš svoju ideju?

- Kod ovakvih pitanja volim se referirati na Rolanda Barthesa jer je on kazao nešto što, po meni, najbolje i najjednostavnije sumira ono što dizajn jest. On kaže da ne piše uvijek istim rukopisom, nego rukopis varira s obzirom na to kome se obraća. Tako i ja. Nakon što proučim temu, jasno mi je u kojem smjeru treba ići, no moram dodati da put nije uvijek pravocrtan.

Jednom si dizajnerskim rješenjem odgovorila na pitanje što se još može dizajnirati, pa me na tom tragu zanima što Rafaela u ovom trenutku karijere još želi dizajnirati, u čemu se želi okušati; koje su ti skrivene ili neostvarene ambicije, želje, izazovi?

- Ako otkrijem, onda više neće biti skrivene. 

 

(Intervju koji je Dario Dunatov vodio s Rafaelom Dražić izvorno je objavljen na portalu vizkultura.hr 24. prosinca 2024. Prenosimo ga u cijelosti, uz neznatne intervencije u opremi.)