Američki carinski udar proteklih je dana pao u drugi plan nakon što je stigla potvrda iz Bijele kuće da je Trump u više navrata razgovarao s Putinom, i o tome izvijestio Zelenskog, oko planova za kraj rata. Što bi se iz svega toga moglo "izroditi", može li Trump doista okončati rat i kakva bi mogla biti cijena toga i kad se radi o Ukrajini, i kad se radi o Rusiji, posredno i Europi i SAD-u - pitali smo Denisa Avdagića, geopolitičkog analitičara, političkog komentatora i političkog konzultanta u konzultantskoj tvrtki INMS (Ideje novih medijskih strategija).

DENIS AVDAGIĆ

- Teško je u ovom trenutku, dok nemamo nacrta plana, govoriti o tomu što će mir ili primirje donijeti. Netko naravno mora preuzeti inicijativu, a kada se sjetimo i onog relativno manje opasnog rata i agresija za Europu, ili zapravo niza ratova od raspada Jugoslavije, znamo kako je na kraju presudna uloga bila ona SAD-a, s naglaskom na pregovore u Daytonu. Dakle, nema sumnje kako predsjednik Donald Trump ili njegova administracija mogu okončati rat ili bolje rečeno rusku agresiju na Ukrajinu, a osim što će ishod bitno utjecati na buduće međuodnose, međunarodnu sigurnosnu arhitekturu, to će jako utjecati i na percepciju, ne samo Trumpa nego i Amerike kao takve u svijetu.

Nije zapravo problem razgovora predsjednika Trumpa s ruskim predsjednikom Putinom, ovdje je sad pitanje povjerenja, jer u Europi je puno skepse, pa i straha kako će ti mirovni pregovori ići na štetu Ukrajine, a na korist Rusije, dok bi se Europa onda našla na udaru, s pristojnom dozom straha koja podsjeća na trenutke od prije tri godine. Mislim da ne treba paničariti, radi se o bitnom momentu, o ishodu koji će nam na početku mandata dati rješenje jednadžbe Donalda Trumpa. Ako to bude dobar deal za sve, Trump će uistinu biti slavljen kao najbolji dealmaker. Međutim, velika je mogućnost da dođe i do potpunog neuspjeha pregovora. Turbulencije su pred nama, to je jedino sigurno, ali to ne znači kako let nužno mora završiti loše.

Američki i europski dužnosnici, uz Zelenskog, sastali su se u Münchenu na nedavnoj sigurnosnoj konferenciji (MSC). J. D. Vance prozvao je EU i izazvao šok brojnih čelnika. Kako komentirate proteklu konferenciju?

- Nije se dogodilo ništa previše neočekivano. Politički profil američkog potpredsjednika Vancea bio nam je poznat unaprijed. Možda bih se malo našalio time što sam očekivao da ta svojevrsna bukvica koju je čitao Europi bude i žešća. Međutim, taj govor bio je naravno ideološki, a primijetit ćete kako se nižu oni koji osuđuju, ali i oni kojima je obraćanje bilo izvrsno. Rekao bih da je tu bilo detalja koje bi većina nas prihvatila, ali i nekorektnih, pa i netočnih dijelova, a na ovo drugo bismo svakako očekivali da se itekako pripazi. Čini mi se, iako je to možda i previše subjektivno, kako je ovogodišnji minhenski skup o sigurnosti privukao natprosječno više pozornosti, što govori kako smo definitivno na prijelomnom trenutku, odnosno da nam slijede velike promjene. Nitko više ne spori kako ćemo trebati izrazito povećavati ulaganja u sigurnost, a što se tiče nas Europljana, nadam se kako će ovo biti trenutak jačanja naše kohezije, ali i istinske rasprave o brojnim nesuglasicama. Dobro je kad netko izvana prodrma naš sustav, jer očigledno ona unutarnja upozorenja slabo slušamo.

Tko je zakazao, tko je odgovoran što se dosad uopće nije ozbiljno razgovaralo o prekidu rata i uspostavi mira, sve dok se, vidimo, Trump nije angažirao? Zašto se i kako EU našao u situaciji da ga s jedne strane ignorira Trump, a s druge strane Putinu već tri godine nešto posebno ne štete sankcije i ekonomsko iscrpljivanje Rusije nije uspjelo...?

- Najprije treba reći da je to agresija i rat koji, iako se politološki zove i posredničkim, ipak na kraju nije rat Zapada. Što bi bilo da smo doista, ako ništa drugo, barem mi u Europi direktno uključeni, dalo bi se analizirati, ali misli li netko da bi situacija bila jednaka?

Ukrajini se pomagalo, uvelike financijama, a nerijetko opremom i oružjem, koje im vjerojatno i nije bilo prioritetno, dok se s visokotehnološkim, naprednim naoružanjem postupalo oprezno. No i sama je Ukrajina činila pogreške, i na samome bojištu i glede komunikacije prema zapadnim zemljama.

Sankcije koje su zapadne zemlje uvodile bile su probrane, a da je to tako, govori vam i nekoliko najava nove, Trumpove administracije, kako se sankcije mogu i pojačati u svrhu postizanja mira. Stoga, nesumnjivo je kako SAD i EU prije svega zapravo nisu težili potpunom gospodarskom slamanju Rusije.

Pogreška koja je definitivno napravljena je izostanak dijaloga, bez obzira na ratnu agresiju, to je pogreška i Ukrajine, i Europe, i EU-a, zato se ne trebamo osjećati zapostavljenima ako netko krene u pregovore mimo EU-a.

Na kraju, što se ruske agresije tiče, činjenica je kako je rusko društvo slomljeno, utišano. Međutim, ona epizoda sa svojevrsnim pučem u pokušaju od strane Prigožina, koji je bez velikog otpora krenuo na Moskvu, govori kako šutnja ne znači zadovoljstvo. Tu je zato, kazao bih, predsjednik Trump itekako u pravu, Putin želi što prije prekinuti sa svime, samo što on to uistinu može, bez ikakvog poticaja, i sam.

Što nas čeka u budućnosti, napose kad je Europa/EU u pitanju, s Trumpom u "novom svjetskom poretku" ili bez njega, s nekim vlastitim vizijama EU-a izvan utjecaja SAD-a, u nekom svom sigurnosnom, ekonomskom i političkom "poretku", ako je takvo što uopće moguće u okolnostima kakve su sadašnje...?

- Više je opcija, EU mora donositi odluke i doista bi bilo neumjesno da se nakon svega nastavi s raspravama i riječima iza kojih nema djela. Prije svega, povećanje izdavanja za obranu je neosporno, vjerujem da i velika većina europskih građana to podržava, to traži Trumpova administracija, znači nema nikakvog razloga da ne prijeđemo s riječi na djela, odmah. Uostalom, ako netko i misli da nećemo s prekoatlantskim partnerima ostati u odnosu, nije li onda to i nužnije? Naša budućnost ovisi o tomu. To je kao alarm za buđenje na kojem uporno stišćete gumb za odgađanje iako vam je poslodavac dao posljednje upozorenje oko kašnjenja na posao, zbog čega sljedeće odgađanje znači i kraj. Poslodavac u ovom slučaju je naša budućnost. Ako to ne shvaćamo, uistinu nismo ni vjerodostojan partner, a onda ne treba biti nimalo optimističan glede budućnosti.