U globalno umreženom komunikacijskom svijetu nije bilo važnije vijesti prošlog tjedna od spektakla koji su u Bijeloj kući pred televizijskim kamerama priredili američki predsjednik Donald Trump i njegov gost Volodimir Zelenski. Žestoka rasprava još je i nježna kvalifikacija svega onoga što se moglo čuti i vidjeti u razmjeni mišljenja između Trumpa, Zelenskog, J. D. Vancea i Marka Rubija, koji su također nazočili sastanku koji je trebao biti popratna medijska seansa kao uvod u potpisivanje najavljenog sporazuma SAD-a i Ukrajine o mineralima. No Trump je iznenadio Zelenskog i sastanak iskoristio za vlastiti show, upravo onakav kakav je izvodio u vrijeme kad je vodio NBC-jev TV serijal The Apprentice (2004. - 2017.). Ispalo je da Zelenski nije niti čuo, a kamoli gledao spomenuti Trumpov show, pa se, uzimajući u obzir pred kakvim se izazovom našao, još dobro i držao pred kamerama.

Da je zapravo sve bilo od Trumpa i njegovih ljudi pomno isplanirano za svjetsku medijsku promociju potvrdio je između ostalih i ugledni njemački politolog i komunikolog Thomas Jäger sa Sveučilišta u Kölnu u intervjuu za televizijsku kuću n-tv. Uglavnom, Jäger navodi kako je cijela predstava u Bijeloj kući bila "Trumpov zaštitni znak dugo vremena i sve je bilo isplanirao. To nije bila slučajnost, nije bila posljedica provokacije. To je bio odglumljen scenarij", zaključio je Jäger dodajući da je Zelenski upao u postavljenu klopku.

LEKCIJE IZ POVIJESTI

Bilo kako god, u izazovnim vremenima kakva su i ova sadašnja u kakvima živimo i umiremo, nikad kao dosad nije bilo lako postaviti pitanje o moći, ulozi i važnosti medija, ali ujedno i nikad nije bilo teže odgovoriti na jedno takvo pitanje. Naravno da se možemo pozivati na neka prošla vremena, više ili manje udaljena od aktualnog doba, kao i redati razmišljanja niza uglednih imena koja su se proslavila svojim istraživanjima u području medija, komunikacija i odnosa s javnosti, te sve to onda stavljati o sadašnji kontekst i donositi zaključke o, recimo tako, medijskoj zavodljivosti ili pak o medijski posredovanim narativima koji diktiraju načine na koje percipiramo sve oko nas i u nama samima dok primjerice gledamo svađu Trumpa i Zelenskoga ili ekshibicionizam Elona Muska ili konzumiramo more apsurda na društvenim mrežama.

U tom i takvom, širem i dubljem kontekstu, spomenimo tek nekoliko velikih umova koji su nas davno prije digitalne dominacije, u dobrim starim analognim vremenima ili još prije njih upozoravali na moć medijski posredovane stvarnosti, u korist vlasti, totalitarne dominacije i sveopće društvene kontrole. Dakle, ako još niste iznova pročitali velika djela kakva su knjige "1984." Georgea Orwella, "Fahrenheit 451" Raya Bradburyja i "Vrli novi svijet" Aldousa Huxleyja, nema boljeg trenutka od ovoga sadašnjega da se podsjetite upravo spomenutih distopijskih vizija budućnosti. Onih u kojima se vijesti i kontrola informacija, nadzor i kontrola jezika (Orwell), opsjednutost medijima i kulturocid tipa "dajte ljudima beskrajnu zabavu i oduzmite im knjige" (Bradbury) ili pak kontrola jezika koja se postiže bez sile vlade - danas je dovoljno samo da video postane viralan i neka riječ ili nečije ime postane okidač za smijeh, a nitko to ne mora shvatiti ozbiljno (Huxley) - doimaju bolno stvarnosno u trenutku kakav upravo proživljavamo i preživljavamo - navodi u svom lucidnom osvrtu Matt D'Antuono (National Catholic Register).

Tu su naravno i uvijek aktualni Edward L. Bernays, Paul Lazarsfeld i Robert Merton, Walter Lippmann i nezaobilazni Marshall McLuhan, popularan u svakom, pa i u ovom našem vremenu. No ako gledamo širu sliku sadašnjeg komunikacijskog kaosa, uključujući i ključan propagandni aspekt, dojam je da između netom spomenutih primat ipak pripada Walteru Lippmannu, američkom novinaru i publicistu koji je pisao o problemu količine informacija, pakiranju, sažimanju i servisiranju javnostima koji nisu bili spremni na takve stvari te su možda bili i zakinuti za neobjavljene istine, a s druge strane zatrpani mnoštvom, što možda uvijek nije bilo i potrebno, navodi u svom radu Josipa Trgovčević. Lippmann u svojoj kultnoj knjizi Public Opinion ("Javno mišljenje") govori o percepciji građana u odnosu prema onom što masovni mediji servisiraju i kako to čine. Ono što mediji rade, dalje se navodi u knjizi, je to da zbog problema, brzine i sažimanja nude određene naslove, a nedovoljno objašnjenja, što se na određeni način uskraćuje za određene informacije koje žele konzumirati. Tako se zapravo dolazi do problema uskraćivanja informacija bez obzira na to što ih se podosta plasira i što su građani njima zatrpani. U istoimenoj knjizi Walter Lippmann prvi put koristi termin "proizvodnja pristanka". Plasirane informacije koje su pod kontrolom medija serviraju se tako da ih ljudi prihvate ne razmišljajući o njihovoj vjerodostojnosti. U demokratskom sustavu za Lippmanna je proizvodnja pristanka "novo umijeće demokracije pomoću kojeg se osigurava da stavovi i izbori javnosti budu strukturirani na način koji odgovaraju vladajućoj eliti", zaključuje Josipa Trgovčević referirajući se na Lippmanna.

I da zaključimo s navođenjem imena i prezimena onim, povijesno uzevši, najzlokobnijim kad su mediji, komunikacija i propaganda u pitanju - Josephom Goebbelsom. Taj nacistički majstor manipulacije bio je među prvima koji je shvatio neiscrpni potencijal informacije i dezinformacije u medijskom i općenito društvenom prostoru uključujući i najvažniji od svih aspekata, onaj politički. Goebbelsu se između ostalog pripisuje i zloglasna izreka o "tisuću puta ponovljenoj laži koja postaje istina", premda je ta "mudra misao" starija i od Goebbelsa i od Lenjina (kojemu se također pripisuje), na što upozorava Isa Blagden u knjizi "The Crown of Life" iz 1869. godine.

Bilo kako god, uloga medija u konstrukciji društvene stvarnosti neizostavna je jučer, danas i sutra. Jer mediji imaju svoje korijene u početcima društvenih zajednica u kojima je postojala potreba za javnim priopćavanjem informacija, podsjeća Nada Zgrabljić Rotar, a Tena Martinić navodi kako "svaka (medijska) funkcija nosi u sebi i potencijalnu disfunkciju". Teško da ima boljeg primjera od nedavnog verbalnog okršaja Trumpa i Zelenskog u Bijeloj kući u nazočnosti medija (doduše odabranih, uključujući i jedan ruski, Sic!), ispadom koji potvrđuje pravilo da je medijska slika o nekome ili nečemu zapravo iluzija stvorena kao stvarnosna paradigma.

Na tom tragu možemo se složiti s tezom sociologa Hajrudina Hromadžića, koji upozorava da mediji nisu samo puki čimbenik prijenosa informacija, na što već i sam termin, etimološki gledano, pogrešno upozorava (medij, medijum, od latinske riječi medius, što znači srednji, onaj koji spaja ili posreduje), nego su aktivan faktor u konstrukciji društvene, političke, ekonomske, kulturne i svake druge realnosti. Pojednostavljeno, to može značiti da su mediji kreatori vlastite zbilje prije nego što pasivno oslikavaju zbilju kojoj svjedoče. I tu sad dolazimo također do još jednog neizostavnog aspekta medija - spektakla, odnosno društva spektakla, a o tom pitanju najbolje je citirati Guya Deborda iz njegova djela "Društvo spektakla". Debord između ostalog navodi kako je ono što živimo, gledamo i osjećamo tek prerađena, polusvjesna, idealizirana i uglađena zbilja. Spektakl je za Deborda mjesto izopačena pogleda i lažne svijesti. Debord je objasnio i značenje pojma zvijezda spektakla - reprezentirati živog čovjeka u spektakularnom smislu znači predstaviti ga kao zvijezdu banalnosti. Premda je Debord sve to zapisao 60-ih godina prošlog stoljeća, referentnost njegovih zaključaka nije izgubila na snazi ni danas, u ovodobnom društvu spektakla koje sa svojim zvijezdama i zvjezdicama, od onih političkih preko filmskih i glazbenih do tiktokerskih i influencerskih, potvrđuje i sadašnju praksu "istinitih laži" ili "lažnih istina".

ČINITI PRAVU STVAR

Zaključimo stoga onako kako smo i počeli - s Amerikom. Dakle, što se Sjedinjenih Država tiče, podsjetimo na jednu od mnogih mudrih rečenica Winstona Churchilla: "Možete biti sigurni da će Amerikanci učiniti pravu stvar nakon što su pokušali sve ostalo!" Churchill je to rekao na početku Drugog svjetskog rata dok se SAD još nije bio uključio u rat, no misao je apsolutno referentna i danas, napose u kontekstu svega što i kako radi Donald Trump i njegova ekipa, uključujući i kontekst ukrajinskog rata.

Sve u svemu, živimo u komunikacijskom kaosu (ili redu u neredu, reći će pojedini komunikolozi), sve je postalo medijski spektakl, uključujući odavno (zapravo oduvijek) i politiku kao najspektakulariju djelatnost koja možda nekoga i zabavlja, ali i odlučuje o našim životima. Ili da se referiramo na jednu svima poznatu uzrečicu, ujedno i istoimenu pjesmu The Show Must Go On, sa zaključkom da svijet može propasti, ali se show mora nastaviti!