Carine su najstariji javni prihod države, a naplaćuju se na promet robe koja prelazi državnu granicu. Prema smjeru kretanja robe one mogu biti uvozne, izvozne i provozne (naplata carine na uvoz i izvoz robe iz države ili na tranzit kroz područje države). Budući da su danas izvozne carine vrlo rijetke (gotovo da ih i nema), a provozne načelno ukidaju multilateralni međunarodni trgovinski sporazumi (GATT), tema ovog teksta bit će uvozne carine - napominje dr. sc. Danko Špoljarić s Veleučilišta Effectus u Zagrebu te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

- U teoriji javnih financija i financijskog prava carine se smatraju vrstom poreza na potrošnju, a naplaćuju se prilikom prometa robe preko državne granice. Uvozne carine, prema cilju zbog kojeg su uvedene, mogu biti fiskalne, zaštitne, prohibitivne, antidampinške i retorzivne.

SVE VRSTE CARINA

Uloga je fiskalnih carina, kao jednog od javnih prihoda države, povećanje javnih prihoda, odnosno one su jedan od važnih izvora prihoda državnog proračuna iz čega se financiraju brojna javna dobra.

Zaštitne (ekonomske) carine uvode se radi zaštite domaće proizvodnje. Strana uvezena roba, opterećena zaštitnom carinom, postaje skuplja i cijenom ne može konkurirati domaćoj robi.

Prohibitivne carine nadovezuju se na zaštitne; cilj im je potpuno onemogućiti uvoz neke robe, a to se postiže vrlo visokom stopom carine, zbog čega je uvozna roba mnogo veća od cijene domaće robe. Rezultat toga je neisplativost daljnjeg uvoza robe, a carine postaju važan instrument vanjske politike države.

Na isti način funkcioniraju i antidampinške carine. Damping je oblik nepoštenog tržišnog natjecanja, gdje se roba plasira na tržište po niskim cijenama koje ne pokrivaju ni troškove proizvodnje. Cilj je (uz prvobitne gubitke) uništiti konkurenciju i stvoriti tržišni monopol. Kako bi se suzbio štetni utjecaj dampinga, povećavaju se carine na uvezenu robu dok se ne izjednači cijena između cijene uvezene robe i robe domaće proizvodnje. Valja istaknuti da u konačnici zaštitu domaće proizvodnje plaćaju potrošači koji, umjesto da kupuju jeftiniju uvoznu robu, kupuju domaću robu po višim cijenama.

Retorzivne carine uvode se kao protumjera koju poduzima jedna država kao odgovor na visoke carine koje je na njezine proizvode nametnula druga država. Uvođenje retorzivnih carina može izazvati uvođenje novih carina druge strane, a daljnja eskalacija dovodi do carinskog rata.

Kroz povijest carine su bile važan javni prihod države (fiskalne carine), a s vremenom su postupno gubile tu ulogu i postale važan alat državne ekonomske politike, i to ponajprije radi zaštite domaće proizvodnje od konkurencije (zaštitne, prohibitivne, antidampinške). Zaštitne carine pojavljuju se u razdoblju uspostave nacionalnih država u Europi (od 16. do 18. stoljeće), što je povezano s nastankom doktrine merkantilizma. Osnovna je ideja merkantilizma da se napredak vlastite zemlje može osigurati jedino na račun drugih zemalja te da se državna politika mora voditi samo radi ostvarivanja nacionalne koristi. Zaštita domaće proizvodnje uvođenjem carina na uvoz strane robe nametnula se kao najučinkovitija metoda u provedbi takve politike.

Nakon Drugoga svjetskog rata nastupa razdoblje carinskog liberalizma, oslobađanje međunarodne trgovinske razmjene od carina, a rezultat toga je Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT, General Agreement on Tariffs and Trade) sklopljen 1947. s temeljnim ciljem smanjenja carinskih tarifa i ukidanja diskriminacije u međunarodnoj trgovini. Inicijalno su GATT prihvatile 23 države na čelu sa SAD-om, a na kraju se broj članica popeo na 128. Godine 1995. formalno se ukida GATT, a njegovu ulogu preuzima Svjetska trgovinska organizacija (WTO, World Trade Organization).

WTO nasljeđuje GATT u očuvanju liberalizacije međunarodne trgovine, proširuje aktivnosti na međunarodne transfere usluga i intelektualnog vlasništva, a danas ima 164 države članice. Iako je u prvom mandatu Donalda Trumpa bilo učestalih kritika prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, SAD je i dalje njezina članica, premda se u pristupu prema carinskoj politici stavovi WTO-a i SAD-a znatno razlikuju.

Osim globalnih trgovinskih i carinskih sporazuma u drugoj polovini 20. stoljeća nastalo je više regionalnih carinskih integracija, koje obuhvaćaju područja dviju ili više država na kojima su carine ukinute ili ograničene. Međunarodnim ugovorima osnivaju se preferencijalne zone ili zone slobodne trgovine, gdje se carinske povlastice odnose na članice zone. Pritom članstvo u zoni ne utječe na carinsku autonomiju svake članice zone prema trećim državama (koje nisu članice zone). Carinska unija viši je stupanj carinske integracije dviju ili više članica kod kojega, osim što je područje carinske unije jedinstveno carinsko područje bez unutarnjih carina, države članice imaju jedinstvenu vanjskotrgovinsku i carinsku politiku prema trećim državama (izvan unije), na koje se primjenjuje jedinstvena carinska tarifa unije. Primjer carinske unije je Europska unija.

Carine, kao pomalo zaboravljena ekonomska i politička kategorija u međunarodnoj trgovini druge polovine prošlog i početkom ovog stoljeća, postaju top-tema dolaskom Donalda Trumpa na čelo SAD-a već u njegovu prvom mandatu, a prema prvim najavama i potezima nove predsjedničke administracije čini se da će u ovom mandatu carine (ili prijetnje uvođenjem carina!) postati važno oružje vanjske politike SAD-a.

U tom smislu nije naodmet podsjetiti na carinsku politiku SAD-a u drugoj polovini 20. stoljeća i ulogu SAD-a u međunarodnim trgovinskim i carinskim integracijama te na (ne)dosljednost američke politike. SAD je jedan od inicijatora globalnih sporazuma poput GATT-a i WTO-a, a zahvaljujući Sjedinjenim Državama nastala je i Sjevernoamerička zona slobodne trgovine NAFTA (North American Free Trade Area), ekonomsko udruženje Kanade, SAD-a i Meksika 1994. godine. U rujnu 2018., nakon iskazanog nezadovoljstva Donalda Trumpa nekim rješenjima iz sporazuma (nazvao ga je "jednim od najgorih trgovinskih sporazuma ikad sklopljenih"), na inicijativu SAD-a sklopljen je modificirani sporazum pod nazivom USMCA (United States, Mexico, Canada Agreement).

KRŠENJE SPORAZUMA

Svi spomenuti globalni i regionalni trgovinski sporazumi sklopljeni su radi jačanja trgovinskih odnosa, a jedan od bitnih elemenata je smanjenje ili ukidanje carina. Za vrijeme trajanja sporazuma NAFTA sjevernoamerička trgovina se učetverostručila, istina, uz znatan trgovinski deficit SAD-a u odnosu prema partnerskim državama. Trend se nastavlja i u dosadašnjem trajanju sporazuma USMCA, tako da se prijetnja SAD-a da će najvećim trgovinskim partnerima Meksiku i Kanadi uvesti carinu na svu robu po stopi od 25 % čini potpuno iracionalnom. Nestvarnom se čini i prijetnja uvođenjem carina Europskoj uniji, svom najbližem ekonomskom, političkom i vojnom savezniku. Iako je iz Trumpova dosadašnjeg postupanja izgledno da se prijetnje carinama neće ostvariti (ili će trajati kratko da se pokaže ozbiljnost mjere), već sama prijetnja dovest će do ustupaka: Meksiko, Kanada i EU povećat će uvoz robe i usluga iz SAD-a, a Meksiko će pojačati mjere za sprječavanje protoka ilegalnih migranata i droge preko svoje granice u SAD.

Možemo zaključiti da je snaga SAD-a u međunarodnim političkim i ekonomskim odnosima takva da Trumpova administracija može bez ikakvih posljedica kršiti međunarodne sporazume. Sam Donald Trump, često osporavan i podcjenjivan, već svojom retorikom i najavama bez konkretnih poteza postiže ciljeve. Izjave o pripojenju Grenlanda ili Kanade izazivaju šok i podsmijeh, ali nikoga ne ostavljaju ravnodušnim i svi su unaprijed spremni na ustupke. Pritisak prijetnjama uvođenja carina pokazuje se za sada vrlo efikasnom metodom vođenja vanjske politike, a hoće li ih stvarno uvesti na duži rok i po kojoj stopi, to zna samo on. n