Zvonimir Galić: Ključni je problem erozija povjerenja u institucije
Da bismo mogli razumjeti što bi se moglo dogoditi, moramo dobro razumjeti točne psihološke uzroke bojkota - kaže prof. dr. sc. Zvonimir Galić, redoviti profesor s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:.
- Ukratko, pobuna potrošača događa se kao rezultat triju čimbenika. Prvo, ljudima je zbog inflacije ozbiljno ugrožen ionako relativno nizak životni standard.
Kao Slavonac, nisam znao bih li bio ponosan ili žalostan kad sam vidio podatke koji pokazuju da su se bojkotu najviše odazvale slavonske županije jer upravo to pokazuje da su one najpogođenije visokim cijenama. Drugo, na temelju dostupnih podataka ljudi pokušavaju shvatiti, ali ne uspijevaju naći opravdano objašnjenje zašto su cijene znatnog broja proizvoda u Hrvatskoj baš toliko više nego u puno razvijenijih zemalja EU-a. Treće, ključni dionici kao što su trgovci i vlada/regulatori odabrali su neobične strategije komuniciranja koje bismo mogli okarakterizirati pojmom "gaslightinga" (kod nas bi rekli "prave nas ludima"). Recimo, komunikacijski je jako neobično to što su ministri gospodarstva ili financija snažno podržali bojkot, a guverner Narodne banke odbija se izjasniti o uzrocima inflacije (premda ih je u prvim istupima povezao s povećanim maržama). Istovremeno sva trojica trebala bi imati puno bolje institucionalne alate za nošenje s tom situacijom. Neki su trgovci, pak, bar u ranim fazama bojkota, odabrali strategiju da je napad na druge dionike najbolja obrana. Tu bih istaknuo nevjerojatnu potrebu nekih od njih da dociraju građanima da su ekonomski neobrazovani i, eto, ne razumiju se u (političku) ekonomiju zbog koje su im cijene toliko visoke.
Ljudi su se na bojkot odlučili jer su ljuti i jer zbog svega navedenog ne vjeruju državnim institucijama ni drugim dionicima na tržištu da se ponašaju u dobroj vjeri. Sam bojkot kao metoda mogao bi se ispuhati, ali, ako se pokaže uspješnim, građanski otpor mogao bi se nastaviti. To bi moglo pridonijeti demokratskoj zrelosti našeg društva ili bi ga pak moglo posve unazaditi.
Svi govore o uzroku, ali premalo o posljedicama aktualnog bojkota. Vlada je po hitnom postupku zaštitila cijene niza artikala, i same trgovine i trgovački centri poduzimaju mjere da se udovolji Vladi i kupcima, no koliko sve to što se zbiva može izmaknuti kontroli, i kakve bi u tom slučaju mogle biti posljedice?
- Meni je ovu cijelu situaciju zanimljivo gledati iz perspektive onih koji za sve imaju samo tržišno objašnjenje. Velik broj ekonomista objašnjavao je rast cijena povećanim plaćama i povećanom potražnjom (tj. cijene rastu jer mi više imamo, pa previše kupujemo). I tako su cijene rasle i rasle dok se građani nisu pobunili. Evo, sad ne kupujemo, pa bi valjda i tržište trebalo reagirati (o tome postoje stidljive naznake snižavanja cijena u dva trgovačka lanca). Što želim reći time? Vrlo vjerojatno do ovog bojkota nije trebalo ni doći. Tržišno gospodarstvo podrazumijeva aktere koji se bore na tržištu i regulatora odnosno državu sa svim njezinim institucijama koja prati da ta tržišna utakmica protječe fer i u skladu s pravilima. Meni se čini da naš regulator spava ili se pravi da spava, a sad bi ga mogao probuditi bunt građana. OK, najlogičnija je posljedica bojkota određeno usporavanje gospodarstva. Puno je gore daljnje gubljenje povjerenja u institucije čiji je zadatak da reguliraju gospodarstvo/društvo i ideja građana da mogu nešto postići jedino djelovanjem mimo institucija. Meni se čini da mi institucijama, s pravom, ne vjerujemo. Građanski neposluh možda je jedina metoda koja nam je preostala da ih probudimo. No ta metoda ima i svoje rizike.
Vidimo također da se poštene namjere bojkota, kao i u nizu drugih slučajeva poziva na neke masovne akcije, mogu zloupotrijebiti za skupljanje jeftinih političkih poena, pa sad samozvani borci za niske cijene populistički pozivaju i na šire i ekstremnije akcije, usput prozivajući Vladu, uvozni lobi, korupciju... Poprima li sve to pomalo (ili podosta) histerične i paranoične oblike?
- Još ne, ali bi moglo. Jako je važno razumjeti da ova pobuna dolazi iz doživljenog snažnog osjećaja nepravde. Taj osjećaj sadrži nekoliko komponenata; (a) loše nam je, (b) to što nam je loše rezultat je nepoštenih pravila igre, (c) imamo dojam da nas tretiraju kao budale. Iz povijesti znamo da su ljudi kada dožive ovakav sklop nepravdi skloni jednostavnim rješenjima. I sasvim sigurno će se pojaviti politički igrači koji će ta rješenja ponuditi. Jednako kao što su nudili, potpuno makijavelistički, rješenja tijekom pandemije ili plašili migrantima, sad će nuditi jednostavna rješenja složenog inflacijskog problema. Najlakše je reći da su samo trgovci krivi (jer vjerojatno barem dijelom i jesu). Ključni je problem erozija povjerenja u institucije koje su dopustile da do ovakve situacije dođe pa da ljudi reagiraju onim što im je preostalo - bojkotom i neposluhom.
Bojkot nije samo u RH nego i u BiH, Makedoniji, Sloveniji... Može li sve eskalirati velikim masovnim prosvjedima ne samo protiv trgovina i trgovačkih lanaca nego i protiv vlasti, države, aktualnih vlada? Regija u širem smislu ionako je krcata napetostima i izazovima sigurnosti... Vaš završni komentar?
- Može, ali nadam se da neće. Svima nama u regiji zajedničke su goleme nejednakosti koje su uslijedile nakon raspada bivše države i promjene ekonomskog sustava. Od tada smo svi nešto napredovali, ali je taj napredak jako nepravedno raspoređen u populaciji. U tom osjećaju nepravde i nejednakosti potencijalni je korijen svih sukoba. I onda iskra kao što je inflacija ili pad koruptivno obnovljene nadstrešnice na željezničkoj postaji izazove "požar" u obliku bojkota ili blokada.
Jedino rješenje koje vidim je jako dosadno - snaženje i nezavisnost državnih institucija. Nažalost, bojim se da mi već godinama idemo u suprotnom smjeru. Ne bismo se trebali čuditi kad se pojave populisti s jednostavnim rješenjima koji će jedva dočekati da to iskoriste.
