Krenimo od konteksta iznimno bogate produkcije, ali široko postavljenoga kriterija, kada govorimo o imenima kao što su Andor Weininger (Karančanin rodom, sa svjetskom karijerom), koji je prvi tvorac kuglastog kazališta, zatim Otti Berger (Zmajevčanka), uspješna dizajnerica znamenitog Bauhausa, te Jozsef Angster, graditelj čarobnih orgulja iz Jagodnjaka. Ovi autori ujedno znače umjetničko pismo u kulturnome životu ne samo naših već svjetskih prostora. Oni oblikuju sinegdohu [1] životnog iskustva, mentaliteta prostora iz kojega dolaze i naposljetku - identiteta. To nam osigurava upoznavanje i prostora u širenju, ali i konteksta drukčijih umjetničkih silnica za naše današnje doba. Danas krećemo na to uzbudljivo putovanje kroz vrijeme s velikim meštrom kuglastog kazališta Andorom Weiningerom.

Priča o želji, ali i zacijelo najvećoj prepoznatljivoj utopiji Andora Weiningera jest ideja o izgradnji smjele pozornice i gledališta u obliku kugle. Krenimo slijedom matematike: Kugla je skup svih točaka prostora čija je udaljenost od središta O manja ili jednaka polumjeru R. Omeđena je sferom polumjera R, odnosno skupom točaka prostora čija je udaljenost od središta jednaka R. Među svim tijelima danog obujma kugla ima najmanje oplošje. Tako nas uči matematika u svezi s pojmom kugle, ali umjetnost ima posve drugu dimenziju. Pođimo redom koji će nam pojasniti svu kreativnost i nakanu autora modela kuglastoga kazališta unutar umjetnosti glumišta.

UZDIZANJE VELIKANA

Ideju za kuglasto kazalište Weininger je utemeljio na sljedećoj zamisli: (...) "Uvijek me je privlačio vizualni doživljaj, atrakcija, kazalište, pozornica. Sve to zanimalo me je od najranije mladosti. O kuglastom kazalištu mogu kazati da mi je inspiraciju dao uglavnom cirkus, najobičniji putujući cirkus. Moje oduševljenje cirkusom donosim iz djetinjstva, iz rodnog mjesta. Svemu sam se divio što se u sferi cirkusa događalo, primjerice, smjeli akrobati. Za mene je to bilo kazalište..." [2]

Andor Weininger, Berlin

MoMA

U njemačkom gradu Dessauu uistinu se u to vrijeme puno govorilo o kazalištu. Ono što je moto svega toga suštinski se vezuje uz činjenicu kako tamošnji teatar treba učiniti revolucionarnijim, a tradicijsko glumište/kazalište za njih je jednostavno prevladano i na neki način ga treba izbjegavati. Iz tih razdoblja postoje osobni zapisi Andora Weiningera, koji u njima bilježi: (..) "Shvatio sam da je rješenje u cirkusu: radnja se zbiva u krugu gledatelja, gledalište okružuje akciju. Nikome o tome nisam pričao, to je bila moja osobna ideja. Mi u Bauhausu cirkus nismo voljeli samo zbog njegova odnosa s prostorom, već zbog njegova psihološkog i vizualnog utjecaja. Sjetio sam se što sam sve naučio iz povijesti o grčkom amfiteatru." (...) "Tada je došla moja inovacija. Ako gradim kazalište u obliku kruga (kugle), zašto ga ne bih prekrio kupolom!? Na taj način i više mogu postaviti sjedala." (...) "Radnja se može odvijati na zemlji, ali i više u prostoru, kao u cirkusu, primjerice, kada nastupaju akrobati. Štoviše, može se odigravati istovremeno na više razina." [3]

Iz tih saznanja Weininger stvara premisu iz koje postavlja mogućnost - gledalište podignuto do visine polukugle; postaviti na nju drugu polovinu kao kupolu i time stvoriti idealnu formu. (...) "Da sam krenuo od kugle kao forme, i u to postavio kazalište, bio bi to u mojim očima puki formalizam." Sada se izrijekom osvrće na posljedice: (...) "Neka forma prati funkciju", savjetuje ga arhitekt Sullivan već 1900. (...) "Treba li i izvana kazalište biti u obliku kugle, nisam odredio. No, po meni neka ne bude to. Mene je i tada i onda samo zanimao unutarnji prostor." [4].

U Francuskoj, nakon burnih unutarnjih događanja, već 1785. zamišljena je "kuća kugle" uz petokatno raščlanjivanje, a kroz sredinu sa zavojitim stepenicama [5] kao simbolikom ranijeg vremena, primjerice kuće Antoine Laurent i Thomasa Vaudoyera. Takvo je viđenje zapravo preteča buduće ideje u svezi s kuglastim oblikom kuće, a zasnovane na iskustvu kuglastog oblika nadgrobnog spomenika Cenotaph for Newton - iscrtanog prema Etienne-Louiusu Boulléeu.

U svezi s projektom kuglastoga kazališta treba još s ponosom kazati da je takav novi sadržajni, ali i prostorni smjeli iskorak, kazat ćemo uzorak, u kazališnoj praksi s velikim uspjehom predstavljen na zajedničkoj kazališnoj izložbi u Magdeburgu 1927. godine.

ČOVJEK IZ KARANCA

Andor Weininger rodio se 12. veljače 1899. u baranjskom Karancu, u njemačkoj obitelji, koja se oko 1800. doselila u Mađarsku iz okolice Donaueschingena. Obiteljski dokumenti čuvaju se od 1929., poznati preci su im svi bili glazbenici. Otac Kalman, do 1915. u Karancu, pri njemačkoj rimokatoličkoj crkvi obnaša dužnost kantora - učitelja, poslije orguljaša pečuške katedrale. Stric mu je poznati orguljaš u Koršicama, sestra Margita uči sviranje na glasoviru, poslije učiteljica glazbe i poznata pijanistica u Pečuhu. Maloga Andora s nepunih dvanaest godina šalju u cistercitsku gimnaziju u Pečuhu. Već u šesnaestoj godini počinje slikati. Poslije mature 1917./18. dva semestra provodi na Pravnom fakultetu pečuškoga sveučilišta, pa dva semestra u Budimpešti na Tehničkom fakultetu. No ubrzo prekida studiranje.

Otac Kalman umire 1920. te je time onemogućeno njegovo daljnje školovanje na Visokoj tehničkoj školi u Münchenu. Obitelj se seli 1921. iz Karanca u Pečuh. Mladi Andor priključuje se pečuškom umjetničkom krugu, čiji članovi zapravo slijede tradiciju mađarske avangarde čija je vidljiva aktivnost locirana u Budimpešti. Svoju likovnu karijeru nastavlja nakon nekog vremena u Njemačkoj, na Višoj umjetničkoj školi.

Unatoč njemačkom podrijetlu, Weininger je odrastao u duhu mađarskoga svjetonazora i jezika, a bilo je to u rodnoj kući u Karancu, gdje se govorilo isključivo mađarski. U idućih nekoliko godina putuje po Njemačkoj, gdje susreće različite osebujne likovne zanesenjake, a među inima i Nizozemce i druge. Sada već stasali likovnjak baca pogled prema kazalištu, gdje se iskušava kao eksperimentalni nositelj novih vjetrova kazališta toga vremena.

Godine 1938. zbog poznatih događanja emigrira u Nizozemsku, gdje boravi od 1951. godine. Želja za odlazak preko oceana u Ameriku bila vrlo snažna. Tek 1958. mu se san ispunjava i odlazi u New York; tada mu je već šezdeset godina.

S izuzetnim vizualnim i akustičkim pamćenjem 1982. godine s uspjehom rekonstruira Bauhaus balete, koji su bili postavljani na pozornicu više od pola stoljeća, i to sa skupinom Oskara Scchlemmera.

Umjetnik je preminuo 6. ožujka 1986. u osamdeset sedmoj godini plodnoga i burnoga života. Andor Weininger rijedak je izdanak modernog avangardnog naraštaja, čiji su izazovi u danim životnim okolnostima dosljedno i neprekidno razvijali misaonu problematiku dvadesetih godina 20. stoljeća, i sve to skupili u jedno životno djelo te ga postupno prenijeli u sadašnjost.

U povodu stote obljetnice njegova rođenja u Vatrogasnom domu u Karancu, 29. listopada 1999. postavljena je retrospektivna izložba umjetničkih izričaja Andora Weiningera, stvarno i simbolično u spomen na poznatog i zaslužnog Karančanina.

NEKA MOJA SJEĆANJA

Jedan spontani susret s jedne znakovite izlože otvorio je za mene nove obzore o umjetnosti znamenitoga Andora Weiningera u tišini Vatrogasnog doma u njegovu rodnom Karancu, 29. listopada 1999. godine. Tu sam upoznao autoricu te izložbe u povodu 100 godina rođenja velikog umjetnika, Mariju Vargu, također Baranjku po rođenju, i dugo razgovarao s njom. Da, u Lugu 9. ožujka 1936. rođena je i kao vrlo mlada otisnula se u svijet. Studirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Karlsruheu, pa na Visokoj školi likovnih umjetnosti u Parizu te na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, gdje je diplomira 1961. godine. Već od te godine sudionica je brojnih izložbi u Hrvatskoj i Švicarskoj, gdje živi više desetljeća, te u drugim zemljama - Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Italiji... Redovita je i sudionica Biennala Slavonaca u Osijeku.

Zahvaljujući njezinu poznavanju Weiningerova stvaralaštva, imao sam divnu prigodu približiti si značenje njegova umjetničkog djelovanja. Gopodična Varga tada je imala 63 godine, no činilo se da je u “punom pogonu svojih umjetničkih snova”. Vjerojatno da je taj svijet tišine, no bolje rečeno hram tišine, kroz koji me je na izložbi vodila u djelima Andora Weiningera bio tek moj trzaj nesigurnosti poput opomene da moram još puno toga učiti kako bih razumio te umjetničke dosege. I učeći shvatio sam najprije prostor. Weiningerov prostor nije neomeđen, kako se meni na prvu pokazao. On je posve beskrajan, s podlogom koja čini jedini horizont. Tada sam sebe uvjerio da je to zapravo hram. Zašto - upit je? Pa zato što su naši koraci jedini zvuk ovoga svijeta te njihov odjek dotiče predmete i prostor i počinju postojati...