Premda se čini kako se prvotni balon ponešto ispuhao, bojkot trgovina i trgovačkih lanaca i dalje je vruća tema u široj javnosti, medijima i među ekonomistima. I dok, primjerice, Hrvoje Stojić, glavni ekonomist HUP-a, upozorava da bi se, ako se bojkot nastavi, država mogla naći u većim problemima, neodgovorni pojedinci s populističkog spektra pozivaju na daljnju, još sveobuhvatniju pobunu protiv visokih cijena bez obzira na to što je Vlada intervenirala i zamrznula cijene čak 70 artikala, a i pojedine trgovine i trgovački lanci krenuli u veća sniženja niza robe široke potrošnje.

A koliko je aktualni bojkot, koji je osim Hrvatske zahvatio i Bosnu i Hercegovinu te Sjevernu Makedoniji, zanimljiv globalnim, a ne samo lokalnim medijima, pokazuje i notorna Wikipedia, gdje je osvanuo prilog s detaljnim opisom nedavnog vala bojkota maloprodaje koji je zahvatio Hrvatsku i susjedstvo. Članak pod naslovom "2025 Balkan retail boycotts" nudi sažet pregled događaja koji su započeli u Hrvatskoj krajem siječnja zbog neizdrživog rasta cijena hrane i drugih osnovnih potrepština. Bojkot, koji se brzo proširio na Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Sjevernu Makedoniju i Sloveniju, odgovor je, piše Wikipedia, na ekonomsku krizu koja je pogodila regiju. Autor Wikipedijina priloga ističe kako su građani ujedinjeni u naporima da izraze svoje nezadovoljstvo maloprodajnim lancima, koji su optuženi za prekomjerno podizanje cijena.

Koliko je bojkot trgovina i trgovačkih lanaca, kako onaj koji se već dogodio, tako i onaj koji se najavljuje za iduće dane i tjedne, osim pobune protiv visokih cijena i posljedično inflacije također jedan oblik građanskog neposluha, može li se govoriti i o takvom kontekstu u širem smislu, između ostalog, pitanja su o kojima smo razgovarali s prof. dr. sc. Dariom Miočevićem, redovitim profesorom s Katedre za marketing Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Splitu...

DOMAĆE FRUSTRACIJE

U svezi sa svime što se događa, nedavno sam pročitao komentar da bojkot nije rješenje, ali građanski neposluh jest. Što mislite o svemu tome?

- Bojkot trgovina i trgovačkih lanaca, a koji se, kao što vidimo, prelio i na ugostiteljstvo te ostale potrošačke usluge, već je uzeo formu organiziranog događaja. Iako potrošački bojkoti mogu dijeliti neke karakteristike s građanskim neposluhom - poput kolektivne akcije, oblika ekonomskog prosvjeda i slanja određenih političkih poruka - ja bih na to za sada gledao kao na manifestaciju potrošačkog aktivizma. Za razliku od klasičnog građanskog neposluha, bojkoti potrošača djeluju unutar granica tržišta gdje građani aktivno djeluju u ulozi potrošača. Oni iskorištavaju kupovnu moć kao alat za utjecaj na poslovne prakse i ekonomske politike.

U slučaju bojkota koji su u tijeku u Hrvatskoj, ono što vidimo nije samo reakcija na rastuće cijene nego i rastuća svijest među potrošačima o njihovoj ulozi u oblikovanju gospodarstva. Ovdje se ne radi samo o prosvjedu - radi se o traženju odgovornosti od trgovaca na malo, dovodeći u pitanje strukture cijena i, u nekim slučajevima, potičući promjene ekonomskih politika kao što su prilagodbe poreza. Činjenica da se potrošači organiziraju i šire te napore preko društvenih medija pokazuje pomak prema angažiranijoj i politički svjesnijoj potrošačkoj bazi u Republici Hrvatskoj.

Zašto je zapravo hrana skuplja u Hrvatskoj nego u ostatku EU-a? Koji su glavni razlozi, je li to i zbog toga što Hrvatska ima visoke poreze na potrošnju, što znatno utječe na cijene hrane u maloprodajnim lancima...? Građani u Hrvatskoj koji su sudjelovali u bojkotu tvrde da su cijene niže u bogatijim europskim zemljama. Zašto zemlje s nižim životnim standardom plaćaju skuplje?

- To je pitanje koje se dosta proteže kroz medije i mislim da su naši ekonomski analitičari i oni koji se bave ekonomikom trgovine dali neke konkretne odgovore. Međutim, upozorio bih na jedan drugi, pomalo zapostavljen diskurs te problematike. Umjesto da krivnju pripisujem isključivo Vladi ili trgovcima, vjerujem da je ključni problem u informacijskoj asimetriji. Potrošači imaju ograničen uvid u čimbenike koji oblikuju maloprodajne cijene, uključujući troškove opskrbnog lanca, porezne politike i poslovne strategije. Taj nedostatak transparentnosti potiče frustraciju - posebno kada vide multinacionalne lance koji nude iste proizvode po nižim cijenama u bogatijim zemljama EU-a. Naravno, to postavlja pitanja o pravednosti cijena.

S jedne strane, Vlada nameće jednu od najviših stopa PDV-a u Europi, što nedvojbeno napuhava cijene. S druge strane, trgovci na malo imaju vlastite strukture troškova i strategije marži, ali one nisu uvijek jasno komunicirane. Ta nejasnost otežava potrošačima da razluče jesu li podizanja cijena nužan odgovor na nekontrolirane ekonomske pritiske ili strateški potez za maksimiziranje profita. Kako bi se premostio taj jaz, i država i poduzeća moraju se posvetiti većoj transparentnosti. Bez te transparentnosti povjerenje javnosti pada, a bojkoti postaju prirodni odgovor na uočenu nepravdu.

Naravno, postizanje te razine razumijevanja zahtijeva viši stupanj ekonomske pismenosti među potrošačima. To je izazov, ali i prilika za dionike da se uključe u bolju edukaciju potrošača raznim ciljanim kampanjama. U ovom procesu vidim važnu uloga raznih interesnih udruga koje se bave problematikom zaštite prava potrošača, da stvore pritisak kako bi se taj cilj postigao.

Svi govore o uzroku, ali i posljedicama aktualnog bojkota. Vlada je po hitnom postupku zaštitila cijene niza artikala, i same trgovine i trgovački centri poduzimaju mjere da se udovolji Vladi i kupcima, no koliko sve to što se zbiva može izmaknuti kontroli, i kakve bi u tom slučaju mogle biti posljedice? Drugim riječima, koliko su interventne mjere Vlade, makoliko bile opravdane za najugroženije pučanstvo, s druge strane opasnost da se tim mjerama naškodi slobodnom tržištu, poslovanju...?

- Osobno sam pobornik što manjeg upletanja države u tržišne procese. Državna intervencija u određivanje cijena uvijek je osjetljivo pitanje. Iako postoji legitimna društvena odgovornost za zaštitu ranjivih potrošača, pretjerano upletanje u tržišne cijene može poremetiti konkurentsku dinamiku i stvoriti neželjene posljedice - kao što su manjak ponude, pad zaposlenosti ili smanjena ulaganja u sektor.

Struktura određene industrije, kako je opisao Michael Porter, prije svega je oblikovana konkurentskom dinamikom, ponašanjem potrošača i odnosima s dobavljačima. U Hrvatskoj u tom pitanju već vidimo neke pomake na tržištu maloprodaje, koje se pokušava samoregulirati. Primjerice, neki se trgovci bune protiv dobavljača/proizvođača koji podižu cijene tvrdeći da neće prihvatiti neopravdano podizanje cijene na ulazu. Drugi prilagođavaju svoje strategije cijena snižavajući cijene u određenim kategorijama kako bi održali povjerenje potrošača i konkurentsku prednost pred ostalima. U međuvremenu su sami potrošači postali aktivna sila koristeći se bojkotom kao alatom za utjecaj na odluke o cijenama.

Kada se sagleda, ova dinamika koja se razvija pokazuje da tržište, kada mu se dopusti ispravno funkcioniranje, može ispraviti distorzije cijena bez oštre državne intervencije. Ključna uloga države trebala bi biti nadziranje i provođenje transparentnosti, osiguravajući da se ni poduzeća ni dobavljači ne koriste nepoštenim praksama određivanja cijena, te da politike PDV-a ne opterećuju pretjerano potrošače. U biti, dobro regulirano, ali konkurentno tržište najbolje je dugoročno rješenje za pošteno određivanje cijena. Ništa više, ništa manje.

ESKALACIJA U REGIJI

Bojkot nije samo u RH nego i u BiH, Makedoniji... Može li sve eskalirati u velike, masovne prosvjede, ne samo protiv trgovina i trgovačkih lanaca nego i protiv vlasti, države, aktualnih vlada? Regija u širem smislu ionako je krcata napetostima i izazovima sigurnosti... Vaš završni komentar?

- To nikako ne iznenađuje jer živimo u doba kada se informacije i vijesti preko društvenih mreža šire brzinom svjetlosti, te potrošači u jednoj zemlji postaju itekako svjesni i upoznati s događajima u drugim zemljama, što ih tjera da preispituju svoje pozicije u društvu u kojem žive. Na taj način dolazi do mobilizacije koja individualne stavove te emocije, frustracije i nezadovoljstva pretvara u kolektivni pokret. Može li eskalirati u mnogo šire prosvjede, ne bih prejudicirao. Kao ekonomist, ali opet i potrošač i građanin, želim da tržište, država i sustav funkcioniraju na najbolji mogući način.