Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovito analizira događaje na Bliskom istoku, Balkanu i drugdje u svijetu. Akademik, prof. dr. sc. Mirko Pejanović, potpredsjednik Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH), profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu i nekadašnji član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine (1992. - 1996.), u povodu 1. ožujka, Dana neovisnosti BiH, u svom prilogu "Značaj Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine za razvoj njene državnosti u 21. stoljeću" piše o važnosti tog povijesnog događaja. Njegov tekst (izlaganje prigodom Dana neovisnosti) objavljujemo u skraćenoj verziji, uz neznatne prilagodbe u tekstu (jezične) i opremi.

Povijesni izazov za opstojnost BiH u vremenu raspada SFRJ (1989. - 1992.): Krajem 80-ih godina dvadesetog stoljeća nastaje povijesni prevrat koji se ogleda u slomu socijalističkog društvenog uređenja u Europi i svijetu, kojem su presudno pridonijela tri faktora.

Prvi faktor ogleda se u zaostajanju zemalja socijalističkog društvenog uređenja u socijalnom i ekonomskom razvoju. Jednopartijska vladavina i državno upravljanje gospodarstvom sve više su utjecali na nepovoljan društveni razvoj zemalja socijalističkog bloka. Zaostajanje u razvoju posebno je bilo izraženo u zemljama socijalističkog lagera, osim u SSSR-u i u Rumunjskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Bugarskoj i Mađarskoj.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je, za razliku od zemalja socijalističkog lagera, imala uspješan socijalno-ekonomski razvoj. Međutim, i njezin je razvoj potkraj 80-ih ušao u krizu, i to u dva aspekta: ekonomska kriza i kriza međunacionalnih i međurepubličkih odnosa.

U SSSR-u Gorbačov, kao novi predsjednik, uvodi reforme. Reforma pod općim nazivom perestrojka dovela je i do sloma socijalizma i do raspada Sovjetskog Saveza. S perestrojkom na scenu dolazi drugi povjesni faktor, a to je pad Berlinskog zida. Berlinski zid bio je simbol željezne zavjese između dva svjetska vojna bloka: Sjevernoatlantskog saveza (NATO-a) i Varšavskog pakta, vojno-političkog bloka koji su činile zemlje predvođene Sovjetskim Savezom.

Pad Berlinskog zida omogućio je ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke. Ali pad Berlinskog zida označio je i ukidanje antagonističke blokovske podjele svijeta. Na taj je način prestao hladni rat između zapadnog svijeta i svijeta koji je bio označen kao socijalistički lager.

Treći povijesni faktor odnosio se na uvođenje demokratskih promjena. Te promjene podrazumijevale su ukidanje sustava jednopartijske vladavine i uvođenje višestranačja u zemljama socijalizma. Politička pluralizacija zemalja s prijašnjim socijalističkim društvenim uređenjem dovela je do novog povijesnog preokreta. Zemlje koje su bile unutar socijalističkog lagera mirno su izvele političku pluralizaciju i međusobno razdruživanje. Čehoslovačka Republika mirno se transformirala u dvije samostalne države - Slovačku i Češku Republiku. Republike unutar Sovjetskog Saveza takođe su se mirno razdružile te postale suverene i neovisne države.

No jugoslavenska socijalistička federacija nije mirno podnijela ni slom socijalizma ni političku pluralizaciju. Zbog pogoršanja međunacionalnih i međurepubličkih odnosa početkom 90-ih godina dvadesetog stoljeća bivša Socijalistička Republika Jugoslavija ušla je u završnu fazu raspada.

Proces osamostaljivanja republika tijekom raspada SFRJ: Raspadanje je shvaćeno kao prestanak funkcioniranja organa vlasti Federacije, a došlo je kao izraz višedesetljetne krize. Krajem 80-ih kriza ekonomskog razvoja proširena je na krizu međunacionalnih odnosa, a time i međurepubličkih odnosa.

Razgovori predsjednika jugoslavenskih republika 1990. i 1991. godine nisu doveli do rješenja za miran rasplet krize jugoslavenske federacije. Tijekom tih razgovora oblikovale su se dvije političke opcije. Prvu opciju zagovarao je Slobodan Milošević, predsjednik Republike Srbije, i Momir Bulatović, predsjednik Republike Crne Gore. Bit te opcije bila je jačanje elemenata centralizacije u upravljanju razvojem jugoslavenske federacije.

Druga politička opcija zagovarala je ideju osamostaljenja jugoslavenskih republika i proglašenje njihove suverenosti i nezavisnosti. Prve korake u osamostaljivanju jugoslavenskih republika izvele su Slovenija i Hrvatska. One su zajedno s višestranačkim izborima provele i referendume građana o stjecanju neovisnog i suverenog statusa. Nakon Slovenije i Hrvatske, za osamostaljivanje se krajem 1991. godine na referendumu izjasnila i Republika Makedonija.

Srbija i Crna Gora formirale su Saveznu Republiku Jugoslaviju i na taj način stvorile okvir za velikosrpski projekt: Svi Srbi u jednoj državi! Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske Jugoslavenska armija, podržana od Miloševićeva režima, vojnom silom omogućuje zaposjedanje dijela teritorija Republike Hrvatske i formiranje Republike Srpske Krajine sa sjedištem u Kninu.

U odnosu prema Sloveniji i Hrvatskoj, Bosna i Hercegovina ulazi u povijesno kašnjenje u izvođenju političke pluralizacije. Radi se o tome da Bosna i Hercegovina tek sredinom 1990. godine donosi zakonsku osnovu za formiranje višestranačke strukture i provedbu prvih pluralnih izbora.

IGRE BEZ GRANICA

Prvi višestranački izbori u BiH i konstituiranje parlamenta: Nakon usvajanja zakonske osnove za uvođenje višestranačkog sustava u Skupštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, počela je sredinom 1990. godine aktivnost na formiranju političkih stranaka. Prijašnje političke organizacije iz vremena jednopartijskog sustava transformirale su se u političke stranke: Savez komunista Bosne i Hercegovine transformiran je u Socijaldemokratsku partiju, Socijalistički savez u Demokratski socijalistički savez, a Savez socijalističke omladine u Liberalnu stranku.

Kao nove stranke formirane su Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine. Te su stranke formirane na etničkoj osnovi. Artikulaciju političkih interesa zasnivaju na kolektivnoj osnovi. Članstvo tih stranaka bilo je na jednonacionalnoj osnovi.

Među strankama koje su formirane u prvoj polovini 1990. bili su i Savez reformskih snaga za Bosnu i Hercegovinu, zatim Muslimanska bošnjačka organizacija, Demokratska stranka i mnoge druge. Na prve višestranačke izbore izišlo je 15 stranaka. Izborna kampanja provođena je od kolovoza do studenog 1990. Po mnogo čemu etničke, stranke SDA, HDZBiH i SDS postale su dominantne u demokratskoj javnosti Bosne i Hercegovine. Imale su vidljivu podršku medija, naspram građanskih i multietničkih stranaka.

Na prvim višestranačkim izborima, održanima 19. studenoga 1991., apsolutnu pobjedu ostvarili su SDA, HDZBiH i SDS. Visoko povjerenje u te tri stranke bilo je rezultat nacionalne homogenizacije i najave njihove dobre međusobne suradnje. Tri nacionalne stranke zajedno su osvojile 84 % zastupničkih mjesta u Skupštini (Parlamentu) Bosne i Hercegovine. Sve druge stranke dobile su 16 % povjerenja izbornog tijela.

Pobjedničke stranke su krajem 1990. i početkom 1991. godine pristupile konstituiranju višestranačkog parlamenta i višestranačke vlade. Pred javnost su izišle sa stajalištem da će zajedno i u suglasnosti obnašati vlast. Međutim, nisu usvojile potreban međustranački sporazum o koaliciji, niti su definirale pitanja o kojima će se odlučivati i donositi zakoni u sljedeće četiri godine. Umjesto koalicijskog sporazuma o formiranju parlamentarne većine, proglasile su obnašanje vlasti na partnerskoj osnovi. Na toj osnovi su podijelile resore: ministarstva i upravu. Tijekom prve polovine 1991. godine vlast je djelovala sporazumno i u suradnji vladajućih stranaka. Neslaganja i sukobi među strankama počinju u ljeto 1991., kad se u Parlamentu raspravljalo o pitanjima raspada SFRJ, osamostaljivanja jugoslavenskih republika i političke budućnosti Bosne i Hercegovine.

Zbog raspada SFRJ i njegova krajnjeg ishoda 1991. godine u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine otvorena je rasprava o povijesnom pravu Bosne i Hercegovine da dobije suvereni i neovisni državno-pravni status na isti način kako su ga dobile i druge jugoslavenske republike, na osnovi odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Sve parlamentarne stranke u Parlamentu Bosne i Hercegovine osim Srpske demokratske stranke bile su stajališta da BiH treba dobiti državno-pravni status suverene i neovisne države.

Srpska demokratska stranka, predvođena Radovanom Karadžićem (osuđen 20. ožujka 2019. na doživotni zatvor za počinjenje zločina genocida i zločina protiv čovječanstva), imala je politički stav da Bosna i Hercegovina ni na koji način ne može biti suverena izvan Jugoslavije. Srpska demokratska stranka je direktno služila interesima režima Slobodana Miloševića da uspostavi veliku Srbiju. Bosna i Hercegovina bi prema tom planu bila unutar velike Srbije.

Unutar drugog bloka stranaka, koji su činile Stranka demokratske akcije i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine kao vladajuće stranke te pet opozicijskih stranaka: Socijaldemokratska partija, Savez reformskih snaga, Liberalna stranka, Muslimanska bošnjačka organizacija i Demokratska stranka socijalista, oblikovano je političko stajalište prema kojem Republika Bosna i Hercegovina ima povijesno pravo na suvereni i neovisni državno-pravni status.

Tijekom stranačke rasprave u Skupštini Bosne i Hercegovine 1991. godine o njezinu neovisnom državno-pravnom statusu važnu ulogu imalo je mišljenje Arbitražne komisije Europske zajednice, čiji je predsjednik tada bio Robert Badinter, član Ustavnog suda Francuske (Arbitražna komisija formirana u okviru konferencije o Jugoslaviji kojom je predsjedao britanski lord Carington). Arbitražna komisija u svom je izvještaju, a na temelju zahtjeva Predsjedništva i Vlade Republike Bosne i Hercegovine od 20. 11. 1991., konstatirala da građani, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, ostvaruju svoja prava posredovanjem predstavničke skupštine ili referendumom. Također, Arbitražna komisija definira uvjete pod kojima bi se Bosna i Hercegovina mogla konstituirati kao suverena i nezavisna država. Ti su uvjeti sadržani u tome da Republika Bosna i Hercegovina pruži jamstva tako što bi formulirala zahtjev za priznanje preko referenduma na koji bi bili pozvani svi građani bez razlike i pod međunarodnom kontrolom. Na taj je način Europska zajednica, a s njom i međunarodna zajednica, dala podršku Republici Bosni i Hercegovini da svoju suverenost i neovisnost stekne na referendumu građana. Time je započela internacionalizacija razvoja i izgradnje Bosne i Hercegovine kao suverene i neovisne države.

RAT ZA NOVU DRŽAVU

Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine: Nakon usvajanja izvještaja Republičke izborne komisije o rezultatima referenduma građana o statusu Bosne i Hercegovine (visok postotak odziva građana, 64,3 %) osigurana je pravna i politička osnova za raskid pravnih veza sa SFRJ. Slijedilo je preuzimanje punog državnog suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta.

Prvo međunarodno priznanje bilo je od Europske zajednice (Europske unije) 6. travnja 1992. i od Sjedinjenih Američkih Država, koje su Bosnu i Hercegovinu priznale 8. travnja 1992. Potom je slijedilo priznanje države Bosne i Hercegovine od većeg broja zemalja u svijetu. Tako je do kraja 1992. Bosnu i Hercegovinu priznalo 76 država. Među tim državama zemlje su sa svih kontinenata, na primjer Indija, Australija, Pakistan, Brazil i Indonezija. Države članice Vijeća sigurnosti UN-a priznale su Bosnu i Hercegovinu u travnju 1992.

Na osnovi šire podrške međunarodnom priznanju Bosne i Hercegovine, podnesen je zahtjev za prijam Bosne i Hercegovine u članstvo Ujedinjenih naroda. Nakon preporuke Vijeća sigurnosti, Skupština Ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992. donosi odluku o prijmu Bosne i Hercegovine u Ujedinjene narode (govor u činu odlučivanja o prijmu Bosne i Hercegovine u Ujedinjene narode održao je Haris Silajdžić, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine).

Međutim, unatoč velikoj podršci za međunarodno priznanje Bosna i Hercegovina nije ušla u mirni tok svoga razvoja. Početkom travnja 1992. došlo je do vojne agresije Miloševićeva režima (Srbija i Crna Gora) s Jugoslavenskom narodnom armijom na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu. Zapravo, agresija je započela opsadom Sarajeva i trajala je do prosinca 1995. (u Sarajevu je od granatiranja i snajperskih napada stradalo 12.000 civila, uključujući i 1600 djece).

Otpor i obrambeno-oslobodilački rat vodilo je višestranačko i multietničko Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine. Nakon oružane borbe snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine te pregovora o političkom rješenju rata u Bosni i Hercegovini usvojen je Daytonski mirovni sporazum, u studenom 1995. Tim je sporazumom zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini i započeta izgradnja mira i integracija države Bosne i Hercegovine u Europsku uniju. Ono što je omogućilo obranu Bosne i Hercegovine u jako nepovoljnim uvjetima bilo je jedinstvo ratnog predsjedništva i volja građana da brane svoju zemlju, odnosno povjerenje građana u Predsjedništvo i Armiju Republike Bosne i Hercegovine do punog uspjeha u obrani integriteta Bosne i Hercegovine.

U proteklih 30 godina provođenja Daytonskog mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina, uz pomoć Europske unije i međunarodne zajednice, provodi povijesni projekt integracije u euroatlantske institucije. S integracijom Bosne i Hercegovine u Europsku uniju i NATO savez država Bosna i Hercegovina egzistirat će kao europska pravna, demokratska i ekonomski prosperitetna država.