epa11917158 US President Donald Trump speaks during the National Governors Association Dinner in the East Room of the White House, in Washington, DC, USA, 22 February 2025. EPA/SAMUEL CORUM/POOL
EPA
7.3.2025., 13:57
TEMA TJEDNA: GEOPOLITIČKA STVARNOST

Zoran Meter: Od hodajuće anomalije do globalnog lidera

Kada je američki The Time krajem prošle godine opravdano proglasio Donalda Trumpa osobom godine u svijetu 2024., odmah je bilo jasno kako se u Americi nešto veliko sprema. Bez obzira na to što je on tu titulu nedvojbeno zaslužio, znajući kroz koje je sve prepreke prošao i što je proživio (službeno dva pokušaja atentata, prema nekima i više, medijsku sotonizaciju i snažne prepreke pravosudnog sustava u očiglednoj sprezi s vladajućom politikom Demokratske stranke i osobno bivšeg predsjednika Joea Bidena da se ponovo kandidira itd.), da bi na kraju i više nego uvjerljivo pobijedio i medijski hiperfavoriziranu Kamalu Harris - sama činjenica da ga je spomenuti liberalni medij proglasio osobom godine dovoljno je govorila sama za sebe.

METAMORFOZA

Jasno je da su i The Time i mnogi drugi unutar američkog medijskog i političkog miljea dobro znali ili bar osjećali kako je ponovni Trumpov dolazak na čelo najmoćnije zemlje svijeta ovaj put nešto posve drugo negoli je to bilo nakon njegove pobjede na izborima 2016., kada mu baš nitko nije davao ni najmanje šanse u srazu s hiper-hiper favoriziranom kandidatkinjom DS-a Hillary Clinton. Tada je Trump odmah gotovo službeno bio proglašen "anomalijom" koju SAD, tamošnja "duboka država" i američki saveznici moraju preživjeti, podmećući mu pritom noge na svakom koraku gdje je to bilo moguće kako bi paralizirali njegovu vladavinu i u konačnici ju prikazali grotesknom - u čemu su na kraju i uspjeli. Trump je otišao ocrnjen kao najneuspješniji predsjednik u povijesti SAD-a (Biden ga je u međuvremenu i s te negativne pozicije uspio detronizirati i na nju postaviti sebe!), gotovo kao kriminalac koji je američku "rulju" pozvao na pobunu protiv državnih institucija i nepriznavanje izbornog rezultata.

magazin zoran meterPortal PriznajemZORAN METER: POBJEDA BIDENOVIH FANTAZISTA IZ "DUBOKE

ZORAN METER

Ovaj je put jednostavno sve bilo drukčije. U predizbornu utrku suptilno se umiješala i "duboka država" - koja je sada svojim znatnim dijelom (ne cijelim) stala uz Trumpa. Redom su se pred njim prošle godine uklanjane brojne pravosudne barijere uključivanjem u igru Vrhovnog suda SAD-a, vidljiva je bila i promjena narativa mnogih liberalnih medija i društvenih mreža koji su mu počeli davati neuobičajeno više prostora negoli dotad, kad je bio "persona non grata" i medijima redovito služio kao objekt a ne subjekt, odnosno kao "vreća za napucavanje" od suparničkog političkog i(li) ideološkog tabora. Ne manje važno, ovaj su put uz njega stali i utjecajni "tech-milijarderi" iz svijeta visoke tehnologije odnosno medija (Elon Musk, Jeff Bezos, prvi i treći najbogatiji čovjek svijeta od kojih je potonji i vlasnik utjecajnog The Washington Posta, Mark Zuckerberg, vlasnik Mete itd.)

Ali Trump bi, kako se sada čini, vrlo lako mogao postati i osoba tekuće 2025. godine. Kao tornado krenuo je u razorni obračun s unutarnjim i vanjskim neprijateljima i suparnicima te iz temelja uzdrmao i SAD i svijet. Hoće li ih uspjeti i promijeniti? Siguran sam da u određenom smislu hoće - i jednog i drugog, upravo zato što on više nije "anomalija", iako ga se i dalje dostatno blati kroz američke i europske liberalne medije. Upravo će ove potonje Trump pokušati "primiriti" čim završi s ključnim političkim procesima koje je započeo sukladno sa svojim izbornim obećanjima i bez čijeg ostvarenja je njegov mandat osuđen na propast.

Zapravo, unutar SAD-a, sada je to već posve vidljivo, Trump je pokrenuo revoluciju, svojevrsnu "perestrojku", s ciljem potpunog preustroja vladajućeg sustava zemlje - nikako ne u smislu uvođenja diktature kroz ukidanje ključnih stupova društva poput Kongresa, Bijele kuće ili pak Vrhovnog suda kao institucija koje simboliziraju trodiobu vlasti karakterističnu za sve demokratske zemlje - već njihove depolitizacije, jer je politizaciju istih itekako snažno osjetio i na vlastitoj koži.

Usporedno s depolitizacijom ključnih državnih institucija (prije svega pravosuđa, ali nikako i ne samo njega) već od prvog dana krenuo je i u odlučni ideološki obračun s neoliberalnim politikama prethodnih administracija koje su počele još s erom demokrata Billa Clintona u 90-im godinama prošlog stoljeća, a nastavile se i u svim ostalim administracijama (čak im ni republikanac George Bush Jr. u svoja dva mandata nije postavljao znatnije prepreke), prije svega u dvama mandatima Baracka Obame, da bi kulminaciju ideološkog preustroja SAD-a, ali i cijele Europe (prije svega EU-a) doživjele u mandatu Joea Bidena.

NOVA JALTA 2.0

Što se tiče aktualne situacije, poznajući rusku politiku, smatram da su pristupi Putina i Trumpa blago rečeno prilično suprotni, možda ne toliko u pitanju rješavanja ukrajinskog rata koliko u izgledu budućeg svijeta i odnosima koji će u njemu vladati. Taj se izgled i ti odnosi u velikoj mjeri "kuju" upravo i na ukrajinskim bojišnicama, i to već skoro pune tri godine.

Ali i uza sve to nije isključeno da Trump i Putin možda žele raditi i na postizanju šireg globalnog geopolitičkog sporazuma, svojevrsnoj Jalti 2.0., koja bi nametnula nova pravila igre u svijetu koji više ionako nije i nikad neće biti onakav kakav je bio do koju godinu unatrag. Možda ne bez razloga, prvo priznanje održavanja američko-ruskih kontakata od strane Moskve podudara se s 80. godišnjicom održavanja Jaltske konferencije na Krimu (4. veljače 1945.) koja je definirala sliku budućega svijeta nakon Drugog svjetskog rata, i koja u određenom i reduciranom smislu (nema više SSSR-a niti je Velika Britanija dio ključnog globalnog trija) traje gotovo do danas.

Jalta 2.0, ako do nje ikada i dođe, ovaj bi se put mogla održati u formatu Trump - Putin - Xi, uz vrlo vjerojatno priključenje indijskog premijera Narendre Modija. Njezinim sporazumima malo bi se tko u svijetu usudio i mogao usprotiviti, a nemjerljivo je više onih koji bi se njima prilagodili. Bilo bi tu, svakako (prije svega među malim i slabim državama), i većih i manjih gubitnika, kao što je to bio slučaj i u svim velikim mirovnim sporazumima tijekom povijesti u posljednjih nekoliko stoljeća. Oni bi za velike igrače bili samo kolateralne žrtve nužne za "više ciljeve" i "napredak čovječanstva", a u stvarnosti bi se, tko zna koji put, potvrdila ona poznata - da je u svijetu oduvijek vladao zakon jačeg, odnosno da je gola sila jedini argument koji svi priznaju.

(izvadci iz opsežnog teksta "Neviđena metamorfoza: od hodajuće 'anomalije' do 'globalnog lidera'/Geopolitika News/15.02.2025)